ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Soraja Ćar – Maktub, tako je moralo biti

28.01.2014.

Maktub, inače arapska riječ koja znači “zapisano je” međutim ova moja priča nije vezana za te krajeve, bar je prestala biti.
Neposredno pred moj put u toplije krajeve gdje sam željno isčekivala mostove koji povezuju istok i zapad sve je nekako počelo da se ruši poput starih oronulih mostova.

Ova priča je tonula i nije bilo spasa mojoj pustolovini, baš kao Noina Arka pojavila se Budimpešta.

Mjesto koje bar meni nije puno obećavalo ali želja za pustolovinom i onim nepoznatim bila je jača i nadvladala je manjak entuzijazma za ovim gradom. Pomislila sam zašto to nije mogao biti Prag, taj grad bi vrijedilo posjetiti još u ovo doba godine kada je sve magično, pa ipak idu praznici sve će biti ukrašeno a još potencijalne fotografije i mjesta koja vrijedi posjetiti.

Gotovo mrzovoljna, na rubu živčanog sloma nakon vožnje od 11h stigla sam u to sivilo, još jedan bezličan grad pomislila sam.
Ipak sam u tuđem gradu, nisam se željela odvojiti od aparata iako se hotel činio pristojno, mučila me pomisao što se nisam odlučila za manji aparat ovaj put, što više idem sve mi se čini da ovdje nije ništa vrijedno zabilježiti.

Kako ću se vratiti kući bez i jedne fotografije, nakon par fotografija radi reda i nekoliko kilometara za petama, osjećala sam se prijatnije, svjetla su bivala sve jača, čak i kiša koja je padala nije više toliko smetala. Pomislila sam kako i nije tako sivo, kao što se na prvi pogled činilo, jedna za drugom nizale su se ulice koje su me podsjetile na naše gradove Sarajevo, Zagreb, Beograd sve se činilo kao da baš tu pripadam.

Na lijepom plavom Dunavu prisjetila sam se kako čovjek može pogriješiti kad sudi knjigu po koricama, Budimpešta je bivala sve ljepša i ljepša.

Ljudi nisu znali engleski jezik i sa njemačkim su bili tanki ali nije smetalo, nakon sat vremena sa Dunavom nasamo ništa više nije smetalo.

Budimpešta je bila magična i malo po malo otkrivala je se meni, baš takva kakva jeste u punom sjaju. Nakon 4 dana nisam željela otići, svakako vratila sam se kući ali dobar dio mene je ostao na onom brodu gledajući kroz objektiv.

Nisam dobra u noćnoj fotografiji, nikako, ali prizor sa ekrana kada sam prebacila fotografije me iznenadio, to je bio poklon Budimpešte meni.

Zaista, sada shvatam… maktub, tako je moralo biti.

Soraja Ćar ljubiteljima fotografije poznatija pod nadimkom Taya, rođena 18.04.1988. u Sarajevu, diplomirana pravnica koja trenutno radi na svom master radu u oblasti autorskih prava, inače je pasionirani poligota te fotograf. Fotografijom se bavi proteklih 10 godina, u posljednjih par godina se fokusirala na fotografisanje vjenčanja jer na taj način želi pomoći prijateljima i poznanicima da zabilježe svoj “najljepši” dan u životu uz nezaboravne fotografije.

Nije pobornik foto manipulacije već što prirodnijih fotografija koji čine momente upravo takvim kakvi jesu, jedinstveni.

Za sve one koji bi eventualno željeli pogledati još njenih radova možete to učiniti na fan stranici na facebooku:
http://www.facebook.com/Taya.Photography

No comments yet.