Stanko Abadžić – Miris žene

Pozivamo vas na otvorenje izložbe Stanka Abadžića pod nazivom Miris žene koja će se održati u ponedjeljak, 27. veljače 2012. u Galeriji Vladimir Bužančić, Trg Narodne zaštite 2, Remetinec, Zagreb. Izložba se može pogledati do 20. ožujka 2012.

Ljudsko tijelo, baš kao i pejzaž, trajna je fascinacija umjetnika, tema koja je kroz povijest umjetnosti ostala neiscrpan izvor umjetnikove senzacije i spoznaje.
Različito razumijevanje tijela, kakvo nalazimo u rasponu od njegova prikaza u djelima povijesti umjetnosti do is-kaza tijelom karakterističnog za suvremenu umjetnost, svjedoči upravo različito poimanje čovjekove egzistencije (u tijelu), ali i mjeru ljudskosti pojedinih društva i određenih epoha. Stara je Grčka ostala trajni uzor ljudske mjere, bez obzira da li se radi o filozofiji Sokrata, antropomorfnom obličju bogova, o arhitekturi izvedenoj prema proporcijama ljudskog tijela ili idealu ljepote utjelovljenom u liku atlete. Renesansni su umjetnici naslijedili grčke ideale, a humanizam epohe utemeljen je upravo na ljudskom iskustvu kao mjeri svijeta1.

Le Courbusier je u trećem desetljeću prošlog stoljeća revolucionirao arhitekturu stanovanja polazeći upravo od ljudskog tijela kao onog najimanentnijeg našem iskustvu, a time i iskustvu prostora. Svjesno je pri tom polazio od iskustava svojih prethodnika Vitruvija, Leonarda da Vincija i Albertija, nadograđujući ih vlastitim spoznajama.

Nakon ciklusa uličnih fotografija Praga, Pariza, Berlina i Zagreba, u kojima uz ostalo iskazuje i interes prema čovjeku u slici grada, svojim karakterističnim fotografskim jezikom koji zakonitosti analogne fotografije i perfekcionizam izrade koristi kao element estetskog izraza, Abadžić je odlučio istražiti i temu akta. Premda većina fotografa poseže za tim motivom u svom formativnom razdoblju, on je to učinio tek u zreloj dobi.

Abadžićev interes za akt primarno je estetski i svojim retro štihom srodan načinu na koji je promatrao intimističke vedute Jadrana, Praga ili Pariza. Karakterizira ga formalizam, optička preciznost, u komponiranju kadra vješto se služi arhitekturom, namještajem i pokućstvom, pridajući marginalijama poetsku vrijednost. Tako shvaćen detalj, ponekad izdvaja iz cjeline i pretvara ga u motiv po sebi. U krupnom planu, unutar samog tijela umije stvoriti puno prostora, a fokusiranjem segmenta u odnosu na zamućenu cjelinu osim što komponira hijerarhiju pažnje, stvara i poetski obrat, čineći lice, stopalo ili haljinu, a ne akt, primarnim motivom. Zamijetit ćemo da umjetnik u motivu akta iskazuje različite ‘likovne’ interese. Finim
gradacijama svjetla i sjene dobiva širok spektar tonskih valera, ‘mekoćom’ camere obscure motiv rasplinjuje i približava ga neopipljivoj iluzornosti barokne slike, u chiaro-scuro odnosima iscrtava oštre obrise ili pak igru svjetla i sjene pretvara u motiv u motivu.

Abadžić svoj fotografski jezik gradi na procesualnm kvalitetama analogne fotografije kojima priziva ljepotu puti i profinjenu čulnost svih onih Venera i Olimpija, dobro znanih iz povijesti europskog slikarstva. Njegovi modeli oživljavaju onu mjeru šarma, lascivnosti, erotizma i nevinosti koju nalazimo u antologijskim aktovima pionira francuskog foto žurnalizma Willya Ronisa, kao i odnos prema motivu nagog ženskog tijela na fotografijama koje su služile kao predložak slikama Bele Čikoša Sesije i Edgara Degasa, ili onim još starijim Eugenea Durieua2. Međutim, Abadžićev cilj nije imitiranje spomenutih velikih majstora, nego vratiti fotografskoj slici mjeru ljudskosti koja je nestala istovremeno s pojavom digitalne slike.

Akt, baš kao i pejzaž, traži promišljanje i stanoviti stupanj konceptualizacije, a Abadžiću je dobro znana razlika između onog što promatra i onog što će biti na slici. Njegov revival priziva vrijednosti koje je suvremeno doba gotovo protjeralo iz slike žene3, a umjesto nje zamijenilo je lažnom slikom nastalom u photoshopu, u klinikama estetske kirurgije, u umu suvremenog čovjeka za kojega je vlastito tijelo postalo stvar, a društvu roba u reklamnoj i seksualnoj industriji. Abadžićeva suptilna društvena kritika suprotstavlja urođeni eros prirodno lijepe žene androginoj lutki iz modnih magazina, slici nastaloj u prividu umjetne rasvjete, stylinga4 i photoshopa.

Abadžićeva fotografija ne samo da uspijeva odraziti opipljivu kvalitetu ženske puti ili osjećaja što ga na koži stvara tkanina koja uz nju liježe, već nabore, madeže i kapilare, sve ono što digitalna modna fotografija čita nepoželjnim nepravilnostima, umije učiniti estetskim doživljajem i poetskim motivom. Kako god tumačili tijelo, imajući na umu povijesnu dihotomiju tijela i duha u zapadnoj civilizaciji, ali i funkcionalizaciju ljudskog
subjekta u suvremenom društvu koja proizvodi ‘tijela bez duše’5, neosporna ostaje činjenica da ono nije samo naša kuća, već da kroz tijelo osjećamo sebe-svijet, a time i spoznajemo.

Slika kojom ga predočavamo, govori o našoj ljudskosti ili otuđenosti, o stavu i sustavu vrijednosti koji podržavamo. Osim što su fotografije Stanka Abadžića jednostavno lijepe6, slici žene vraćaju mjeru ljudskosti otjelovljenu u njenoj nježnoj i mekoj ženstvenosti, onome yin koje je ne samo reklamna industrija, već i suvremena emancipirana žena odbacila kao svoju slabost. Abadžićeve žene su različite, individualne i stvarne, lišene društvenih uloga i klišeja mode. One jednako mogu biti suvremene žene, kao i naše majke ili bake. Njihova čulnost oplemenjuje sliku svijeta, one su junakinje o kojima se pišu pjesme.

Anita Zlomislić

Stanko Abadžić rođen je u Vukovaru 1952. godine. Studirao je germanistiku u Beogradu i Berlinu. Fotografsku karijeru započeo je kao fotoreporter Vjesnika. Od 1995. do 2002. godine boravi u Češkoj gdje postaje slobodni fotograf, napušta reportažnu i počinje raditi umjetničku fotografiju. U Českoj je imao više skupnih i samostalnih izložbi, među kojima treba istaknuti retrospektivnu izložbu u Komornoj galeriji Doma Josefa Sudka u Pragu.
Izložba In Absentia u Muzeju Mimara u Zagrebu 2003. godine označava Abadžićev povratak na hrvatsku fotografsku scenu. U Hrvatskoj je izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu i Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Rijeci i Daruvaru. Samostalno je izlagao i u šesnaest europskih zemalja, potom u SAD-u, Argentini i Japanu. Fotografije mu se nalaze u zbirkama u Hrvatskoj i u svijetu: Moderna galerija Zagreb, MMSU Rijeka, Muzej grada Rijeke, Filip Trade Zagreb, Zbirka hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzej Umelecko-průmyslová Prag, Karel Kresta Prag, Galerie Moosgasse Kempen, Fotografska zbirka HSBC banke Pariz, Galerija Zur Stockeregg Zürich, Pg Art Gallery Istanbul, John Cleary Gallery Houston, Steven Cohen Gallery Los Angeles, Stuart N. Brotman Communications Boston, Verve Gallery of Photography Santa Fe New Mexico, Kazutami Ando Tokyo.
Dobitnik je više nagrada i priznanja. Član je HDLU-a Zagreb, Hrvatskog saveza samostalnih umjetnika Zagreb i Fotokluba Zagreb.
Živi i radi u Zagrebu.

Više o njegovom radu pročitajte u razgovoru koji smo vodili s njim prije nekog vrmemena.

Kontakt:
abadzicphoto@googlemail.com
www.sabadzic.net.amis.hr
mob. 098 9232 530

……………………………

1 “Ali Bruneleschi, Donatello i Masaccio ne ‘oživljuju’ antiku, nego je istražuju i tumače. Problemi s kojima se oni suočuju pozivajući se na primjerni autoritet antike problemi su njihova vremena, i poznavanje antike ne sprečava njihovu svijest da bude moderna.” Giulio Carlo Argan, Revival, u: Život umjetnosti 78/79-06, IPU, Zagreb, 2006. str. 73.
2 Eugene Durieu je sredinom 19. stoljeća fotografirao modele u atelieru slikara Eugenea Delacroixa, koje su potom velikom majstoru služile ka predložak za slike. Vidi: Hans-Michael Koetze, Photo Icons, The Story Behind the Pictures, Taschen, Köln, 2005.
3 Govoreći o revivalu, G. C. Argan tumači slikarstvo Ingresa kao “Duboki zahtjev što objašnjava cijelo njegovo djelo jest zahtijev za istinom (…) Zato Ingres ne slika u stilu Rafaela ili Poussina, nego vlastitim crtežom dohvaća duboku istinu ili vrijednost njihova slikarstva: ne ono što slikarstvo postavlja iznad ili izvan vremena, nego ono što ga spušta i polaže, tako da kažemo, vremenu na dno.”. Argan, op. cit., str. 78.
4 “Kako smo vidjeli, styling je izvršio operaciju resemantizacije objekta na osnovi ikonografije simbola koji se mogu lako identificirati i prema tome brzo konzumirati u određenom društvu potrošača. On je zato na svoj način ostvario tip komunikacije, ne nužno estetske, ali prilagođene «heterodirektivnom» tipu potrošača – koji je kulturno bez korijena a po tendenciji kozmopolitski – velikih modernih metropola i općenito društava ekonomske ekspanzije za koje su SAD bile i još uvijek jesu najreprezentativniji uzor”. Filiberto Menna, Dizajn, estetska komunikacija i masovna sredstva, u: Život umjetnosti 78/79-06, IPU, Zagreb, 2006. str. 84.
5 Vidi: Andrea Zlatar, Rječnik tijela, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
6 “Ljepo nema kanonske zakone, niti se ograničuje na stanovite kategorije predmeta: lijepo je sve ono čemu transcendirajuća misao priznaje istinitost, a budući da istina nije u stvari nego u svijesti, lijepo je sve ono u čijoj istinitosti svijest spoznaje samu sebe i vlastitu istinu. Lijepa je čipka na ovratniku, dugme na haljini, vaza s cvijećem na stolu: a ljepota nije ništa drugo do istina tih stvari, ta istina – vrijednost koja je prividna, ali spoznata na razini svijesti.”. Argan, op. cit., str. 78.