ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Tea Pejić – Sarajevo

12.09.2012.

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?, rekao bi Dino Merlin.
Rođena sam u Bosni, živim u Bosni, ali glavni grad još niti jednom nisam posjetila na način kao što sam sada to učinila. Taj moj susret sa Sarajevom bitno se razlikovao od svih onih prethodnih susreta i zauvijek će mi ostati urezan duboko u sjećanju.

Tjedan dana malo je, ali opet, čak sasvim dovoljno da se osjeti diše li Sarajevo ili ne. Teško je zapravo objasniti kako me taj grad fascinira, neki bi možda rekli da se dogodila ljubav. Da, mogla bi to biti prava dijagnoza moje očaranosti.

Zanimalo me puno toga. Ponajprije me je zanimala sreća ljudi, njihovi osmjesi kada bih prolazila ulicom. Rijetka su mjesta u kojima čovjek može osjetiti takvu toplinu i srdačnost. I sve je to nekako sasvim normalno. Ljudi se kreću, neki užurbanim, a neki pak polaganim korakom, smiju se, pričaju, pozdravljaju. Sve je sasvim normalno, grad živi neku svoju svakodnevnu rutinu, grad diše, grad je živ. Naravno da je živ pa grad su ljudi. Kao i u svakoj metropoli, tako i u Sarajevu možete naići na ljude koji na svakom kutu mole za pomoć. U tim me trenutcima obuzima nekakva tuga, kao da pokušava narušiti onaj sklad. Pokušavam si odvratiti misli i vidjeti onu vedru stranu, ali je jako teško. Normalno je da ne može sve biti savršeno, da nailazimo i na ono teško. To nas uči da cijenimo ono lijepo, da to pokušavamo zadržati.

Jedan od najtežih trenutaka koji sam doživjela bio je kada sam čula obavijest da će Titovom ulicom proći skupina biciklista i kako bi ih bilo dobro dočekati kraj Vječne vatre u trenutku njihovog spuštanja niz ulicu. Trčeći Titovom ulicom pred mojim očima ispremještale su se fotografije rata. Kao da sam proživjela onaj osjećaj bježanja od smrti. Trgnula sam se, smogla snage za naprijed, polako se smirila i pronašla pravo mjesto za fotografiranje. Biciklisti su prolazili, a moj je fotoaparat radio u ritmu njihovog užurbanog kretanja. Namjerno sam radila fotografije s dosta šuma i u sephia boji, time sam htjeli ostvariti kontakt s prošlošću, upotrijebiti fotografiju kao skok u neka minula vremena. Bio je to zaista snažan trenutak.

Spomenula sam da je zapravo teško opisati te emocije koje sam doživjela, kako da vam prenesem na pravi način nešto što pokušavam i sama sebi na neki način još uvijek objasniti. Mislim da bi mi u tome jako pomogao tekst Khalila Gibrana na koji sam naišla jednom prilikom. Taj tekst možda na najbolji način opisuje ono do čega je meni teško doprijeti:

Samoća i povučenost



Život je otok na oceanu samoće i povučenosti. Život je otok, litice su mu čežnje, drveće snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoće i povučenosti. Tvoj život, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si lađa poslao prema drugim obalama, ili koliko je lađa stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povučen u svojoj sreći i dalek u svojem suosjećanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.



Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjediš na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem bogatstvu i vjerujući da je šaka zlata tajni lanac koji povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjećanje s tvojim vlastitim. Vidio sam te kao velikoga zavojevača koji vodi zavojevačke vojske do tvrđave, a onda je razara i osvaja. Pogledavši drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce što dršće u samoći i povučenosti, kao što dršće žedan čovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade.



Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjediš na prijestolju slave okružen ljudima koji uznose tvoje milosrđe, nabrajaju tvoje darove, upirući oči u tebe kao da su u nazočnosti kakva proroka koji uzdiže njihove duše do planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gledaš u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono što je duša tijelu. Pogledavši opet, vidjeh tvoje povučeno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje pateći u svojoj povučenosti i tresući se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje pruža ruke kao da nešto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje ičega osim svoje samoće i povučenosti.



Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu ženu gdje joj dlanove obasipaš poljupcima dok ona gleda te sa suosjećanjem i privrženošću u očima i milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala njegovu samoću i uklonila njegovu povučenost, i on je sada u vječnoj duši koja k sebi, s ljubavlju, privlači one što bijahu odvojeni samoćom i povučenošću. Tvoj život, prijatelju moj, jest boravište daleko od svih drugih boravišta i od susjeda.



Tvoja je nutarnja duša kuća daleko od drugih kuća što po tebi dobiše ime. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je usred pustinje, ne možeš ga premjestiti u perivoj što ga posadi tkogod drugi. Tvoja je nutarnja duša, prijatelju moj, okružena samoćom i povučenošću. Da nema te samoće i te povučenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te samoće i te povučenosti, ja bih, čuvši tvoj glas, pomislio da sam govorim; ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da gledam u zrcalo.

(Khalil Gibran, Prorok)

No comments yet.