ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Revolucija Duše

08.02.2013.

Fotogard vam predstavlja kolumnu fotografa Maxa Juhasza, u kojoj će na jedan pomalo nekonvencionalan i sasvim osoban pristup biti riječi o autentičnosti u fotografiji, o tome kako Max to radi, što se skriva iza njegovih fotografija te kakav je to misterij u svima nama da je fotografija, u vremenu strahovite tehnoloske ekspanzije, hiperprodukcije fotografske slike, ali i njezine podcijenjenosti, još uvijek tako privlačna svima nama.

Max Juhasz - Revolucija Duše
 

Volim jutra, naročito ovakva kao danas, maglovita i melankolična kada sa svojim psom odem na nasip u dugu šetnju pokraj Save. Trenuci su to kada imam priliku biti sam sa sobom, resetirajući misli i čisteći ih od nagomilanih problema, strahova i sl. ovozemaljskih stvari koje svi manje više nosimo, a u ovom današnjem vremenu čini se da ih svi nosimo više, ako ne i previše.

Dokolica, mir, vrijeme za kontemplaciju pogonsko su gorivo svakoga kreativca. Većina onih zaposlenih (od 9 do 17, a često i duže) smatraju to lijenošću, traćenjem vremena ili već nečim sličnim tretirajući umjetnike poput parazita u svijetu gdje se krvavo radi za novac. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti.

Moji bliski prijatelji znaju što sam učinio da bih bio tu gdje jesam i da bih radio to što radim. Nasmiješivši se jednog dana prije nekoliko godina, u jednom potezu sišao sam sa “vrtuljka”, ostavio iza sebe siguran i dobro plaćeni posao, pozdravio korporativna izdrkavanja i “timski” rad, usput pozdravljajući i veliku većinu materijalnih želja, zadržavši tek one praktički nužne za goli život i opstanak vlastite obitelji. Hrabrost ili ludost, svatko će odabrati prema načinu na koji sam živi, kako bi želio živjeti i što smatra pravim smislom života.

No mnogi u stvari ne znaju da posao koji neki kreativac radi, a to je itekako posao, ma što god netko o tome mislio, uključuje i takve trenutke mira, kontemplacije pa čak i dokolice jer im oni pomažu da vide, shvate, otkriju. Da vide i osjete neke stvari koje ostaju skrivene mnogima iz vojske vrijednih, zaposlenih i nadasve “produktivnih” ljudi čiji je krajnji smisao života većinom odlazak vikendom u neki od shoping centara, novi automobil, odjeća po mogućnosti s nekakvom markom, LCD/plazma TV na kojem će se moći gledati najnovije sapunice ili stupidne kvizove iz kojih tu i tamo izađe poneki milijunaš, a u zadnje vrijeme aktuelna je i nabavka najnovijeg iPhonea koji izlazi redovito, svakog šesnaestog petka u godini.

Naravno da je teško razumjeti, niti se trudim to objašnjavati a još manje to očekujem, da moj radni dan u stvari traje cijeli dan uključujući subote i nedjelje pa čak i praznike, a počinje tako što ustajem s fotografijom s kojom redovito i liježem, često je imajući i u snu, jer umjetnost jednostavno ne poznaje radno vrijeme, a između ostalog to uključuje nabavku filmova, materijala, odlaske na teren, fotografiranje, smišljanje i promišljanje projekata, selekcija, skeniranje, uredjivanje i ažuriranje vlastitih web stranica, izrada fotografija, čitanje, neprestano učenje, odlasci na izložbe, mejlanje, praćenje fotografije u svijetu, kontaktiranje, traženje sredstava ili sponzora za knjigu, izložbu, traženje kupaca za svoje fotografije, knjige … sve je to posao. No, velika većina kreativaca ovog svijeta, bili oni pisci, kipari, slikari, glazbenici ili fotografi žive loše, gledajući neke opće prihvaćene standarde “dobrog” života. Manjak tržišta reklo bi se i složio bih se tu. Ta tržište su u stvari ljudi, točnije rečeno njihove duše, emocije (kolekcionari umjetnina obično imaju računicu prije duše), a ljudi koji kupuju nešto vrijednije od puke materije sve je manje i manje, kao i onih koji u takvim proizvodima mogu vidjeti i osjetiti nešto sebi blisko. Kreativci u stvari ne proizvode materiju, njihov proizvod je tek ugrađen u materiju (ako govorimo o likovnjacima) i sasvim drukčije prirode čiju pravu vrijednost najčešće uspijevaju vidjeti tek oni koji nisu do kraja samljeveni kapitalističko-robovlasničkim žrvnjem. Obično su to oni slični nama, slobodni ili poluslobodni duhom ali praznih džepova ili nešto rijeđe oni koji imaju previše novca, pa imaju vremena za sebe i svoj duh. Stoga je uvijek upitno i neizvjesno hoće li i koga će kreativac zainteresirati sa svojim djelima.

Ova umjetno stvorena ekonomska kriza i recesija iznjedrila je jednu varijantu stare narodne poslovice koja bi glasila; “Ma što god tko radi, radi jer se strašno boji gladi.” Umjetnici su se tu i tamo većinom privikli na “glad”, no nikako se ne mogu pomiriti sa nestajanjem i ono malo ljudskoga što bi svaki čovjek trebao imati i osjećati, stoga je njihovo postojanje opravdano, dapače čak i poželjno u svijetu gdje ljudi mahom postaju roboti predajući svoje duše novcu, materiji i vražjim kapitalističkim forama, nemajući vremena a niti želje posegnuti za nečim dubljim ili ostaviti nešto svoje, trajnije od zidova, automobilskog lima ili bankovnog računa. Da smo svi u stanju pokazati zube takvom životu, ovaj svijet ne bi trebao umjetnike. Svi bi smo bili umjetnici, svi bi smo bili sretniji i svima bi nam bilo bolje. No da ne bi netko ovu bilješku shvatio kao nekakvo patetično naricanje nad sudbinom umjetnika, namjera mi je bila iznijeti tek činjenice i stanje svijesti današnjeg čovjeka. Možda bi bilo bolje shvatiti ovu bilješku prije kao mali poziv na revoluciju ali ne revoluciju u smislu idemo rušiti, paliti i ubijati jer time se ništa značajno neće promijeniti, osim možda garniture na vlasti. Mislio sam na revoluciju vlastite duše, jer čini mi se da mijenjajući vlastitu svijest možemo promijeniti cijeli svijet a da se pri tome osjećamo sretnima i nadasve živima. Uostalom dobili smo tek jedan ovozemaljski život, možda i više, ne znam, stoga se valja zapitati što činimo s ovim životom kojeg imamo, da li smo sretni u njemu i imamo li hrabrosti išta promijeniti da nam bude bolje. Vjerujem da svatko može učiniti nešto za sebe. Ja nemam puno ali imam sve što mi je potrebno da budem sretan, uključujući i psa. Ništa više i ništa manje :)

http://www.maxjuhasz.com/

Max Juhasz - Revolucija Duše
© Max Juhasz

No comments yet.