ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Stanko Abadžić – Promocija fotomonografije Pariza

11.03.2013.

Pozivamo vas na predstavljanje nove fotomonografiju svjetskog putnika i fotografa Stanka Abadžića ‘Pariz – skice za portret grada’ u izdanju kuće Disput. Promocija fotomonografije će se održati 15. ožujka u 20 sati u Laubi, Baruna Filipovića 23a u Zagrebu, a izložba njegovih fotografija će trajati do 28. ožujka.

Stanko Abadžić - Pariz - skice za portret grada
 
Skice za portret jednog grada

Skice za portret jednog grada. Grada namjerno neimenovanog u nazivu, kako sam naziv adhezijom ne bi povukao čitavu onu memoriju razglednica i predstavio grad neovisno umjetničkoj interpretaciji, isključivo asocijativnom adicijom monumentalnih spomenika. Izložba započinje fotografijom rijeke Seine, koju dodiruje pločnik od granitnih kocaka; iznad svjetiljka, noćna lampa. Ovdje se nalaze sva ishodišta kretanja u onaj tajni pohod gradu. To su slike koje trepere i uvijek nanovo vibriraju svojim životom. Stanko Abadžić slika grad svjetlosti u njegovim odsjajima i arabeskama, na mjestima gdje ne dopire agresivna artificijelna svjetlost, nego tamo gdje se sam grad ogleda s nebom i odsjajem rijeke. Sjena i svjetlost, rub pločnika, okvir prozora kavane ili obrisi stabala ne iskazuju se u svojim detaljima, nego u punoći i isprepletenosti gradskih datosti. Stolica u parku, grane stabla, odložena ruža, postavljeni stolovi, stepeništa, željezne ograde, skice su same od sebe, njihovi obrisi imaju vlastiti život i, gotovo da možemo reći, neki svoj zamamni ples.

Taj zajednički ispis koji Abadžić zove skicama čini zaista jedan portret grada Pariza. Daleko od glamura, ali toliko bliže stvarnom tkanju života Parižana, onoga sukusa grada koji se taloži, koji je podloga magičnom fluidu koji taj grad i ima. Slijedom tih slika grad se pretvara u tkanje koje želimo vidjeti i promotriti onako kao što želimo razotkriti tkanje paukove mreže, koja uvijek nanovo nastaje mijenjajući se u svom osvjetljenju, u razapetosti unutar vlastitoga sjećanja, brinući se da ta suptilnost doživljaja ne bude rasparana. To je Pariz koji se ne može ispričati, već se treba doživjeti, treba biti otkriven, ali je neprenosiv. Jer svjetlost i mjesto; ritam tih datosti zakonitosti su jedne sredine čije je iskustvo neprenosivo bez direktne spoznaje, memorije te potom čežnje za ponovnim viđenjem. Kao da svi ne poznajemo doživljaj svjetlosti, ili zvuka hoda po granitnim kockama, koji ponekad, u jednom drugom gradu, probudi sjećanje na atmosferu ovoga grada. Upravo sjena nekog stabla otključa memoriju osjećaja i ushita. Nijedna veličanstvena znamenitost ne može biti dekodirana drugom znamenitošću; ona ostaje odvojena i sama kao vizualni fenomen, ali sjećanje dojma grada prepoznaje se u pojedinim sekvencama koje donesu zvuk sjećanja, rastvore našu misao, povežu nas s gradom, s njegovom matricom. Taj mačji hod, gipkost grada, fascinantan je. Svaki detalj počinje svoj magični hod; most se uzgiba, dječji vrtuljak u svom obrisu pretvara se u okrenutu krošnju stabla, stepenište teče slapom potoka, osvijetljen prolaz je proljetni žubor, ograda na rubu rijeke i pločnika kraljevska je kruna i čipkani šlajer, ringišpil se pretvara u sačuvani san, brzina protoka rijeke korespondira s brzinom ritma kaskada ograda koje prate stepenište prema rijeci. U slikama ne postoji lijepo i ružno, periferno i centralno; svaki pogled u bilo kojem dijelu grada izazov je novom vizualnom ustrojstvu, a fragmenti su jednako toliko inspirativni kao i totali. Polukružno postavljene kocke pločnika u doticaju s paralenim ritmičkim ravnim stepeništem uspostavljaju na jednoj stranici dinamiku ekspanzije prema gore, kao što stepenište klizi korak prema dolje. Segment željezne ograde floralnog motiva zadobiva ljepotu paunova pera i ta ljepota lebdi u sjećanju, ona probija zatvoreni prostor u kojemu se ograda nalazi, ima svoj vlastiti život i izazov za ponovno viđenje. Ocvala ruža položena na vlažni stakleni stol s odsjajem latica nije završetak, ta ruža je trag neke poetične priče. Osunčani ili osvijetljeni nadvožnjaci, metro stanice i kolodvori presjecanjem sjena svojih konstruktivnih elemenata uspostavljaju ritam geometrijske apstrakcije, kao da su sami iznašli način nekog života u kojemu nisu tek željezo i servisna funkcija. Veliki portret glave koji se nalazi ispred staklene obloge monumentalne zgrade, to mrežište opna i stakala, kao da su fasete brilijantnoga ljudskoga uma koji potpisuje ljepotu toga grada. Umjetnik na jednoj fotografiji prstenuje s mostom rijeku i nebo, s odsjajem se zatvara magični krug kroz koji teče krvotok grada koji ne može iskrvariti, jer će odsjaj u memoriji ostati neprolazno. Polukružna stepeništa na kojima se kreću ljudi doimaju se poput velikih lopoča, a postavljeni kavanski stolovi poput satova vremena, otkucaja uvijek novih generacija koje će sjedati za te fragilne stolove i stolice i jednako tako fragilno bilježiti svoje postojanje u vremenu. Trag koraka u snijegu nije tek dodir s betonom, nego kao da se u stopi nazire površina rijeke Seine, grad koji teče, odsjaj moćne rijeke koja je ispod grada, ali svugdje ima svoj magični sjaj. Moćnost rijeke možda je bila ona potajna snaga vodilja samog Stanka Abadžića; za koju on zna da je vječna, kao i njegov Dunav, rijeka zavičaja, rijeka predanja, koja nosi iskustvo prolaza i nadolaska. Stoga su i sjene ljubavnog para uz samu obalu Seine veće od njih samih; nisu oni vječni, nego obrisi ljudi koji će uvijek nanovo dolaziti i ispunjaviti mjesto i prostor, baš kao i naša čežnja da se tamo bude i proživi taj treptaj i odsjaj života.

Ariana Kralj

Katalog izložbe možete pogledati ovdje.

Stanko Abadžić rođen je 1952. godine u Vukovaru, Hrvatska. Deset je godina radio kao fotoreporter Vjesnika. U tom razdoblju nastaju njegove poznate reportaže iz Tunisa, Malte,Turske i drugih zemalja. Od 1991. godine nadalje boravi većinom u inozemstvu: četiri godine u Njemačkoj, potom sedam godina u Češkoj. Iskustvo Praga značajno utječe na njegov prepoznatljiv fotografski rukopis. U Češkoj je realizirao brojne skupne i samostalne izložbe, a najveća retrospektivna izložba priređena mu je u praškoj galeriji Dom Jozefa Sudka. Tom je prilikom tiskana i njegova prva monografija U ogledalu života. 2002. godine vraća se na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara, gdje izlaže i svoj najpoznatiji praški ciklus, In absentia. Abadžić je samostalno izlagao u mnogim europskim zemljama (Češka, Hrvatska, Njemačka, Portugal, Švicarska, Španjolska i dr.) te u Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Abadžićeve fotografije nalaze se u zbirkama Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci,u Umelecko-průmyslová Museum u Pragu (Češka), John Cleary Gallery u Houstonu (SAD), Verve Gallery of Photograhy in Santa Fe, New Mexico (SAD), Stockeregg (Švicarska), Kazutami Ando,Tokio (Japan) te u drugim privatnim i javnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.

http://www.sabadzic.net.amis.hr/

No comments yet.