ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Stanko Herceg – Blow Up / Blow Down

19.07.2011.

U četvrtak, 21. srpanj, u prostoru stare tiskare u Puli, otvara se izložba fotografija Stanka Hercega ‘Blow Up / Blow Down’. Radovi se mogu razgledati do 31. srpnja.
.
Stanko Herceg - Blow Up / Blow Down
.
‘Pod ‘Blow up’ u filmskoj tehnici označavamo promjenu s manjeg kamera negativa – filmskog formata na veći (isti se pojam primjenjuje i u marketinškom jeziku na poster u mega formatu), a tom tehnikom se uvećavaju i razni nedostaci ili greške koje neminovno nosi manji filmski format. Stanko Herceg se u svom ciklusu BLOW UP sasvim svjesno služi povećanjem kao sredstvom izražavanja. Njegove snimke portreta nastale u posljednjih petnaest godina, koje prikazuju osobe iz njegove intimne okoline – to su fotografije djece, umjetnika i ratnika – predimenzioniranjem na formate čak do 150×150 cm poprimaju snažan naboj. One nadilaze dokumentarističku kvalitetu, i prelaze u rijetku i iznimno intimnu studiju ličnosti. Što u stvari vidimo, što pretpostavljamo da vidimo? Možda si postavljamo slična pitanja koja je postavio Michelangelo Antonionis u filmu ‘Blow up’ iz 1966. i time postao filmskim dokumentom značenja i beznačajnosti jednog vremena mijenjanja paradigmi.’
Herbert Podkowa
.
‘Prije mnogo godina jedan je fotograf postao glavni junak filmske priče. Povećavajući svoje fotografije slučajno je otkrio što se dogodilo u nekoj prozaičnoj situaciji. No, osim toga, taj lik – samozadovoljni modni fotograf iz Antonionijeva ‘Blow Up-a’, našao se u situaciji da je počeo sumnjati u vrijednost i objektivnost pojavnog svijeta predočenog na jedinstven, i danas poticajan način. Ironičan odnos prema viđenom, prema zbivanjima iz 60-ih godina i banalnostima poput razbijanja gitare na pozornici te osobita pozornost iskazana uređenju interijera (a ne međuljudskih odnosa), što su karakteristike spomenutoga filma, polazište su ciklusa fotografija Stanka Hercega ‘Blow Down’.
.
Prvenstveno se radi o igri riječi, o inverziji rada na fotografiji kojemu je posvećen spomenuti film. Stanko Herceg kreće s druge pozicije – on umanjuje viđeno i našem pogledu nudi crno-bijele i radove u boji maloga formata (24 x 36 mm) snimljene analognom kamerom. Kvaliteta fotografije je uobičajena, prikaz ne gubi na uvjerljivosti i značenju, a čini se da je namjera potaknuti gledatelja na usredotočen pogled koji podsjeća na onaj ‘zadržan’ u tražilu kamere.
.
U kolikoj mjeri minimalizirani prikaz utječe na percepciju i na koji se način ta percepcija mijenja zavisno od odnosa uspostavljenih u izložbenom prostoru? Možda na trenutak možemo ‘nasjesti’ na autorove riječi o fotografijama koje ničemu ne služe, ali istini za volju, prizori koje s mukom razaznajemo nastali su na nekim – za autora bitnim – mjestima. Kompozicijski i značenjski, u velikoj ih mjeri određuju odnosi prepoznati u prirodi te osobito ona mjesta na kojima dolazi do sraza između prirode i arhitekture. ‘Arhitektura je dio prirode’, smatra Stanko Herceg, pojašnjavajući kako sve ono što je u prirodu vremenom uneseno postaje njezinim sastavnim dijelom, odrednicom koja pripomaže definirati odnose, postaviti pitanje.
.
Što, u stvari, vidimo? Neke više ili manje svakodnevne prizore, zanimljive sjene, raspucale i oronule zidove, detalje arhitekture iz nekih ranijih razdoblja. Zapravo smo u prilici djelomično slijediti putanju Hercegova pogleda, njegovu usredotočenost na mjesta koja je teško locirati jer posjeduju neka zajednička, već viđena obilježja, dok su istodobno posebna. Svako od tih mjesta posjeduje karakter koji mu je u velikoj mjeri zadao čovjek; konstrukcije tih teritorija osvojenih Stankovim objektivom posjeduju kulturalni identitet u kojem se – u izložbenom kontekstu – odražava naš odnos prema mnogim pitanjima vezanima uz kulturu.
.
Koja su to mjesta? Naprežemo pogled, pokušavamo se ‘uhvatiti’ za neku prepoznatu pojedinost, ali stalno nam nešto izmiče, ne želi se ukalupiti niti postati dijelom percepcijskoga sustava. Konstruirane kao iskazi individualnog identiteta, fotografije iz ciklusa ‘Blow Down’ arhivirane su bilješke o pronađenim teritorijima. To su opaske o pojavnom svijetu koje ga pritom ne opterećuju rekonstrukcijama autorovih hodočašća. O njima, naime, ne doznajemo ništa više od onog – viđenog.
.
Sve što vidimo moguće je i stvarno. Fotografska tehnika i u ovom je slučaju pripomogla postizanju piktorijalnih vrijednosti, a da se pritom nisu koristila nikakva posebna sredstva. Ljepota prikaza je u njegovog običnosti, u svakidašnjosti, do kojih dopiremo uz mali trud, uživljavanjem u skučeni format kojemu, u stvari, ništa ne nedostaje.’

Sandra Križić Roban
.

No comments yet.