ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Zoran Krpetić – Stađuni – 35 godina u jednom kadru

12.11.2013.

U prepunoj Galeriji Fotokluba Split, veseloj i dirljivoj atmosferi, otvorena je izložba fotografija Zorana Krpetića pod nazivom ‘Stađuni – 35 godina u jednom kadru’. Izložbu je otvorila dr.sc. Ana Peraica, ujedno i autorica postava i predgovora izložbe.

Zoran Krpetić - Stađuni - 35 godina u jednom kadru
 
Prigodom otvorenja Zoran Krpetić je predstavio novoosnovanu udrugu Transplant Dalmacija Split, te je ukazao na problem nedostatka edukacijskih programa u Dalmaciji koja je ujedno hrvatska regija s najmanje darivatelja organa u Hrvatskoj i obavljenih transplatacija.

U ime udruge otvorenju izložbe prisustvovali su predsjednik udruge Mladen Bobek, te Marin Jurjević (na fotografijama).
Na današnji dan Zoran Krpetić obilježava i pet godina od tranplatacije jetre u bolnici Merkur u Zagrebu.

Da ponavljanje u fotografiji ne producira nužno i semantičku redundancu, te da konceptualna fotografija ne mora biti tek puka dosjetka, kao što je uvriježeno misliti u disciplini kafanskog akademizma, svjedoči serija fotografija Zorana Krpetića.

Serija je snimana u cijelosti, s prozora vlastitog stana u secesijskoj kući Savo, interpoliranoj u zid u arkade Dioklecijanove palače na Rivi, otvarajući pogled na splitsku luku, u čijem prvom planu je šetnica Riva. I upravo s jednog takvog prozora, Krpetić snima svoje fotografije. Iako bi se nekome i moglo učiniti da je tu moguće snimiti tek par različitih fotografija, prije nego se zapadne u ponavljanje, autor dokazuje kako se tek u sustavnom ponavljanju mogu uočiti razne socijalne, urbanističke, no i meteorološke promjene, koje uvijek jednu te istu pozornicu sustavno mijenjaju, koristeći, više – manje jedan te isti kadar.

U ovom nizu fotografija, tako možemo naći gužve kardinalnih povijesnih događanja, političkih parada, crkvenih svečanosti, navijačkih pohoda i proslava, no i pustoš u koju, u nekoj tihoj post – sezoni nestaje i sam grad, kao prostor događanja. Riva, ta velika pozornica, ipak, ni tada nije prazna, već pregnantna događanjima svjetla, sjene, izmijene gustoće zraka. Ona se heraklitovski mijenja. No, promjene, koje su daleko od onoga što očekujemo u novinskoj ili life fotografiji, su još veće u sasvim drugom planu, onoga promišljanja o vremenu, te svojevrsnoj filozofiji vremena.

Zadavši gabarite ciklusu, još u davnim sedamdestima, upravo u trenutku kada konceptualna fotografija, koja se pojavljuje negdje sredinom šezdesetih (Ed Ruschinom serijom knjiga Twenty-six Gasoline Stations, 1963. i Some Los Angeles Apartments, 1965.), bilježi i muzejsko – galerijske vrhunce u svijetu, Krpetić, na i danas suvremen način proučava formalnu temu ponavljanja i izmjene, gradeći seriju u kojoj je sustavnost i temeljitost od veće važnosti od ijedne fotografije pojedinačno. Upravo slično Ruschi, i Krpetića zanima svakodnevno, obično, no i arhitekturalno. Individualna fotografija, dakle, tu služi kao elementarna sintaksa, od koje se razvija sasvim druga i drugačija rečenica, a iz nje i kompleksna misao iz koje se razvija teza, teorija po kojoj i prepoznajemo konceptualnost u umjetnosti.

Ta i takva fotografija uopće ne mora biti vizualno siromašna, svjedoči Krpetićeva serija. Elementi ove serije, gotovo identičnoga kadra, ili sa minimalnim odmakom, govore o suštini same fotografije. Dok pojedinačna fotografija, izvađena iz konteksta serije, može djelovati žanrovski, u kontekstu cjeline, ona ga sasvim gubi. Ciklus, može se reći, tvore razni “tipovi” fotografija, od onoga što možemo nazvati dokumentarističkom, bilo life ili povijesnom, turističkom, propagandističkom, pa i metafizičkom fotografijom. Ipak, da nijedna od njih nije niti povijesna, niti turistička, niti metafizička, ili su možda sve istodobno, garantira nam sama serija. Štoviše, niti jedna od njih, čini se nije osobna, dok cijela serija jest.

Posebna odlika konceptualne fotografije, upravo analiza isječke i cjeline, protoka vremena, minimalne promjene, jasnija je u usporedbi sa filmom. Serija kao takva uvijek govori o protoku vremena, te njegovim graničnim elementima. Promjene mogu nastupiti ponekad u vrlo kratkom intervalu, kao što
je slučaj bljeska munje, no nekada i u velikim vremenskim odnosima, kao što je odnos primjerice, Rive pod snijegom i one osunčane. Između svega toga, gibaju se izlasci i zalasci, na sasvim regularnoj osnovi. A preko svega njih, teče i život sam.

Fotografija, dakle, bilježi i vrijeme vlastitog autora, njegove osobne interese, no i životne promjene.

Sve se mijenja i sve je podložno mjeni, panta rhei, osim jednog u ovoj seriji. Jedan prozor, jedan pogled u svijet, jedan specifičan, osoban kadar ostaje i čeka uvijek na istome mjestu.

dr.sc. Ana Peraica

————————————————–
1 Vidi: Costello, D. i Ivesen, M.: Photography after Conceptual Art, Wiley & Blackwell, 2010.
2 Konceptualnu fotografiju, tako, definira pojedinačno naglašavanje ideje poruke u fotografskoj poruci, prije negoli konvencionalnim tehnikama estetike ili naracije. Vidi: Conceptual Photography (D.Molon), u: Warren, L.: Encyclopedia of the XX Century Photography, Routledge, 2006.

RIJEČ AUTORA

Prilazim prozoru . Modro vedro jutro bez vitra, a u luci slažu se jedra, od đige prema Šolti. Bijela lelujava traka već je u splitskim vratima . Viška regata…
I tako skoro svaki dan preko 35 god promatram uvik novu scenografiju za predstavu o najlipšem gradu na svitu. Raskošna, svečana, dramatična…… Bože moj šta si mi uzeja, šta si mi da, i kako ću ti danas opist sliku, a da nisan dosadan, da se ne ponavljam. Straj me! Ostavljan kameru i plačem, slabo mi tilo, sutra ću partit…

Dule moja, ti koja si me zavela i uvela u ovaj čarobni prizor, vrati me u život! Tija bi bar kroz prste ruku gledat i slušat huk vremena što mi promiče pod prozorom prema zapadu.

EVO ME LJUDI!
Hvala ti ljubavi moja!

Zoran Krpetić je rođen u Splitu 1955. godine. Završava Umjetničku školu u Splitu, odjel fotografije.
Član je Foto kluba Split, HULU – a Split, Udruge Transplant Zagreb i Udruge Transplant Dalmacija.
Kontinuirano izlaže od 1977 godine na mnogim skupnim i 30 – tak samostalnih izložaba.
Poznavanje fotografske umjetnosti i svoja iskustva o fotografiji prenosi učenicima u Umjetničkoj školi u Splitu. Nakon teške bolesti i ozdravljenja posvećuje se volonterskom radu, tako i ovu izložbu stavlja u kontekst upoznavanja javnosti s početkom rada Udruge Transplant Dalmacija Split

No comments yet.