ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Virgilio Giuricin – Kina trećeg milenija – između tradicije i suvremenosti

05.07.2010.

U četvrtak, 8. srpnja 2010. u 20 sati u izložbenom prostoru Photo Art Gallery BATANA u Rovinju, Trg brodogradilišta 2, otvara izložba fotografija pod nazivom “Kina trećeg milenija – između tradicije i suvremenosti” autora Virgilia Giuricina.
.
Virgilio Giuricin - Kina trećeg milenija – između tradicije i suvremenosti
.
Photo Art Gallery Batana, Centar vizualnih umjetnosti
Trg brodogradilišta 2, Rovinj
Od 08. 07. (u 20.00 sati) do 06. 08. 2010.
.
Ovom izložbom će ovaj umjetnik, internacionalni Majstor fotografije, koji se ubraja u najsvestranije i najnagrađivanije hrvatske umjetničke fotografe, obilježiti skoro punih 6 desetljeća javnog umjetničkog djelovanja, za koje vrijeme je stalno ostavljao neizbrisiv trag na polju umjetničke fotografije – eksperimentirajući, isprobavajući “recepture” i jednakom ljubavlju prigrljujući klasičnu i digitalnu tehnologiju. Njegov ciklus “Kina trećeg milenija…” nastao je za njegova boravka u Kini 2008. godine i premda naizgled putopisno-reportažni, pažljivom promatraču otkrit će se u mnogim detaljima kao ciklus sinteza Giuricinova dosadašnjeg sveukupnog rada.
.
Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja je i autorica predgovora u katalogu. Ona će reći i nekoliko uvodnih riječi na otvorenju izložbe, a uz nju će govoriti i gospodin Tullio Vorano, ravnatelj Narodnog muzeja u Labinu, gdje će se nakon Rovinja, početkom 2011. godine, preseliti Giuricinova izložba.
.
Kina trećeg doba – između tradicije i suvremenosti
Zašto je upravo izložbom ciklusa fotografija iz Kine, kao i za tu prigodu tiskanim katalogom, Virgilio Giuricin, jedan od najsvestranijih i najnagrađivanijih hrvatskih umjetničkih fotografa krenuo u susret šestom desetljeću svoga plodnoga umjetničkoga djelovanja? Zasigurno to nije iz razloga da nam pokaže kako je putovao i Kinom, jer u svojoj dugoj i plodnoj profesionalnoj karijeri on bilježi brojna putovanja i boravak u mnogima od zemalja svijeta. Više je vjerojatno da je to stoga što Kina za njega ima posebnu važnost, prije svega jer je ciklusom iz te daleke i za mnoge egzotične zemlje na neki način zaokružio svoj umjetnički opus, obilježivši tako svojih blizu šest desetljleća djelovanja. Boraveći nekoliko puta u Kini, kročeći njezinim prostorima i upijajući duh i dah njezina podneblja, Giuricin je zabilježio svojim fotoaparatom cijeli niz pejzaža, portreta lokalnog stanovništva, životnih situacija – ukratko, svojih dojmova o Kini. Zabilježio ih je promatrajući izvježbanim fotogreafskim okom, koje uvijek gleda likovno, pretvarajući svaki motiv u priču koja nije brbljiva i dopadljiva, nego je u svim elementima estetski usuglašena, te tako vizualno izuzetno dojmljiva. U priču koja nije dokumentarna, nego odiše autorovom umjetničkom interpretacijom. A ta umjetnička interpretacija kod Giuricina izmiče onim znanim „turističkim“ vizurama, otkrivajući manje poznate motive, dok kod poznatih motiva koristi „drukčije“ kuteve gledanja, aktivirajući nas tako da vizualno istražujemo. Njegove fotografije ističu se uz to i nekim posebnim ozračjem, s jasno vidljivim osobnim autorskim pristupom. Zbog toga bilo koji motiv kojem ovaj umjetnik pristupa govori jezikom prisne jednostavnosti, produhovljenosti i estetske profinjenosti, zračeći snagom umjetničke uvjerljivosti. Ne čudi stoga da Giuricinove fotografije Kine nisu šarene razglednice s putovanja, nego fine likovne priče pune ugođaja podneblja. Priče o vremenu koje stoji i koje protječe. Priče o autorovu viđenju i njegovu znalačkom i drukčijem gledanju svijeta oko sebe. One nas ne guše narativnom, kolorističkom elokvencijom, koja počesto zna, kad je o Kini riječ, posegnuti s jedne strane za reprezentativnim povijesnim okvirom, carskim palačama i hramovima – ili s druge strane za vjernim prijenosom zbilje velikih, natrpanih kineskih megapolisa današnjice. Giuricinu, međutim, takvi prikazi kine nisu primarni. Njemu su važni oni motivi u kojima on, uvjerljivošću profesionalca i senzibilitetom romantičara, radije nešto polako razotkriva, nego da prepričava; radije asocira i interpretira, nego da direktno opisuje; radije ono zaustavljeno bilježi za vječnost s osobnim primicanjem, nego s odmicanjem. U svom objektivu on „hvata“ prostore i vremena koji se na neki začudan način kod njega uvijek spajaju i prožimlju, pritom na indirektan i nenametljiv način doznačujući i svoje prisustvo. Zato ne čudi da je Giuricin, od mnogih lica koja Kina danas pokazuje, tragajući pronašao i svojim fotoaparatom zabilježio ono lice kojemu je dao ime kroz naziv ovog svog ciklusa: „Kina trećeg doba – između tradicije i suvremenosti“. A to lice nije bilo jednostavno razabrati, jer Kina, ta najmnogoljudnija zemlja s najstarijom civilizacijom, brojnim spomenicima i usamljenim samostanima, s čudesnom prirodom širokih prostranstava, s bajkovitim planinskim vrhuncima, terasastim rižinim poljima i plantažama čaja, te sa životom na velikim rijekama, u tihim selima – ili u ogromnim, napučenim gradovima, ima mnoga lica. Ono koje nas gleda s Giuricinovih fotografija lice je ruralne, svakodnevne Kine. Kine u kojoj obični ljudi žive u suglasju s velikom, moćnom i čarobnom prirodom. Žive životom u kojem se osjećaju otkucaji vremena – onoga prošloga, ali i ovoga današnjega. Upravo takvu Kinu Giuricin interpretira na svoj autorski, intimističko-sugestivan način. Interpretira je ne dokumentarno, nego umjetnički. Pritom nas lagano navodi, kroz promišljena osvjetljenja i neobična zasjenjenja, nježne sfumature, kao i igre prednjeg plana i pozadine, da osjetimo sve naslagane sedimente i sve nakupine vremena s kojima se susreće današnja kineska svakodnevnica. Dajući nam tako sliku one Kine koja je njega fascinirala i koja kroz te fotografije fascinira i nas. Pokazujući Kinu mitskih – ali i običnih vizura; magličastog – ali i kristalno čistog neba; i iznad svega jednostavnih i radišnih ljudi, čiji je život ne samo doslovno, nego i simbolički vezan uz rijeku i teče kao rijeka koja povezuje jučer danas i sutra. Tako tu vidimo jednu od mogućih (jednu od postojećih) slika Kine: suvremenu i istodobno svevremenu, jednostavnu, ali i veličanstvenu. Produhovljenu u elementarnosti i u sjaju malih stvari. I bez one pompoznosti velikih carskih dinastija i moćnih političkih vođa, ali također i bez zastrašujuće vreve i gužve suvremenih kineskih gradova -„mravinjaka“. Giuricina više zanima onaj dio današnje Kine gdje vrijeme teče polaganije, a svakodnevni život živi se mirno, u suglasju s poviješću, s prirodom i s neminovnim realijama novoga doba.
.
Kad snima tu i takvu Kinu, osjetan je emotivni angažman Virgilija Giuricina. Zato on manje snima događanje, a više bilježi svoj odnos prema fluidima prostora i otiscima vremena. Zato, isto tako, u pejzažima i svakodnevnim prizorima uvijek pronalazi iznimne detalje i zaustavlja posebne trenutke, pretvarajući ih u male vizualne svečanosti. Jer on je svoje oko navikao da likovno gleda, te da gotovo automatski zapaža harmonije i izbalansirane estetske odnose u svijetu koji ga okružuje, pa zna u djeliću sekunde prepoznati i fotoaparatom „uhvatiti“ pokret, mimiku, promjenu boje, svjetlosni odsjaj, ili zanimljivu formu. A bilježeći ih, on već pri kadriranju, „u oku“, kreira kompoziciju, te tako još tijekom samoga snimanja, vještinom – ali i intuicijom, stvara fotografsko umjetničko djelo. Premda je razumljivo da, uz svu ovu današnju visokosofisticiranu tehnologiju, tehnički uvjeti i tehnička znanja nisu odlučujuća u profesiji umjetničkog fotografa, te da je pri fotografiranju intuicija (ali i jasna koncepcija) pokretač svega, ipak ne treba ni u kom slučaju zanemariti značaj metjea. Ne treba zanemariti sva ona tehnička znanja i vještine, koje su vrlo često temelj i podloga dobrome umjetničkom radu. Osobito u fotografiji, gdje su dobrodošla znanja o fizikalnim i kemijskim zakonitostima, o optici, o svjetlosti i o bojama, ali i o novim digitalnim tehnologijama. Dogodi se ponekad da se „rodi“ dobra fotografija i samom intuicijom. Ili čak čistim slučajem. Najčešće, međutim, ona se ipak „rađa“ u trenucima sretnoga zajedništva inspiracije, intuicije, gledanja, znanja i promišljanja. I ponajbolje govori onda kad je u govoru pročišćena i svedena na elementarnu likovnost bez nepotrebnh pridodanih efekata, te kad je u koncepciji očišćena od ispraznosti i „scenografije“. A upravo su takve fotografije Virgilija Giuricina, velikog fotografskog znalca i estete, kojemu je upravo gore rečeno uvijek vrlo bitno i on svim tim elementima poklanja punu pozornost, pa onda točno zna, upravo kad snima neki motiv, kako i u kojem smjeru će se kanalizirati naš dojam i naši osjećaji. To se vidi i u ovome ciklusu. Na prvi pogled, u pejzažima Kine sve je naizgled stvarno i opipljivo, jer on znalački navodi naš pogled da prati obrise čudesnoga gorja, da uoči odbljeske vode na terasastim rižinim poljima, da traži u bijeloj izmaglici na rijeci uporište u ribarskim mrežama, da prati pokret veslača, odsjaj u oku mlade Kineskinje, ili oblik tradicionalnog kineskog šešira. Ali posebnim tretmanom svjetla i sjene, omjerima zlatnog reza i odnosima planova sve u jednom trenutku postaje metafizički irealno i nestvarno, zaustavljeno u nekom bezvremenom prostorno-vremenskom procijepu i zastrto simbolikom. U tu nestvarnost, međutim, kao kontrapunkt – i kao suprotnost, Giuricin postavlja stvarni život: u isto vrijeme osjećaju se i čuju otkucaji vremena i zvukovi svakodnevnih poslova ljudi današnjice. A tu su i njihovi portreti – stvarni i upečatljivi, snažni i sugestivni, u začudnoj suprotnosti -i isto tako u nekom suglasju sa „zaleđenom“ i svevremenom velikom prirodom u koju su uronjeni i unutar koje egzistiraju. Upravo ta oprečnost tišine i zvučnosti, kao i neobična harmonija dvojnosti, sadašnjosti i bezvremenosti, glavna je draž i osnovna karakteristika ovog „kineskog ciklusa“ Virgilija Giuricina; ono što neodoljivo privlači osjetila i gotovo zaustavlja dah. Pritom njegov pogled majstorski „hvata“ motiv iz svog posebnog, autorskog kuta, kojeg možda nekad i ne očekujemo, nudeći uvijek novo i drukčije iščitavanje, ali i navodeći nas na razmišljanje: o estetici i ljepoti, o upućenosti čovjeka na prirodu i njegov harmoničan suživot s njom, o životnim ciklusima i kontinuitetu života, o biti egzistencije…
.
Ovim fotografijama Giuricin zaviruje u jedan kutak velike Kine ne samo da bi pokazao ljepote pejzaža ove zemlje i neposrednost ljudi, nego ga uzimajući kao pars pro toto života i življenja i interpretirajući ga unatoč posebnostima i specifičnostima ove zemlje, na svima razumljiv i blizak način. Ono što nas tu zaustavlja pred svakom fotografijom i svakom (uvjetno rečeno) pričom, autorovo je fotografsko majstorstvo, jer on zna ući objektivom „s druge strane motiva“, uhvatiti otkucaje unutarnjeg bila i osjetiti unutarnje životne ritmove. Pronalazeći tako poetiku, dramatiku – i važnost jednako u malom detalju kao i u velikom, kozmički širokom prostranstvu.
.
Višnja Slavica Gabout
.

No comments yet.