ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Max Juhasz – Noćnik

26.03.2012.

Fascinacija Zagrebom nije od jučer, ona datira još iz 80-ih, iz vremena kada sam se kao provincijalac iskrcao iz vlaka Vinkovci-Zagreb da bih se školovao u velikom gradu. Nemoguće je zaboraviti taj osjećaj ushićenosti i strahopoštovanja još na samom željezničkom kolodvoru pri prvom dolasku u Zagreb.

Želja za njegovim upoznavanjem i mladenačka maštanja o tome što bi mi sve mogao donijeti bilo je nešto posebno, a Zagreb mi je doista donio puno toga lijepoga: posao, ljubav, obitelj, dom, prijatelje i ono najvažnije, mjesto u kojem se osjećam doma, mjesto kamo pripadam.

Kao skoro svaki početnik u fotografiji i ja sam se početkom devedesetih, kada sam počeo fotografirati, upustio u istraživanje svoje najbliže okolice, u istraživanje svoga grada. To je rezultiralo fotografijama koje su 1993. godine osvojile prvu nagradu na skupnoj izložbi “Zagreb ‘93.” u galeriji “Spot” fotokluba – Zagreb, kojeg sam tada bio član. Stidljivo i nekako pun nesigurnosti prvi put u životu prijavio sam nekoliko fotografija na izložbu natječajnog karaktera. Bila su to crno-bijela ručna povećanja 30×40 cm koja sam napravio u kupaoni podstanarske garsonjere na domaćem, Emaks foto-papiru. Kada sam nakon žiriranja u svom poštanskom sandučiću ugledao pozivnicu sa svojom fotografijom, bio sam itekako iznenađen. U katalogu te izložbe Branka Hlevnjak – povjesničarka umjetnosti i likovni kritičar, usporedila je moj fotografski pristup Zagrebu (pomalo pretenciozno rekao bih) s našim legendarnim fotografom Tošom Dabcem, što je u svakom slučaju bilo izuzetno motivirajuće mladom fotografu poput mene koji je bio u samim počecima. Nekoliko godina kasnije i sa nešto više utakmica u nogama, otpočeo sam rad na seriji “Noćnik” koji je trajao dvije godine (1997 – 1998). Serija koju nikako ne mogu nazvati svojim prvim istraživanjem Zagreba, niti bih je mogao usporediti s bilo kojim projektom na kojem trenutno radim.

Tih godina, za vrijeme rada na “Noćniku”, ja sam već bio friško oženjen, imao malu kćerkicu, i kako to već biva, hrpu obaveza i odgovornosti koje prati očinstvo. Prešavši tridesetu želja za izlascima, zabavom, noćnim životom i sličnim je polako nestajala a na to mjesto odnekuda, sramežljivo ali sigurno, dolazile su neke druge želje, mirnije, tiše, obiteljske. Trebalo je tu preostalu energiju na neki način iskoristiti prije no što nestane u potpunosti, trebalo je to jednostavno fotografirati i tako je otpočela ova serija kao svojevrsni homage svim mojim noćnim lutanjima kroz Zagreb.

Obično sam na fotografiranje išao sam no često i sa svojim prijateljem i piscem Damirom Carem. Tumarali smo Zagrebom pretežito u kasnim noćnim satima, zavlačeći se svugdje gdje me je znatiželja odvela, nastojavši igrati ulogu tek običnog promatrača, ne tragajući pritom za posebnim efektima ili prizorima. Nisam želio suradnju s policijom ili ulazak u underground scenu, samo sam uzeo fotoaparat, otvorio oči i izašao u maglovite i melankolične zagrebačke noći i fotografirao ono na što sam naišao. Za fotografiranje sam koristio vrlo jednostavnu fotografsku opremu: 35-mm SLR fotoaparat manje poznate marke “Chinon” i samo jedan objektiv, Pentaconov objektiv od 29 mm te ručni svjetlomjer za određivanje što točnije ekspozicije, s obzirom na to da svjetlomjer u fotoaparatu jednostavno nije radio kako treba.

Jednostavnu opremu koristio sam iz razloga što sam pretpostavljao da bi moglo doći i do nekih neugodnih situacija s obzirom na noćno vrijeme i mjesta koja sam želio posjetiti i fotografirati, a što se u nekoliko navrata pokazalo sasvim dobrom odlukom ;)

Film koji je korišten za ovu seriju je 35-mm Kodakov negativ film od 1600 ASA koji se već odavno prestao proizvoditi a koji sam u razvijanju „pushao“ na 3200, pa čak i na 6400 ASA. Jednostavno sam si već u startu odredio film, objektiv kao i horizontalni “filmski kadar”, od kojeg nisam odstupao ma što god da mi se našlo pred fotoaparatom.

Nakon dvije godine rada te “odležavanja” od skoro 15 godina u svojevrsnom polumraku moje fotografske arhive, tek sam se odnedavno počeo ozbiljnije baviti ovom serijom planirajući možda i neku knjigu, izložbu i sl. čime bih joj podario “život” a koju, gledajući s pozamašnim vremenskim odmakom, i dalje smatram važnim dijelom svoga stvaralaštva.

Cijeli ciklus “Noćnik” sastoji se od 100-njak fotografija koje međusobno korespondiraju u ugođaju i priči koja se u principu sastoji od nekoliko kratkih cjelina kao što su situacije i ugođaji u kafićima, diskotekama, ljudi u tom okružju pa preko pijanaca, noćnih spavača na željezničkom kolodvoru i sumnjivih likova do lunaparkova, novogodišnjeg ugođaja u gradu, fašnika, usamljenih lutaka u izlozima, striptiza u manje poznatim klubovima i mjestima koja više ne postoje te nakon svega toga i nekoliko fotografija uspavanog Zagreba, Zagreba u magli, miru i tišini pred jutra kada se budi i kada vojska radništva spavajući po tramvajima kreće na svoje poslove. Završivši “Noćnika” istovremeno sam završio i jedno osobno ali i fotografsko poglavlje u svom životu. Serija je to koja je postavila čvrste temelje ciklusa “Kratki Rezovi” na kojem danas kontinuirano radim.

Gledajući s odmakom sada kada sam nešto stariji i kada radim drugačiju fotografiju, mislim da su upravo one fotografije s kojima završavam seriju “Noćnik” začetnice Zagreba kakvog danas vidim. Grad se mijenja, ljudi se mjenjaju, ja sam se promijenio, no Zagreb i ja se i dalje povremeno družimo u nekim noćnim satima i na malo drugačiji način u seriji pod nazivom “Ništa Kao Manhattan”. Obojica smo se nakon 15-ak godina promijenili, no vjerujem da još uvijek možemo jedan drugome ponuditi poneku novu priču.

O AUTORU:

Max Juhasz je rođen 1967. godine u Vukovaru, starom baroknom gradu na rijeci Dunav. Fotografirati počinje 1991. godine za vrijeme rata u Hrvatskoj. Svoj fotografski senzibilitet izgradio je uz pomoć knjiga o fotografskoj umjetnosti, proučavajući radove velikih majstora fotografije i slikarstva, gledajući filmove te posjećujući razne izložbe i fotografska predavanja. U svome radu koristi jednostavne foto-aparate na film. Član je Hrvatskog Društva Likovnih Umjenika (HDLU). Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.

www.maxjuhasz.com

Oznake:

No comments yet.