ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Zoran Pavelić – Markiranje/Daily arts

10.12.2010.

U subotu 11. prosinca, povodom obilježavanja prve godišnjice otvorenja nove zgrade, u Muzeju suvremene umjetnosti, u izložbenim prostorima postava Zbirki u pokretu, u 18,30 sati, otvara se izložba fotografija Zorana Pavelića pod nazivom Markiranje / Daily arts (2009).

.
Zoran Pavelić - Markiranje/Daily arts
.
vrijeme: 11.12.2010. 18,30
mjesto: Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17
url: http://www.msu.hr
.
Serija fotografija Markiranje dio je ciklusa radova Daily Arts Zorana Pavelića nastala tijekom studenoga i prosinca 2009., kada je Pavelić, kao honorarni tehnički postavljač, sudjelovao u radovima na stalnom postavu zbirke novoga MSU-a. Njegov rad jednostavne je strukture, a razvijao se iz potencijala fizičke performativnosti – u stankama rada na postavu krišom je snimao situacije u postavu, u bijeloj radnoj kuti, u pozi u kojoj mu se ne vidi glava, stoji pokraj odabranih radova ili na mjestima na kojima su se neki od njih, po ideji autora postava, trebali postaviti. U toj akciji ponavljanja iste geste – u kojoj su najvažniji vrijeme i mjesto događanja – riječ je o markiranju, obilježavanju, susretu Pavelića kao umjetnika s artefaktima koje je odabrao iz dotad zgotovljena postava MSU-a. Taj je subjektivni odabir djelomice bio diktiran i okolnostima u kojima se snimanje događalo, primjerice redosljedom postavljanja umjetnina.
.
Projekt Daily arts nastavlja se na nevidljive akcije/intervencije što ih Pavelić od 1999. izvodi u galerijama, muzejima i drugim ustanovama, bez publike i bez znanja službena osoblja. U zagrebačkom MSU-u, primjerice, 1999. izveo je Nevidljivu akciju za posjeta izložbi Fluxus – Donacija Francesca Conza, u praznim prostorima MSU-a, a 2002., na obljetnicu rođenja Josepha Beuysa, izveo je akciju Dugačko tijelo.
.
Nevidljive akcije u prvi plan postavljaju pitanje komunikacije s umjetničkim djelima, ali i umjetničkim i kulturološkim slojevima nasljeđa.
Markiranje performativno reprezentira nekoliko diferenciranih postaja i uporišta, a usredotočit ćemo se na tek nekoliko njih.
.
.
Na svima fotografijama, u izvedbi osobne ceremonije, Pavelić je okrenut leđima kameri, u položaju blagog naklona, ali toliko pognute glave da se ona ni na jednoj fotografiji ne vidi. „Poništavanjem“ sebe, Pavelić stvara intencionalnu oslobođenost, pa i određenu tajanstvenost koja intrigira motritelja ovih fotografija, začudnost, grotesknost, pa i dojam zaumnosti.
.
Kad stane ispred markirana umjetničkog djela, Pavelić kao umjetnik potire vlastiti ljudski i nadasve umjetnički identitet, što je, na prvo iščitavanje toga čina, izraz poštovanja prema odabranim umjetninama i njihovim stvaraocima. Pavelićeva umjetnička praksa djelomice je, dakle, građena na štovanju djela drugih autora, mahom onih koje vidi kao svoje konceptualne i duhovne predšasnike.
.
Ova praksa očituje i to da se tako „obezglavljeni“ motritelj u tom trenutku rješava vlastita ega kao opterećenja i tako skrušen najintimnije i najotvorenije te za samu percepciju najplodonosnije se postavlja prema odabranoj umjetnini, bez prepreka koje uobičajeno, barem u muzejsko-galerijskim okolnostima, prate recepciju umjetnine.
.
Markiranje je, među ostalim, napor da se otvori diskurs o recepciji, iščitavanju dimenzija, značenja i aspekata što ih neko ostvarenje nudi, o razlici/granici između artefakta i motritelja. Stara je činjenica da na interpretativno pripisivanje značenja nekog uratka utječu postojeći društveni kontekst, atmosfera svijeta umjetnosti u kojemu je djelo nastalo, općeprihvaćena važnost dotične umjetnine, svojom oficijelnošću i prihvaćenošću u nacionalnoj kulturi prostor u kojemu je djelo izloženo, status i sentiment što ga oboje izazivaju u javnosti, medijska pozornost koju autor i prostor u kojemu se djelo izlaže uspijevaju privući na sebe, hijerarhijski stereotipi što se o njima u međuvremenu stvore…
.
Pristupom koji inicira Pavelić, pa i činjenicom da se on prvi pojavljuje kao motritelj nečega što će negdje tek biti postavljeno, percepcija se pomiče, uznapreduje, jer motritelj ne pristaje i ne afektira već učvršćene identitet odabranih umjetnina i položaja svake od njih u javnom i stručnom okružju, nego ih – pomičući ta ograničenja – propušta kroz proces najstrože moguće subjektivacije i konceptualizacije.
Riječ je o ustrajavanju na izravnoj recepciji djela, procesu artikulacije percepcije, iščitavanju i doživljaju djela, izravnu odnosu između odabrana djela i motritelja. Vlastitim iskustvom propitivanja umjetnine oslobođeni motritelj ukoračuje na nepoznato tlo, u bezgraničnu širinu, raznolik spektar vizualnih senzacija, preuzima golem rizik, pred njim je težak i bespoštedan napor prikupljanja i prepoznavanja vizualnih kodova i likovnih postupaka na temelju kojih se mogu čitati simboličke poruke, značenja i sadržaji. U iščitavanju datosti određena djela motritelj mora iskreno mobilizirati emotivne, spoznajne, jezičke i perciptivne sposobnosti, treba se, dakle, eksponirati sam pred sobom kao najstrožim sucem i polučiti elaboriranu teorizaciju promatrana artefakta.
.
Kroz inicijaciju novih dijalaga s djelom motritelj može aktivirati i ono što ostaje tiho i nedorečeno u samom radu – viškove vrijednosti.
Iskustvo umjetničkog djela, njegovo strpljivo gonetanje te sučeljavanje različitih podražaja i pogleda na umjetninu uzrokuje istodobni dobitak i gubitak dijela samog motritelja, donosi ne samo kreativnu refleksiju, nego i promjenu, makar i zanemarivu, u motritelju, u njegovu susretu sa stvarnošću i u konačnici sa svijetom kao takvim.
.
Ivica Župan

No comments yet.