ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Zoltan Nagy – ECCE HOMO

23.02.2011.

Pozivamo vas na otvorenje samostalne izložbe Zoltan Nagy: ECCE HOMO, koje će se održati u gradskoj galerija FONTICUS Grožnjan, u petak, 25. veljače 2011. godine u 19:00 h.
Izložbu će, u prisutnosti autora predstaviti Eugen Borkovsky.
.
Zoltan Nagy - ECCE HOMO
.
SUMNJE I SPOZNAJE
Spoznaja o stalnom tijeku svih stvari uvodi u opažanje svjesni stav o mijeni. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, mijenja doživljaj svijeta oko nas. Vrijeme ne prolazi brojanjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Tijek je pretvoren u stanje. Ljepota je u spoznavanju. Spoznaju možemo povezati sa sumnjom. Sumnja je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni bez obzira da li se odnosi na mišljenje ili na fizikalnu situaciju.
.
Zoltan Nagy sumnja. On sumnja u realno na nivou ponuđenih civilizacijskih datosti. Poštujući sumnju potkrijepljenu osobnim spoznajama, zadaje si motiv. Zadani motiv je ljudsko tijelo, čovjek, autor osobno. Nižući siluete čovjeka / sebe istražuje ambivalentnost motiva. Moguća analiza, komentar, traži rizik i odgovornost doticanja mnogih područja koje autor svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi dobio rezultat koji nam podastire. Očito je da se ne zadovoljava prikazom oblika, već napor usmjeruje ka značenju.
.
Iako je formalni motiv tijelo, autoru ono postaje medij. Nagy sluti koje značenje od prikazivanja figure čovjeka očekuje umjetnik, a koje promatrač. To je identitet svodljiv na uvriježeni doživljaj. Relacija percepcije je formalno opisiva odnosima između oblika, tonova, sjena i kompozicije, ali ovdje je zanimljiviji socijalni ili – još preciznije – intimni kontekst. Motivi se, autorovom režijom i fotografskom intervencijom, materijaliziraju u konceptualnom obliku.
.
Ciklus pred nama možemo tematski podijeliti na tri serije. U jednoj nalazimo fotografske radove s motivom čovjeka u bijeloj kukuljici uronjenog u plavu svijetlost. Druga serija predstavlja zapise s motivom čovjeka u tamnom kostimu priljubljenom uz kožu u akciji otkrivanja rasvijetljenog kubusa. Na kraju je izdvojena serija, triptih s golim čovjekom, onakvim kakav zapravo jeste. Ove nizove pored svijetla, kostima i svjetlećeg geometrijskog oblika karakterizira raspon emocionalnih stanja zaustavljenih u trenutke. Autor ih objedinjuje u jedan projekt.
.
Tehnološki vrsne fotografije plijene sigurnošću odabira motiva i kadriranja. Autor smanjuje spektar boja koristeći radije tonske gradacije. Kad govorimo o tehnologiji iskaza, zapažamo da se fotografija za svoju posebnost može zahvaliti upravo problematici koja proizlazi iz materijalnosti. Situacije na podlozi djeluju realistično pa mi usvajamo sadržaj, ono što fotografije prikazuju. No, u ovom slučaju prikazano postaje sekundarno a prisvajamo si dojam koji autor plasira. Ova očišćena estetika počiva na realističkom motivu ali naginje nadrealnom. Vizualizacije Zoltana Nagya nude predstave o granici između realnog i fiktivnog, između doživljenog i zamišljenog. On doživljeno pretvara u vidljivo a promatrač vidljivo pretvara u doživljaj.
.
Eliminirajući nelagodu kao oznaku prepoznavanja djela, zapažene situacije podastiru doživljaj propitivanja datosti. Jednim dijelom projekt dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Slikovni ili skulpturalni prikaz nagog ljudskog tijela, možemo pratiti od pretpovijesnih vremena. Čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Kapitalu i vjerama odgovara syber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili a zapravo smo samo vidjeli. Zoltan Nagy nagriza problem iluzije upravo virtualnim načinom, istom mjerom. Ovi aktovi svojevrsni su kontrapunkt kozmetički i trendovski obrađenim tijelima koja viđamo u medijima. Na tijelu motiva osjećamo emotivnu osjetljivost pretočenu u gestualni pokret. Nameće se dojam unutrašnje borbe osobe čije tijelo se niže pred nama. Figure su depersonalizirane. Ali možemo prepoznati karakter i intenciju autora: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav.
.
Mnoge konotacije izviru iz ovih vizualnih razmišljanja. Većim dijelom tijela su prevučena ovojem, skramom, korom, dodatnom kožom. Bez obzira na izolaciju ona ostaju unutar sebe ranjiva i osjetljiva. Kostim, triko, ljuska kojom su određena ova tijela može asocirati na tek rođenog Čovjeka, negdje na početku povijesti, u trenucima kada još nije izdiferencirana tjelesnost niti osobnost. Autor zatvara krug: percipirajući seriju gdje nalazimo nago biće, prepoznajemo da smo se doveli u stanje u kojem moramo početi misliti na neki drugi način. Prepoznajemo nelagodu pristajanja na stanje koje jest, na neaktivnost. To je trenutak kada roditelj kaže djetetu: …“nemoj davati svoju lutku prijatelju da ju ne razbije, znaš koliko je koštala“. Tu leži problem stanja civilizacije. Lijenost mozga podmićena „imanjem“, uronjena u iluziju neke vjerske dogme ili zamućena konglomeratom reklamnih informacija o tome što sve još nemamo. Perfidno plasirana informacija, kako je nekom tamo drugdje lošije nego nama, dodatno nas izolira i još više pojačava našu šutnju, našu pasivnost, naše samozadovoljstvo.
.
Stanje sumnje i stanje otkrivanja / pokretanja autor vješto prepliće, i pred nama se pokazuju tijela koja su u isto vrijeme i mlada, i stara, i mirna, i u pokretu. Autor ih smješta u nedefinirani ambijent, i namjero nas lišava asocijacije koju bi donio detalj iz pozadine. Nagy niže prikaze tijela koja tako postaju ne-sama. Sebe nalazi na razmeđi cinizma i želje za mijenom. Pri tom iznosi tragove gorčine.
.
Nagy uvodi ekstravagantni dodatak: osvijetljeni kubus, bijelu kocku. Bijela kocka sinonim je za izolirani prostor galerije koji je izdvojen iz okoline i u kojem se artificijelni predmeti idealno predstavljaju. No, u ovom slučaju, kocka autoru označava artificijelni dodatak koji naglašava kontrast mekog tijela, mekoću osjećaja, misli, doživljaja i čvrste geometrijske forme. Njegovo biće, njegova osoba izbjegava sjaj uokviren gabaritima pravila. Autor kocku ostavlja praznom. Poblematiziranje drugačijosti, hrabrost iskakanja iz prosjeka ovdje je dovedena do reskog znaka.
.
Radeći na ovom projektu, autor se kontrolira, primiruje, bilježeći likove i koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza. Poput Nobuyoshi Arakija i Zoltan Nagy podastire neku vrst pseudo dnevnika. Radovi osciliraju između doživljenog, dokumentarnog i fikcije. Raznorodne geste zabilježene su kao dijelovi rituala upozorenja. Pozicije tijela redaju se nizom stanja. Gledano teatarski, autor ih predstavlja u trenucima zapleta, prije vrhunca a daleko od raspleta. Osjećamo protok i prolaznost kojom smo i sami svjedoci. Upozoreni smo, prostor očekuje neka nova vremena, neku novu svjetlost.

.
Eugen Borkovsky, veljača 2011.
.
.
Zoltan Nagy rođen 1979. u Zagrebu. Umjetnički je fotograf, inženjer grafike i dizajna, stručnjak DTP-a i upravljanja bojama. Fotografijom se intenzivnije bavi od 2005. god. Izlaže od 2006. godine. Priredio nekoliko samostalnih i učestvovao na mnogim kolektivnim izložbama (Grožnjan, Pula, Split, Vinkovci, Zagreb / HR; Paris /F). Dobitnik je nekoliko nagrada na fotografskim i likovnim natječajima (Finalist Photodays 2008, pohvala Hrvatskog foto saveza u 2009., nagrada na “Open Riva Art 2009” (izložba), treće mjesto na Fotoextempore “Photourist 2009″…). Fotografije su mu objavljene u: FotoMag, 46 (HR), DP Artefotografica, 30 (P) i na mnogim strukovnim web site-ima. Član je Udruge Fotografa Istre i Udruge ljubitelja fotografije FORMAT. Živi i radi u Puli.
.

No comments yet.