Popis autora fotografija: Duško Kečkemet, Pero Dragičević, Joso Špralja, Marko Vrdoljak, Zrinka Buljević, Damir Fabijanić, Ivana Marinić Kragić, Vladimir Vučinović – Čarli, Marko Čolić, Ivan Kovač, Vladimir Šimunić, Rino Gropuzzo, Jozo Četković, Franjo Bahovec, Foto Tonka, Miljenko Marotti, Ivan Balić – Cobra, Boris Hnatijuk, Stephan Lupino, Tošo Dabac, Egon Hreljanović, Ranko Dokmanović, Robert Ravnić, Milan Pavić, Brkan, Stanko Abadžić, Marija Braut, Zvonimir Golob, Luka Marotti, Max Juhasz, Tomislav Dolovčak, Branko Kukurin, Višnja Serdar, Mio Vesović, Velizar Vesović, Željko Koprolčec, Ivan Posavec, Josip Klarica, Luka Mjeda, Petar Dabac, nepoznati autor.

 
Aktovi

Akt – golo ljudsko tijelo univerzalni je motiv u umjetnosti – od prapovijesti i Willendorfske Venere, ljepotice stare više od tri tisuće godina, preko antike koja je skulpturama – primjerice Venere Miloske – zadala kanon ljepote svom, pa i mnogim razdobljima, do europskog slikarstva od gotike naovamo i radova znamenitih umjetnika – Botticellija, Tizijana, Rembrandta, Rubensa, Ingresa, Maneta i tolikih drugih – među kojima bi vjerojatno bilo lakše nabrojati one koji u raznim tehnikama – nisu radili aktove. I fotografija promptno prihvaća izazov i razvija motiv koji sažima estetske kriterije, odnos prema tijelu i seksualnosti, poroke i vrline, sakriveno i vidljivo.

Umjetnička djela impliciraju stvaralački čin, ali ona traže i publiku – da im se divi ili ih osuđuje ( znamo, ni jednih ni drugih primjera – osobito u temi akta – ne nedostaje), a posve sigurno, ravnodušnost je najgore što se bilo kojem autoru u bilo koje doba može dogoditi. I naravno, umjetnička djela žele vlasnika, žele postati dio zbirke – javne ili privatne. A da bi se stvorila suvisla i organizirana cjelina potrebno je ponešto znati i potrebno je istodobno biti neopterećen i pomalo zaigran, i nadasve potrebno je imati viziju.

 
Pred nama je zbirka ženskih aktova koju Luka Marotti stvara ne osobito dugo, čak bi se moglo reći da je to zbirka u nastajanju, no njezin čvrsti okvir – vrijeme – od početka dvadesetog stoljeća do danas i prostor – odnosno autori, a to su hrvatski fotografi – doista donosi i relevantnu i vjerodostojnu sliku vremena i estetskih zasada, mjere i mijene onoga što se smatralo ili smatra vrijednim da bi se ispričala priča o ljepoti, ženi, tijeku – ukratko o onome ispred ali i iza objektiva.

Oslobađanje ili submisija, privatno ili javno, model ljepote nekad i sad, diktati mode, medija ili osobni stav samo su neka od pitanja, pa i problema koje na svoj način rješava svaki od autora, a riječ je, nedvojbeno, o važnim imenima naše fotografije.

Na kraju, premda ne i manje važne su i okolnosti nastanka ove zbirke. Većina su darovi fotografa ( i to po njihovom izboru) koji su spremno prihvatili Lukinu želju da se i radovi onih koji se često bave aktom, ali i onih u čijem je opusu taj motiv iznimka, nađu na jednom mjestu – sada na izložbi, a u budućnosti, nadamo se i u monografiji.

Edda Dubravec

 
Otvorenje u Galeriji u Marmontovoj biti će prvo predstavljanje spomenute zbirke hrvatskoj publici, te ujedno i početak izložbene turneje po Hrvatskoj. Namjera je autora i izdavanje monografije hrvatske akt fotografije u dogledno vrijeme.

Izložbu će otvoriti gđa. Edda Dubravec, a biti će otvorena do 30. ožujka 2013.

Pozivamo Vas da događaj najavite i popratite u Vašem cijenjenom mediju, te se radujemo Vašem dolasku.

Popis autora fotografija: Duško Kečkemet, Pero Dragičević, Joso Špralja, Marko Vrdoljak, Zrinka Buljević, Damir Fabijanić, Ivana Marinić Kragić, Vladimir Vučinović – Čarli, Marko Čolić, Ivan Kovač, Vladimir Šimunić, Rino Gropuzzo, Jozo Četković, Franjo Bahovec, Foto Tonka, Miljenko Marotti, Ivan Balić – Cobra, Boris Hnatijuk, Stephan Lupino, Tošo Dabac, Egon Hreljanović, Ranko Dokmanović, Robert Ravnić, Milan Pavić, Brkan, Stanko Abadžić, Marija Braut, Zvonimir Golob, Luka Marotti, Max Juhasz, Tomislav Dolovčak, Branko Kukurin, Višnja Serdar, Mio Vesović, Velizar Vesović, Željko Koprolčec, Ivan Posavec, Josip Klarica, Luka Mjeda, Petar Dabac, nepoznati autor.

 
Aktovi

Akt – golo ljudsko tijelo univerzalni je motiv u umjetnosti – od prapovijesti i Willendorfske Venere, ljepotice stare više od tri tisuće godina, preko antike koja je skulpturama – primjerice Venere Miloske – zadala kanon ljepote svom, pa i mnogim razdobljima, do europskog slikarstva od gotike naovamo i radova znamenitih umjetnika – Botticellija, Tizijana, Rembrandta, Rubensa, Ingresa, Maneta i tolikih drugih – među kojima bi vjerojatno bilo lakše nabrojati one koji u raznim tehnikama – nisu radili aktove. I fotografija promptno prihvaća izazov i razvija motiv koji sažima estetske kriterije, odnos prema tijelu i seksualnosti, poroke i vrline, sakriveno i vidljivo.

Umjetnička djela impliciraju stvaralački čin, ali ona traže i publiku – da im se divi ili ih osuđuje ( znamo, ni jednih ni drugih primjera – osobito u temi akta – ne nedostaje), a posve sigurno, ravnodušnost je najgore što se bilo kojem autoru u bilo koje doba može dogoditi. I naravno, umjetnička djela žele vlasnika, žele postati dio zbirke – javne ili privatne. A da bi se stvorila suvisla i organizirana cjelina potrebno je ponešto znati i potrebno je istodobno biti neopterećen i pomalo zaigran, i nadasve potrebno je imati viziju.

 
Pred nama je zbirka ženskih aktova koju Luka Marotti stvara ne osobito dugo, čak bi se moglo reći da je to zbirka u nastajanju, no njezin čvrsti okvir – vrijeme – od početka dvadesetog stoljeća do danas i prostor – odnosno autori, a to su hrvatski fotografi – doista donosi i relevantnu i vjerodostojnu sliku vremena i estetskih zasada, mjere i mijene onoga što se smatralo ili smatra vrijednim da bi se ispričala priča o ljepoti, ženi, tijeku – ukratko o onome ispred ali i iza objektiva.

Oslobađanje ili submisija, privatno ili javno, model ljepote nekad i sad, diktati mode, medija ili osobni stav samo su neka od pitanja, pa i problema koje na svoj način rješava svaki od autora, a riječ je, nedvojbeno, o važnim imenima naše fotografije.

Na kraju, premda ne i manje važne su i okolnosti nastanka ove zbirke. Većina su darovi fotografa ( i to po njihovom izboru) koji su spremno prihvatili Lukinu želju da se i radovi onih koji se često bave aktom, ali i onih u čijem je opusu taj motiv iznimka, nađu na jednom mjestu – sada na izložbi, a u budućnosti, nadamo se i u monografiji.

Edda Dubravec

 
Skice za portret jednog grada

Skice za portret jednog grada. Grada namjerno neimenovanog u nazivu, kako sam naziv adhezijom ne bi povukao čitavu onu memoriju razglednica i predstavio grad neovisno umjetničkoj interpretaciji, isključivo asocijativnom adicijom monumentalnih spomenika. Izložba započinje fotografijom rijeke Seine, koju dodiruje pločnik od granitnih kocaka; iznad svjetiljka, noćna lampa. Ovdje se nalaze sva ishodišta kretanja u onaj tajni pohod gradu. To su slike koje trepere i uvijek nanovo vibriraju svojim životom. Stanko Abadžić slika grad svjetlosti u njegovim odsjajima i arabeskama, na mjestima gdje ne dopire agresivna artificijelna svjetlost, nego tamo gdje se sam grad ogleda s nebom i odsjajem rijeke. Sjena i svjetlost, rub pločnika, okvir prozora kavane ili obrisi stabala ne iskazuju se u svojim detaljima, nego u punoći i isprepletenosti gradskih datosti. Stolica u parku, grane stabla, odložena ruža, postavljeni stolovi, stepeništa, željezne ograde, skice su same od sebe, njihovi obrisi imaju vlastiti život i, gotovo da možemo reći, neki svoj zamamni ples.

Taj zajednički ispis koji Abadžić zove skicama čini zaista jedan portret grada Pariza. Daleko od glamura, ali toliko bliže stvarnom tkanju života Parižana, onoga sukusa grada koji se taloži, koji je podloga magičnom fluidu koji taj grad i ima. Slijedom tih slika grad se pretvara u tkanje koje želimo vidjeti i promotriti onako kao što želimo razotkriti tkanje paukove mreže, koja uvijek nanovo nastaje mijenjajući se u svom osvjetljenju, u razapetosti unutar vlastitoga sjećanja, brinući se da ta suptilnost doživljaja ne bude rasparana. To je Pariz koji se ne može ispričati, već se treba doživjeti, treba biti otkriven, ali je neprenosiv. Jer svjetlost i mjesto; ritam tih datosti zakonitosti su jedne sredine čije je iskustvo neprenosivo bez direktne spoznaje, memorije te potom čežnje za ponovnim viđenjem. Kao da svi ne poznajemo doživljaj svjetlosti, ili zvuka hoda po granitnim kockama, koji ponekad, u jednom drugom gradu, probudi sjećanje na atmosferu ovoga grada. Upravo sjena nekog stabla otključa memoriju osjećaja i ushita. Nijedna veličanstvena znamenitost ne može biti dekodirana drugom znamenitošću; ona ostaje odvojena i sama kao vizualni fenomen, ali sjećanje dojma grada prepoznaje se u pojedinim sekvencama koje donesu zvuk sjećanja, rastvore našu misao, povežu nas s gradom, s njegovom matricom. Taj mačji hod, gipkost grada, fascinantan je. Svaki detalj počinje svoj magični hod; most se uzgiba, dječji vrtuljak u svom obrisu pretvara se u okrenutu krošnju stabla, stepenište teče slapom potoka, osvijetljen prolaz je proljetni žubor, ograda na rubu rijeke i pločnika kraljevska je kruna i čipkani šlajer, ringišpil se pretvara u sačuvani san, brzina protoka rijeke korespondira s brzinom ritma kaskada ograda koje prate stepenište prema rijeci. U slikama ne postoji lijepo i ružno, periferno i centralno; svaki pogled u bilo kojem dijelu grada izazov je novom vizualnom ustrojstvu, a fragmenti su jednako toliko inspirativni kao i totali. Polukružno postavljene kocke pločnika u doticaju s paralenim ritmičkim ravnim stepeništem uspostavljaju na jednoj stranici dinamiku ekspanzije prema gore, kao što stepenište klizi korak prema dolje. Segment željezne ograde floralnog motiva zadobiva ljepotu paunova pera i ta ljepota lebdi u sjećanju, ona probija zatvoreni prostor u kojemu se ograda nalazi, ima svoj vlastiti život i izazov za ponovno viđenje. Ocvala ruža položena na vlažni stakleni stol s odsjajem latica nije završetak, ta ruža je trag neke poetične priče. Osunčani ili osvijetljeni nadvožnjaci, metro stanice i kolodvori presjecanjem sjena svojih konstruktivnih elemenata uspostavljaju ritam geometrijske apstrakcije, kao da su sami iznašli način nekog života u kojemu nisu tek željezo i servisna funkcija. Veliki portret glave koji se nalazi ispred staklene obloge monumentalne zgrade, to mrežište opna i stakala, kao da su fasete brilijantnoga ljudskoga uma koji potpisuje ljepotu toga grada. Umjetnik na jednoj fotografiji prstenuje s mostom rijeku i nebo, s odsjajem se zatvara magični krug kroz koji teče krvotok grada koji ne može iskrvariti, jer će odsjaj u memoriji ostati neprolazno. Polukružna stepeništa na kojima se kreću ljudi doimaju se poput velikih lopoča, a postavljeni kavanski stolovi poput satova vremena, otkucaja uvijek novih generacija koje će sjedati za te fragilne stolove i stolice i jednako tako fragilno bilježiti svoje postojanje u vremenu. Trag koraka u snijegu nije tek dodir s betonom, nego kao da se u stopi nazire površina rijeke Seine, grad koji teče, odsjaj moćne rijeke koja je ispod grada, ali svugdje ima svoj magični sjaj. Moćnost rijeke možda je bila ona potajna snaga vodilja samog Stanka Abadžića; za koju on zna da je vječna, kao i njegov Dunav, rijeka zavičaja, rijeka predanja, koja nosi iskustvo prolaza i nadolaska. Stoga su i sjene ljubavnog para uz samu obalu Seine veće od njih samih; nisu oni vječni, nego obrisi ljudi koji će uvijek nanovo dolaziti i ispunjaviti mjesto i prostor, baš kao i naša čežnja da se tamo bude i proživi taj treptaj i odsjaj života.

Ariana Kralj

Katalog izložbe možete pogledati ovdje.

Stanko Abadžić rođen je 1952. godine u Vukovaru, Hrvatska. Deset je godina radio kao fotoreporter Vjesnika. U tom razdoblju nastaju njegove poznate reportaže iz Tunisa, Malte,Turske i drugih zemalja. Od 1991. godine nadalje boravi većinom u inozemstvu: četiri godine u Njemačkoj, potom sedam godina u Češkoj. Iskustvo Praga značajno utječe na njegov prepoznatljiv fotografski rukopis. U Češkoj je realizirao brojne skupne i samostalne izložbe, a najveća retrospektivna izložba priređena mu je u praškoj galeriji Dom Jozefa Sudka. Tom je prilikom tiskana i njegova prva monografija U ogledalu života. 2002. godine vraća se na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara, gdje izlaže i svoj najpoznatiji praški ciklus, In absentia. Abadžić je samostalno izlagao u mnogim europskim zemljama (Češka, Hrvatska, Njemačka, Portugal, Švicarska, Španjolska i dr.) te u Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Abadžićeve fotografije nalaze se u zbirkama Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci,u Umelecko-průmyslová Museum u Pragu (Češka), John Cleary Gallery u Houstonu (SAD), Verve Gallery of Photograhy in Santa Fe, New Mexico (SAD), Stockeregg (Švicarska), Kazutami Ando,Tokio (Japan) te u drugim privatnim i javnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.

http://www.sabadzic.net.amis.hr/

Svoje radove izložili su: Stanko Abadžić, Max Juhasz, Krešimir Kopčić, Ivan Kovač, Mario Rozić i Matko Vučica.

Izložba ostaje otvorena do 13. ožujka 2013. godine.

Katalog izložbe možete pogledati ovdje.

 
Autor je u tri navrata boravio u Istanbulu i sada se premijerno predstavlja s novim ciklusom od 40 fotografija.

Izložba ostaje otvorena do 10. ožujka 2013. godine.
Radno vrijeme Galerije MH: PON-PET 11-17 sati

Grad predstavlja možda najznačajnije, najraznolikije i istodobno najsloženije dostignuće što ga je čovjekov kreativnoegzistencijalni nagon tijekom povijesti uspio iznjedriti. Ovdje se, međutim, nipošto ne radi o nekom jednoznačno zadanom ili isključivo pragmatično funkcionalnom izumu odnosno patentu; grad valja doživljavati kao svojevrsnu tvorbu koja je od svojih najranijih začetaka zamišljena da se organički poveže, ispreplete te zajednički postupno sazrijeva i mijenja sa svojim tvorcem, dakle čovjekom. I doista, sudbine čovjeka i grada u pravilu su neraskidivo povezane; eventualno umiranje grada neizostavno će podrazumijevati i smrt čovjeka.

A svaki je grad, zapravo, amalgam mnogobrojnih silnica izazvanih kako ljudskim tako i prirodnim djelovanjem. Arhitektura, urbanizam, javni spomenici, intimni interijeri, geografske karakteristike ili pak klimatske okolnosti tek su neke od njih, ali jednu ipak valja posebno izdvojiti: ljude što pojedini grad trajno nastanjuju ili pak u njemu tek privremeno borave.

Fotograf Stanko Abadžić često i rado snima gradove, posvećujući im i čitave cikluse svojih radova. Nije pretjerano reći kako upravo takvi ciklusi predstavljaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Ali, što nam to u pristupu temi/motivu grada kod Stanka Abadžića može biti osobito zanimljivo?
Ponajprije, riječ je o autoru svjesnom svega onoga što pojam grad općenito može značiti i predstavljati; tek s tom sviješću on će svoju kreativnost i vještinu usmjeravati k pojedinačnom odnosno konkretnom, u ovom slučaju Istanbulu. Nadalje, Stanko na izuzetno dojmljiv način uspijeva ostvariti sinergiju između subjektivnosti i objektivnosti fotografskog pogleda. I doista, fotografije mu karakterizira naglašeni realizam, ali to nimalo ne umanjuje njihovu poetičnost. On je nadasve lucidan promatrač Istanbula, ali i netko tko se s njime stapa, na taj način i sâm postajući tek djelićem fascinantnoga grada. Stankov Istanbul istodobno je veleban i intiman, živahan i sjetan, zaposlen i dokon, tih i glasan…

Ukratko, jedan istinski velegrad sa svim podrazumijevajućim suprotnostima, u ovom slučaju ne samo estetski dojmljivo interpretiran u klasičnoj crno-bijeloj gelatin silver print tehnici, već – vidljivo je to iz svake pojedinačne fotografije – i duboko doživljen odnosno proživljen. A pobrojane sadržajno-ugođajne suprotnosti što ih zapažamo na razini cjelokupnog ciklusa katkada će svoj pandan imati i u onim formalno-izvedbenim na razini svake pojedinačne fotografije. Prije svega se to odnosi na mjestimična kontrapunktiranja svjetla i sjene, ili pak na nadasve dojmljivo iskazano sučeljavanje čovjeka s arhitekturom/urbanizmom.

Fotograf je ovdje nesumnjivo na određeni način oblikovao jedan grad, ali taj proces nipošto nije bio jednosmjeran. Istinski umjetnički postupak uvijek, naime, podrazumijeva kako primanje tako i davanje.

VANJA BABIĆ

Katalog izložbe možete pogledati ovdje.

Stanko Abadžić rođen je 1952. u Vukovaru. U petnaestoj godini od oca dobiva prvi fotoaparat SMENA 8. Učlanjuje se u Foto-klub Borovo, koji mu organizira prve skupne i samostalne izložbe u Vukovaru i Borovu.
Diplomirao je germanistiku i radio kao dopisnik Vjesnika. Iz tog vremena poznate su njegove reportaže iz Tunisa,Malte,Turske i drugih zemalja.
Od 1995. do 2002. boravi u Češkoj, gdje radi kao slobodni fotograf.
U Češkoj je također imao brojne skupne i samostalne izložbe, a najveću retrospektivnu izložbu imao je u Pragu u Komornoj galeriju Dom Josefa Sudka, koja nosi ime po čuvenom češkom fotografu. U Pragu uz pomoć veleposlanstva Republike Hrvatske objavljuje i prvu knjigu pod nazivom U ogledalu života.
Muzej Mimara 2003. organizira izložbu In Absentia, kojom je Abadžić označio povratak na hrvatsku fotografsku scenu.

U Hrvatskoj je izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Rijeci i Daruvaru. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
U Cite International des Art u Parizu boravi 2010., s ciljem da portretira grad.
Iste godine u Gliptoteci u Zagrebu održana je izložba pod nazivom Pariz-Skice za portret grada.
Samostalno je izlagao u šesnaest europskih zemalja, Argentini, Japanu, Rusiji i Americi.
Njegove fotografije nalaze se u brojnim zbirkama u Europi, Hrvatskoj i Americi. Redovito surađuje s izdavačkim kućama Disput, Meandar, Fraktura, na oblikovanju naslovnica knjiga.
Član je HDLU Zagreb, Hrvatskog saveza samostalnih umjetnika Zagreb i Foto-kluba Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

 
Istina ne tražim saonice nego pijem kavu gledajući kroz prozor svog stana kako pada snijeg koji se već sada znam, najvjerojatnije neće zadržati dulje no što je popijem, no svejedno, gledam ga kako pada i sjetim se djetinjstva, a imao sam doista krasno djetinjstvo. Odrastati pokraj dvije rijeke, jedne velike a to je Dunav i jedne male, Vuke, koja je u blizini tvorila nešto poput barske prašume a na kojoj smo zimi igrali hokej na ledu i sušili se kraj vatre, da starci ne pizde kada dođemo doma, bila je privilegija.

Kako sam ja nepopravljivi romantičar-nostalgičar, u to ime na jednom zidu mog dnevnog boravka visi crno-bijela fotografija dragog mi prijatelja i velikog fotografa Stanka Abadžića – “Prvi Snijeg”. Snimio ju je u Pragu, 2000. g. negdje oko dva u jutro kako mi je ispričao, na prvom snijegu koji ga je izvukao iz kreveta i natjerao da uzme ovu bezvremenu fotografiju koja je izrađena iste godine kada je i snimljena, na Agfinom foto-papiru koji se više ne proizvodi. Unikat.

Crno-bijela fotografija je vrlo minimalistička umjetnička forma i za razliku od fotografije u boji, ne nastoji oponašati svijet na način kako ga ljudsko oko može percipirati, te je u svojoj osnovi crno-bijeli pristup apstraktan način za interpretaciju i transformaciju onoga što bi se moglo odnositi na našu stvarnost. Mi koji činimo 12% svjetske populacije koja sanja u crno-bijeloj tehnici, nama je takva fotografija možda puno bliža nego fotografija u boji. Crno-bijela fotografija je u stvari sve što trebam od fotografije a vjerojatno i što ću ikada trebati.

● http://www.maxjuhasz.com/ ●

© Stanko Abadžić