ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Vedran Mandić – U lice ulice

03.10.2010.

Jedan sam od onih koji stalno nose svoj fotoaparat preko ramena ili oko vrata. Međutim, nisam samo konzumerist fotografije, iako mnogo puta to pomislim o sebi kada pogledam svoj rad. Hodam radnim danima u tjednu kroz avenije, ulice i puteljke na kojima nalazim svoj savršeni kadar.
.

.
Ne fotografiram ciljano, već se u planu nalazi par stalnih motiva koji se prožimaju sa druge strane mog tražila – na ulici. Kad kažem da se bavim pretežito uličnom fotografijom, ljudi očekuju da oko vrata nosim uglednu Leicu sa širokokutnim objektivom ili nekakvo filmsko tijelo srednjeg formata napunjeno CB filmom, naprotiv ja nosim DSLR tijelo sa tele-foto objektivom. Trenutak na ulici od mene ne traži profinjenu tehnikalnost i praćenje ustaljenog školskog pedigrea ka korektnome kadru. Sve što trenutak traži je brza reakcija i jasna ideja, te se tako i odnosim sa svojim fotoaparatom, te to smatram najboljim odnosom za takvu fotografiju. Na mom vidnom polju, od nekoliko stupnjeva (od 75 do 300 mm), ja ulazim na jedan trenutak u pogled stranca koji se zatekne u mojoj okolini. Ta strana lica pričaju priču, kao što i svaki fotografski rad predstavlja neku radnju – ideju, trenutak! Na promatraču je da to doživi na svoj način – svoje viđenje mojih radova, nije mi važno mislimo li isto, važno mi je samo viđenje i posvećenost u tom činu.
.
Na zapisima se vide tek puki prolaznici ili ljudi zatečeni u nekome poslu ili ljudi koji su zastali na trenutak u svome svijetu – u svojim mislima, među njima, najčešće oni starije dobi. Mnogo se puta upitam zašto to radim, koji je cilj „napadati“ tuđu privatnost – trenutak? Smatram ulični portret umjetničkim djelom, poput haiku pjesme – sažeto i jasno je iznesena tema i poruka. Svaka crta na nečijoj fizionomiji lica je poruka za sebe, iz njih čitam, iz njih učim, a kada to ne mogu, mnoge od vlasnika istih i upitam da mi ispričaju nakratko jednu od svojih životnih priča, a tada ulična fotografija dobiva novu dimenziju; humanu. Mnogi su zatečeni na prepad, zbunjenost, nejasnoću i po izrazu lica te nekontroliranim trzajima očiju stvara im se nelagoda. Tada mi je najteže, tada se učim biti čovjek-fotograf. To (nelagoda, neugodnost ili pak zgražanje i vrijeđanje) je/jesu isto jedna/e od ljudskih ekspresija, sve češće to viđam, nije mi drago. Mnogima je neugodno, pa i meni bi bilo neugodno, ali opet možda i ne bi, sve zavisi od trenutka i mjesta (a i fotografa). Ova zadnja dva elementa su mi vrlo važne niti vodilje u kadru. Oni su kao autorski potpis na svakoj fotografiji, čak iako ih promatrač ne iščitava na prvome viđenju zapisa. Indirektno, oni na neki način oblikuju svijest subjekta kojeg snimam, a ona se izražava u tom trenutku spoznaje – pronalazak sa druge strane objektiva. Portret nije više niti formalan niti neformalan, već je u punome značenju riječi, prirodan i dan od trenutka ulice. Ulica nosi svoje skriveno lice, a ja samo skidam veo.
.
O autoru:
.
Rođen 31.8.1990. u gradu Sarajevu. Od 1997. živim u Zagrebu sa svojim roditeljima, gdje završavam osnovnu školu u Zapruđu, te Prvu opću gimnaziju u Utrinama. Od ranih dana pokazujem interes za crtanje i vizualno izražavanje. Zanimam se za svaki oblik umjetnosti, a u srednjoškolskim danima se pronalazim u glazbi, crtanju, slikanju, plesu, te tako i fotografiji. Osim fotografije velika ljubav mi je fizika i filozofija.
Najveći osobni uspjeh koji sam ostvario u svome školovanju je prvo mjesto iz filozofije na državnome natjecanju 2009. godine, u kategoriji eseja na engleskome jeziku, te sam time zaslužio da budem predstavnik Republike Hrvatske na Svjetskoj olimpijadi iz filozofije održanoj u Helsinkiju 2009. godine. Amaterski se bavim digitalnom fotografijom zadnje četiri godine, negdje od sredine 2007. godine, a zadnjih godinu dana se bavim i analognom fotografijom. Vodeći interes mi je ulična fotografija, a nadahnuće su mi hrvatski amaterski fotografi, većinom moji dobri i dragi poznanici. Među poštovanim i inspirativnim predstavnicima fotografije bi izdvojio Roberta Cappu i H.C.Bressona kao najzanimljivije i najpoučnije autore. Veliki utjecaj na moje stvaralaštvo ima i umjetnički rad M.C. Eschera. Osim ulice zanimam se i za sve ostale aspekte fotografije, kao moda, glamoure, pejsaž, konceptualna fotografija, reportažna fotografija i sl. Moj interes prema uličnoj i konceptualnoj fotografiji je najviše potaknut od strane mojih filozofskih razmatranja o svijetu, te filozofiji unutar fizike – jednostavnost geometrijske optike.
.
U četvrtome razredu srednje škole pohađam jednogodišnji tečaj iz crtanja na kojem svladavam neke osnove shvaćanja perspektive i kompozicije elemenata u kadru. Ta saznanja nadograđujem na svoje fotografsko umijeće te tako razvijam daljnji interes za bavljenje fotografijom. Namjeravao sam upisati arhitekturu, međutim sam završio kao student programskog inženjerstva na Visokoj školi za primijenjeno računarstvo. U slobodno vrijeme fotografiram svoje prijatelje i poznanike, te isto tako i tražim nekakav honorarni posao vezan uz fotografiju ili svoju struku, a isto tako i stipendiju.
.

  1. poslao osvrt na esej,a on neće da ode..

    Komentar by josip čizmić — listopad 3, 2010 @ 3:20 pm

  2. pratim već duže tvoj rad,sviđa mi se munjevitost,posebnost trenutka s ulice kojeg uloviš u objektivu svog aparata ,izraze lica ljudi,njihova patnja,veselje,borbenost,srčanost…nekako su mi se najviše urezale tvoje dvije fotke u pamćenje;ona starica u inatu i čovjek u pothodniku bez noge,sam hoda,bori se jer život ide dalje…pozz.vedrane

    Komentar by jaarban — listopad 3, 2010 @ 3:22 pm

  3. ..pelin i led..
    ..esej odličan i sam volim takav pristup foto-izrazu..
    ..pozz
    ..možda jedino uvodna nekako nije naslovna..

    Komentar by josip čizmić — listopad 3, 2010 @ 5:25 pm

  4. Odličan esej….vidim da je izazvao veliko zanimanje, što mi je iznimno drago kao uredniku stranice… i ostale čitatelj koji rade fotografske eseje pozivam da nas kontaktiraju i da nam se priključe…pozz

    Komentar by goran matošević — listopad 3, 2010 @ 6:54 pm

  5. Dobro oko!!!

    Komentar by Tomislav Lulic — listopad 4, 2010 @ 10:12 am

  6. […] You can visit FotoGard.com and view my work at this LINK. […]

    Povratni ping by The First Photography Publication | Vedran's Blog — listopad 4, 2010 @ 9:27 pm

  7. zaista niz vrsnih slika viđeno okom sjanog fotografa .budući da je i moja orijentacija streetka (mnogo više street portret) to me je ovaj ulični esej ( nazvao bih ga i street sinfonija ) jako razveslio pa i na neki način uputio na motive i kadriranje .. hvala na tome !!!

    Komentar by Kustec(sony)Željko — listopad 5, 2010 @ 10:20 am

  8. Bravo za esej i odlicnu foto-prezentaciju…bezbroj lica, bezbroj prica i sudbina…krasno si ulovio izraze lica, koje puno govore i bez rijeci.
    Pozz.

    Komentar by Ema — listopad 5, 2010 @ 4:49 pm

  9. Prije svega, zapazio sam tvoju pozornost: paziš na detalj jednako u fotografiji kao i u tekstu, tako da jedno i drugo ima tijek, razložnost, gramatiku, i prikazuje temu u lako apsorbirajućim zalogajima. Da razgovaramo o filmu, prva asocijacija bila bi mi švedska kinematografija.
    Nadalje, skromnost. Za razliku od nekih samoproglašenih veličina kojima je problematična i terminologija i pravopis, ti imaš šansu. U vizualnoj komunikaciji to je odličan temelj i bez obzira kamo će te radoznalost odnijeti, sviđa mi se solidnost od koje polaziš.
    Želim ti uspjeh u svakom smislu… vjerujem da ćeš postati “household name” u fotografiji.
    Sve naj!

    Komentar by Mihajlo Filipović (LookSee) — listopad 5, 2010 @ 4:57 pm

  10. Hvala svima, drago mi je da vam se svidjelo i otvorilo putove za nove ideje. :-)
    Vedran Mandić.

    Komentar by Vedran Mandić — listopad 5, 2010 @ 5:14 pm

  11. svako lice je priča za sebe, a osobito mi se svidio dio u eseju koji govori o neizvjesnom ishodu i interakciji između fotografa i fotografiranog/e. Baš životno :)

    Komentar by Oliver Bešić — listopad 30, 2010 @ 1:19 pm

  12. Talentiran mladac čiji rad je mom oku poznat već neko vrijeme.

    Bravo Vedrane, samo tako nastavi…

    Komentar by Ivica Ivčević — studeni 1, 2010 @ 4:16 pm

  13. Neke jako zgodne fotografije. Svidja mi se br 6 posebno jer ima tendenciju dinamicne ali neortodoksne kompozicije u usporedbi sa ostalima koje gravitiraju relativno cistim subjektom u jednoj od tocaka zlatnog reza.

    Inace, ako vec razmisljas o usavrsavanju u fotografiji (pises da trazis stipendiju) pogledaj si Juzno Azijsku Akademiju za Medije, Patshala, u Dhaki, Bangladesh. To je jedno od najboljih mjesta za usavrsavnje u dokumentarnoj (a u to spada i ulicna) fotografiji. Vjerujem da je taj studij ili njihove radionice znatno jeftiniji nego oni sto su na istom ili losijem nivou u Evropi ili Americi (gdje vecina predvidljivo gravitira).

    Nek ti je dobro Svjetlo

    Komentar by sasa — studeni 26, 2010 @ 3:52 pm

  14. Oprosti, zaboravih staviti link – http://www.pathshala.net/controller.php

    Nek ti je dobro Svjetlo

    Komentar by sasa — studeni 26, 2010 @ 3:54 pm

  15. Hvala vam, hvala ti Saša na korisnome savjetu!

    Komentar by Vedran Mandić — siječanj 13, 2011 @ 10:34 pm

  16. Rođen sam 1975. u Imotskom, sviđaju mi se tvoje fotografije. Samo nastavi raditi.

    Komentar by Vedran Mandić — svibanj 8, 2011 @ 11:28 am

  17. Fotografije uspješno izražavaju emocije ljudi koje si snimio pa se dobiva jedan zanimljiv i upečatljiv dojam!

    Komentar by Mario — svibanj 15, 2011 @ 11:02 am