ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Pejzažna kuharica – Fotografija pejzaža, oj širine i dubine!

08.03.2013.

U nekoliko navrata nametnulo mi se pitanje, kako se ostvaruje osjećaj trodimenzionalnosti na fotografiji? Ovim tekstom prikazat ću kako izbor objektiva utječe na kadriranje i postizanje osjećaja dubine odnosno treće dimenzije.

Pejzažna kuharica - Fotografija pejzaža, oj širine i dubine!

Naravno, neću preporučivati niti jedan poseban objektiv, ovdje nije riječ o tehnikalijama već o tome da različite žarišne duljine nude različitu perspektivu. Dok ćemo na širokom kraju više prikazivati širinu i prostor krajolika, teleobjektivom ćemo krojiti zanimljive detalje ili pak slagati slojeve pejzaža.

Želio bih na početku reći da nema prave žarišne duljine za fotografiranje pejzaža. Iako je velika većina mojih fotografija napravljena ultraširokim objektivom na 10mm i na tom kraju je vjerojano najlakše prikazati dubinu prostora, mnogo dobrih fotografija napravio sam i na nekim srednjim duljinama od oko 50mm, a mnogo zanimljivih detalja uhvatio sam i na 300mm. Raznovrsnost nam pomaže da napravimo više i zanimljivije, jer nisu sve lokacije na kojima ćemo fotografirati pogodne za sve žarišne duljine.

U ovu šetnju fotografskim metrom krenut ću od meni omiljenog kraja, onog širokokutnog, u rasponu od 10 do 20mm (na manjem osjetniku). Iako je širokokutno sve šire od 40 mm, pravu širinu dobijemo tek spuštanjem ispod 20mm. I u tome je bit, jer takav objektiv zahvaća mnogo više nego što naše oči vide i već je tu jedan novi element koji nam čini fotografiju napravljenu širokokutnikom drugačijom. Tipična karakteristika širokokutnog objektiva jest da smanjuje stvari koje su dalje u kadru, a one bliže čini većima, te da prema sredini ruši okomice koje su bliže rubu kadra. Sve su ovo pojave koje ćemo pažljivim kadriranjem moći iskoristiti i kreirati zanimljiviju fotografiju. O najčešćim načinima kadriranja već smo u Pejzažnoj kuharici pisali, ja ću samo reći da kod širokokutnika načešće koristimo blizu-daleko kompoziciju gdje se u prednji plan ili stavlja objekt interesa ili objekt koji vodi prema točki interesa, a u srednji odnosno stražnji plan širina i ostali elementi pejzaža kojeg zahvaćamo.

Izlazak - širokokutno

 

Fotografija izlaska sunca, 10mm, primjetite da je deblo u prednjem planu protuteža izlazećem suncu i služi kao početna točka fotografije koja svojom pozicijom vodi oko prema najbitnijem detalju, izlazećem suncu.

Pejzaž - 16mm

Detalj međimurskog krajolika, gdje se širokokutnim objektivom htio prenijeti kompletan pejzaž, obrađena polja u prednjem planu, šuma i seoce s crkvicom na vrhu brijega i to sve pod velikim plavim nebom. 16mm žarišne duljine.

Idući raspon koji najčešće koristim je od 40 do 100 mm (75 – 150 ekv.). To je raspon koji više nema efekte širokokutnika, dakle proporcije na fotografiji su otprilike onakve kakve ih vidimo i vlastitim očima, okomice se ne ruše, a također se ne dešava kompresija perspektive koju dobivamo koristeći teleobjektive velike žarišne duljine.

Detalj - 70mm

Ovaj je zimski motiv fotografiran na 70mm, doslovno kadrom izrezan iz šireg konteksta. Iako fotografija nema veliki osjećaj dubine zbog nedostatka jasnog objekta u prednjem planu, ipak možemo dobiti osjećaj proporcija kad promotrimo donji dio fotografije gdje se naziru biljke pokrivene snijegom u odnosu na drveće i to sve ispod neba djelomično pokrivenih oblacima.

DSC_9223

 

Ova je fotografija nastala na žarišnoj duljini od 82mm. Ponešto kompresije prostora se da naslutiti, no kadriranjem (i naknadnim rezanjem) uspio sam dobiti nekoliko raznobojnih slojeva koji služe kreiranju osjećaja dubine nad kojom se kao najviši i najdominantniji objekti na fotografiji ističu snijegom pokriveni vrhovi stabala.

Posljednji raspon o kojem ćemo danas raspravljati jest onaj u telefoto kraju, dakle od otprilike 150mm pa na dalje, ograničeni ste samo milimetrima svog objektiva. Glavni efekt teleobjektiva jest da zbija prostor i približava objekte koji su i jako udaljeni od nas. Također, omogućuje nam vaditi zanimljive detalje iz šireg prostora, detalje koji bi koristeći recimo širokokutnk bili presitni da bi se uopće zamijećivali.

Uži pejzaž - 140mm

 

Isti pejzaž kao i na širokokutnom kadru, no ovdje sam odlučio naglasiti crkvu kao glavni objekt. Osjećaju trodimenzionalnosti doprinosi prednji plan, trava izvan fokusa kao ulazna točka, šuma iza te linije vinogada i kuća koje sve vode prema crkvi.

Planine - 300 mm

 

I za kraj ostavio sam fotografiju koja je nastala na najvećoj žarišnoj duljini koju posjedujem, 300mm (450 mm ekv.). Za informaciju, raspon koji se na fotografiji vidi je otprilike 60 kilometara, od brda u prednjem planu pa do planinskih vrhunaca u daljini. Ovdje se jasno razabire kompresija (zbijanje) prostora koju teleobjektivi rade, no tu plošnost sam izbjegao kadrirajući linije bregova tako da se pomalo uzdižu od početka kadra prema kraju i tako kreiraju osjećaj dubine prostora.

Zanima li vas bilo što vezano uz pejzažnu fotografiju, želite li predložiti novu temu nekog budućeg članka ili imate pitanje, pošaljite poruku e-pošte ili pitajte u komentarima ispod teksta. Ako vam se tekst svidio, podijelite ga sa svojim prijateljima, jer znanje je da se dijeli!

Tekst i fotografije preuzete sa stranice: Fotografija pejzaža, oj širine i dubine!

Autor ovog članka je:
Filip LučinFilip Lučin Zaljubljenik u fotografiju, pejzažnu posebno. Voljan dijeliti znanje koje posjeduje.
Član je fotokluba Čakovec od samih početaka. Tajnik kluba već nekoliko godina. Također je jedan od predavača na radionicama Osnova digitalne fotografije, te na pejzažnim radionicama. Do sad je sudjelovao u više skupnih izložaba.

No comments yet.