ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Stanko Abadžić – humanistički pristup fotografskom mediju

01.07.2010.

“Što brže živimo, manje osjećamo. Što sporije živimo, više osjećamo život oko sebe” – kao da je lajtmotiv Abadžićevih fotografija i glavni razlog zašto se još uvijek odupire digitalnoj fotografiji.
.
Stanko Abadžić
.
“Generalno gledajući nisam protiv globalizacije, ali mi se ne sviđa fizička i psihička uniformiranost metropola kojima vladaju velike korporacije. Globalizacija nas pretvara u pasivne potrošače. Nju ne zanima naša kreativnost i individualnost, a kad izgubimo vlastiti identitet, prestajemo biti sretni” – nastavlja Abadžić, čije fotografije, unatoč teškom životnom putu, odišu velikom pozitivnom energijom.
.
.
.
Aktovi

.
Prvi susret s fotografijom
Živio je u Vukovaru i radio kao prevoditelj s njemačkog u Borovu. Da nije bilo rata vjerojatno bi se uljuljkao u svakodnevicu, a svijet nikad ne bi vidio Prag njegovim očima.
Prvi susret s fotografijom bio je davne 1967. godine, kad mu je otac za petnaesti rođendan poklonio ruski fotoaparat Smena 8. Fotografiju je učio samostalno, proučavajući fotografske knjige i gledajući filmove. Kao član fotokluba Borovo sudjeluje na prvim skupnim i samostalnim izložbama. Mladi Stanko zarađivao je džeparac fotografirajući slavonske svadbe i nogometne klubove.
Nakon što je diplomirao germanistiku radio je u Vuteksu i Borovu kao prevoditelj, a kasnije i kao menadžer. Fotografija mu je tada bila dodatan izvor prihoda. Paralelno s prevođenjem radio je i kao Vjesnikov dopisnik i fotoreporter iz Vukovara. U Vjesniku provodi desetak godina, od 1978. do 1988., a iz tog razdoblja najznačajnije su njegove putopisne reportaže o turizmu na Malti, o jugoslavenskim šoping turama iz Istambula i o životu Berbera iz Tunisa.
.
Pariz

.
.
Teški dani u izbjeglištvu – kreativni zastoj
Idiličnu obiteljsku atmosferu u gradu na Dunavu brutalno je prekinuo rat za neovisnost. Zbog rata odlazi s obitelji u Berlin. “Došli smo u Njemačku misleći kako će se stvari ubrzo riješiti i da ćemo se vratiti kući, ali to se nije dogodilo” – prisjeća se Abadžić. “Bilo je to teško razdoblje. Nismo ništa imali, sve je ostalo u Vukovaru jer smo spašavali vlastite živote. Prihvaćao sam bilo kakve poslove, tako sam radio u jednoj špediterskoj firmi, ali i kao konobar i kao profesor. Najgore je bilo što smo svaka tri mjeseca morali produljivati useljeničku vizu. Naš moto bio je: samo sadašnjost postoji, da bi se preživio dan…
Nakon četiri godine zbog kompliciranih zakona o državljanstvu bili su prisiljeni napustiti Nuernberg. “Nisu nas željeli petu godinu u Njemačkoj da nam ne bi morali dati državljanstvo.” – priča Abadžić.
.
Zagreb

.
.
Preko Praga se otvaraju vrata galerija
Zbog konstantnog pritiska u Njemačkoj je rijetko fotografirao. Kreativni zastoj trajao je do 1995. godine kad sa suprugom i sinom seli u Prag, gdje dobivaju trajni boravak. Bilo je to veliko olakšanje. Prvu godinu radio je kao profesor njemačkog jezika na Državnoj jezičnoj školi.
“Nakon jednog savršenog fotografskog prizora djece u igri, koji sam ugledao s prozora dok sam predavao, odlučio sam promijeniti posao. U početku sam se više bavio reklamnom fotografijom, a sada si mogu priuštiti bavljenje umjetničkom” – kaže Abadžić.
Zaposlio se u tvrtci Super poster, zadatak mu je bio fotografirati bilborde za njihovu dokumentaciju. Za tri dana neprekidnog rada zarađuje jednu profesorsku plaću, te mu ostaje 27 dana za umjetnički rad i istraživanje grada.
Plodno razdoblje rezultiralo je retrospektivom ‘U ogledalu života’ u galeriji Dom Jozefa Sudka, čuvenog češkog fotografa. Hrvatsko veleposlanstvo pomaže mu pri organizaciji i izradi prve monografije pod istoimenim nazivom. Rasprodana knjiga i veliki uspjeh otvaraju mu vrata poznatih galerija. To je bila Abadžićeva velika prekretnica jer tada postaje svjestan da će moći živjeti od svog umjetničkog rada.
Bilo je u Pragu i zanimljivih dogodovština. “Jednom prilikom me kolegica upitala od kada izlažem fotografije u restoranima brze hrane. Na moje čuđenje, odjurio sam u restoran, a kad sam došao tamo imao sam što i vidjeti. Vlasnik je kupio moju knjigu, istrgao stranice i uokvirio ih kao prave fotografije, te objesio na zidove. Tad sam mu ja ponudio da ih zamijeni originalima ili da odemo kod mog odvjetnika. Shvativši da nema izbora vlasnik je otkupio originalne fotografije, a ja sam od tog novca kupio novi fotoaparat Pentax 645N.” – priča Abadžić
.
Adriatic Routes – jadranski ciklus

.

Povratak kući
Na hrvatsku scenu vratio se 2002. godine, kada priređuje veliku retrospektivu ‘In absentia’, u Mimari. Knjigu fotografija snimljenih u odsutnosti izdaje Artresor. Tu su objedinjeni Praški i Jadranski ciklusi.
Treća knjiga koju izdaje ‘Fraktura’ obuhvaća sve njegove cikluse, a zadnja knjiga zove se ‘Marginalije’ za koju je na ovogodišnjim Photodaysima osvojio nagradu Kadar u kategoriji izdavaštvo.
.
Vrativši se u Hrvatsku neko je vrijeme živio u Baškoj na otoku Krku. Međutim, nedostaje mu vreva velikih gradova te se seli u Zagreb, na Kajzericu, blizu rijeke Save gdje smo i vodili razgovor sa Stankom:
.
Što koristite od opreme?
Za razliku od mojih kolega koji idu u širinu s opremom, ja je nastojim reducirati. Koristim srednje formatni aparat Pentax 645 N sa 50 mm objektivom Carl Zeiss koji sam dao prilagoditi za ovaj aparat. Od Pariza koristim još i jedan stariji Nikon sa 28mm objektivom.
.
Koju vrstu filma koristite?
Radim isključivo u crno bijeloj tehnici i koristim samo dvije vrste filma – Fuji Acros neopan od 100 i 400 ASA te Ilford Delta 400. Oba filma imaju fino zrno i kvalitetnu emulziju što odgovara mojim fotografijama.
.
Gdje razvijate filmove?
Punih 20 godina svoje fotografije razvijam u studiju Taborsky u Pragu, Oni to rade iznimno pedantno. Iako već nekoliko godina živim u Hrvatskoj filmove uredno šaljem u Češku.
.
Zašto ih ne razvijate u Hrvatskoj?
Zato što kod nas više ne postoje studiji koji to kvalitetno rade. Fotografije i filmovi razvijeni u Hrvatskoj ne zadovoljavaju galerijsku kvalitetu fotografija.
.
Kad smo već kod toga, koje kvalitete treba zadovoljiti fotografija da bi bila izložena u jednoj uglednoj galeriji?
Sve galerije koje me zastupaju u svijetu traže prije svega da su fotografije razvijene na baritnom papiru s emulzijom od srebra (gelatin silver print), tehničku dotjeranost i perfekciju.
.
Možete li nas malo uputiti u galerijsko označavanje fotografija?
Svaka fotografija mora imati svoje naziv, lokaciju snimanja, datum snimanja negativa, datum izrade fotografije, medij (vrsta papira), ediciju (broj primjeraka) i naravno potpis autora.
.
U kolikom broju primjeraka izrađujete svoje fotografije?
Prije svega moram reći da izrađujem fotografije veličine 30×40 centimetara i to u 25 primjeraka. U posebnim slučajevima izrađujem fotografije veličine 70×100 cm u 3 primjerka.
.
A kako se kreću cijene vaših fotografija?
Cijene su između 1500 i 3000 američkih dolara.
.
Možete li nam malo približiti fotografsku scenu u Pragu?
U Pragu je zadovoljena cjelokupna vertikalna infrastruktura – srednja škola za fotografiju, fotografski fakultet ‘FAMU’, specijalizirani galerijski izložbeni prostori samo za fotografiju, tri foto časopisa (za početnike, napredne amatere i profesionalce), fotografske aukcije te kvalitetni teoretičari fotografije poput Ane Farove, Vladimira Birgusa, Danijele Mrazkove i drugih.
.
Što od toga nedostaje kod nas?
Ono što je najvažnije nedostaje sustavno prezentiranje hrvatske fotografije u inozemstvu. Naravno nedostaju još; galerijski prostori za fotografiju, fotografske aukcije, nedostaje i fotografski fakultet iako se na tome u zadnje vrijeme nešto radi.
.
Da li je razlog tome, možda, što je Hrvatska mala zemlja i samim time malo fotografsko tržište?
Ne bih rekao da je to razlog. U Sloveniji, na primjer, postoje dvije galerije – Galeria Fotografia i PHOTON – a ima ih upola manje nego nas. Hrvatska ima jako dobrih fotografa, ali mi nije poznato da je, osim Josipa Klarice i Ane Opalić, itko zastupljen u inozemstvu.
.
Fotografije radite uvijek u ciklusima, možete li nam nabrojati koje ste cikluse do sada napravili?
Prvi ciklus bio je Praški, zatim su uslijedili Jadranski, Pariški, Marginalije, Svjetlosni zapisi, Aktovi, a u nastajanju su još Berlin i Zagreb.
.
Zašto baš ciklusi?
Oni se nekad sami nameću. To su uglavnom portreti gradova u kojima sam živio i koji su me inspirirali, a ciklusima se bolje profilirate kao umjetnički fotograf.
.
Tu se ističe ciklus Marginalije. S istoimenom knjigom ove godine ste pobijedili u kategoriji publikacije na Rovinj Photodaysima?
Ciklus Marginalije je inspiriran knjigom Ive Andrića ‘Znakovi pokraj puta’. To su mali beznačajni i ne svakom vidljivi motivi. Njega su inspirirali za promišljanje o životu, a mene da ih izvučem iz anonimnosti i nevidljivosti.
.
Mnogim obožavateljima ste poznati i po iznimnoj senzibilnosti kojom prilazite ženskom tijelu?
Akt je jedan od posljednjih ciklusa. Žene su moja trajna inspiracija. Serija je nastala iz revolta kako se danas žene prezentiraju u medijima – kao objekti i potrošački (konzumerski), a ne kao osobe. U širem kontekstu želio bih da se promovira i slavi ljepota, jer nam mediji između ostalog nameću prilično krvavu sliku svijeta. Sa svojim bih fotografijama želio uspostaviti ravnotežu u svakodnevnom životu. Uostalom, ne postoji grana umjetnosti gdje žene nisu bile inspiracija umjetnicima, bilo da je riječ o glazbi, slikarstvu ili književnosti.
.
Često svoje cikluse ukoričujete, recite nam na kraju, zašto se odlučujete za knjigu kao medij?
Knjiga, u tiskanom obliku, nije podložna promijeni medija. Ona ostaje trajno dobro, trajni zapis našeg postojanja i djelovanja.

.

Sa g. Stankom Abadžićem razgovarao Goran Matošević
Glavni urednik
goran@fotogard.com

.

  1. Sve pohvale za ovo što radite. Na jako malo stranica se mogu pronaći bilo kakve izjave hrvatskih fotografa o njihovom radu tako da ovako jedan interview uz fotografije g. Stanka svakako je hvale vrijedan. Samo nastavite tako.

    Komentar by Mirko — srpanj 2, 2010 @ 6:38 am

  2. Odličan intervju!

    Komentar by Mario Sremec — srpanj 4, 2010 @ 7:04 pm

  3. Samo naprijed. Pohvale za odlično odrađen interview i naravno za sam portal…

    Komentar by Filip — kolovoz 8, 2010 @ 8:50 pm

  4. Već duže vrijeme pratim rad gosp. Abadžića i postao sam veliki ljubitelj njegovog rada.

    Pridružujem se pohvalama..

    Komentar by Ivica Ivčević — studeni 1, 2010 @ 4:50 pm

  5. Stakove fotografije imaju svevremenost i suptilnost.
    Jedan od rijetkih autora kod kojih se u fotografijama može omirisati istinski život.

    Komentar by Ognjen Karabegović — studeni 2, 2010 @ 10:05 pm