ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Max Juhasz – Mediterraneo

02.05.2010.

Osjetite li ponekad potrebu za nekom vrstom utočišta ili mjesta gdje nema buke, brzog tempa života, nervoznih vozača u gradskim špicama, loše hrane s nogu, apokaliptičnih vijesti sa hrpom iritantnih reklama na TV-u, gdje nema frustriranih šefova koji vam skaču po vratu i gdje se o ničemu ne morate brinuti?

.
Radeći sa svojim dugogodišnjim prijateljem, piscem i skladateljem na lutnji, Damirom Carom, na projektu kojeg smo zajednički nazvali “Adria Croatica”, u tom nekom traganju za dobrom fotografijom i tim pomalo imaginarno-romantičnim mjestom, ono je u stvari samo došlo i pronašlo mene. Jednostavno mjesto za mir i opuštanje, meditaciju, sunce i dobro raspoloženje – moj Mediterraneo koji u stvari egzistira samo u mojim sjećanjima i mojim fotografijama.
.
Za potpuniju sliku o nastanku te serije, najbolje će poslužiti riječi mog prijatelja, suradnika i suputnika, čiji tekst prenosim u cjelosti.
.
Damir Car; “Nije lako doći do dobre fotografije”
.
Za mene nema ljepote do lutnje – do njezina mirisa i skladnih oblina; nježnog zvuka i osjećaja svevremenosti što mi ga ona daje. Kako je i davno prije nego sam je dospio bolje upoznati postojao moj intiman doživljaj glazbe pisane za lutnju, tako se u meni kad sam počeo svirati i sam stvarati glazbu javila želja svoje kompozicije obogatim vizualnom dimenzijom. Da sve neće ostati tek sanjarenje pokazalo se krajem jednoga ljeta kada je Max, moj dugogodišnji prijatelj, donio sa Cresa nekoliko fotografija. Već sam tada znao da će njegovo umijeće fotografiranja biti za mene pravo rješenje.
.
Sa Maxom Juhaszom prijateljstvo dijelim odavno i imao sam priliku pratiti ga gotovo od samih početaka njegovog bavljenja fotografijom: isprva u ulozi povremenog foto-modela – kada Max osim mene nije imao koga gnjaviti za to – a kasnije i pratioca pri nastanku serije fotografija o noćnom životu grada Zagreba, koju je Max nazvao Noćnikom. Dakako, pratio sam Maxa i kroz njegova iskušenja, traženja i krize u radu, koje su dio sazrijevanja svakog vrsnog umjetnika. Stoga naša suradnja sigurno nije izraz pukog eksperimentiranja.
.
Suživot lutnje i klasične crno-bijele fotografije svidio se i Maxu – moja je glazba dodavala novu dimenziju njegovim fotografijama i obratno. Sama ideja prošla je i izvjesnu doradu te smo uvidjeli da putem nje možemo svoju viziju i svoj umjetnički zanos ponuditi možda i široj publici. Shvaćali smo, međutim, da se naša zaigranost ovakvim poslom odvija u takvom vremenu i na takvom prostoru gdje se na svakom koraku osjeća ljudska težnja zadovoljenju tek najnužnijih životnih potreba … Ipak, volja je nadjačala prepreke!
Kako Max i ja živimo u Zagrebu, čekala su nas brojna putovanja Za ostvarenjem svojih zamisli proputovali smo cijelu hrvatsku obalu, taj nepresušan izvor građe – od starih istarskih gradova, Kvarnera i Dalmacije s otocima, sve do Dubrovnika i Cavtata – doista uživajući u realizaciji te ideje koju smo nekako istovremeno nazvali “Adria Croatica”. Naš entuzijazam brzo je rastao i više nismo znali za drugo do za put. Nije bilo važno koliko je dalek zadani cilj. Trebalo je samo u dane pogodnih vremenskih prognoza osloboditi se privatnih obveza, sjesti u automobil i spustiti se na Jadran.
.
Vozili bismo se od mjesta do mjesta, po otočkim zabitima i gradovima sa povijesnim značajem, trudeći se zaobilaziti suvremene asocijacije na Jadran.
.
Na samom odredištu Max i ja bismo se razišli. Svatko bi radio svoje: Maxu bi tako dotekao mir potreban za fotografiranje, dočim ja, osim brige oko prehrane, nisam imao većih zadataka. Dokono bih šetao s lutnjom na leđima i neobavezno bilježio građu za poetsko-putopisne crtice. Uživao bih u suncu, u razgovoru sa pokojim mještaninom i tu i tamo zasvirao u kakvoj kapelici sa prikladnom akustikom ili na stijenama uz more. Max i ja sastali bismo se ponovno samo ukoliko bi on pronašao dobro mjesto za fotografiju s lutnjom, pri objedu ili u vrijeme za počinak.
.
Po njegovu licu znao bih koliko mu je dan bio uspješan. “Nije lako doći do dobre fotografije!” Naslušao sam se te Maxove konstatacije toliko da je ona postala krilatica, nekad u službi likovanja nad uspjesima, a nekad kao izgovor za propuste. Kako god, nebrojeno sam se puta na samom terenu uvjerio u istinitost te tvrdnje. Nije bilo nimalo lako ustajati prije svitanja, prehodati sve te ulice, sav taj krš i brda i sa malo sredstava i u nekom kratkom vremenskom ograničenju ostati koncentriran te napraviti dobru fotografiju.
U danima između dva putovanja Max bi sortirao svoje fotografije, ja bih se pripremao za snimanje u studiju, a obojica bismo nestrpljivo čekali da majstor Taborsky pošalje iz Praga novu rundu razvijenih filmova i kontaktnih kopija.
.
Mali dio ponajboljih fotografija nastalih na našim putovanjima nalaze se upravo tu pred vama, na stranicama Fotogarda. Znatno širi izbor fotografija skupa će s glazbom na lutnji uskoro zaživjeti u nekom obliku foto-monografije sa glazbenim Cd-om koja će se zvati “Adria Croatica” a nakon toga i na multimedijalnom DVD-u.
.
Nadam se da će Maxove fotografije i zvuci moje lutnje doprijeti i do Vas i ponijeti vas na neko mjesto koje se može zvati Mediterraneo, Adria Croatica ili kako god već želite, no neka bude mjesto na kojem ćete osjetiti i doživjeti ono što smo nas dvojica.
.
.
O Autoru:
.
Max Juhasz je rođen 1967., u Vukovaru. Fotografijom se počinje baviti 1991. godine kada je kao pripadnik hrvatske vojske dokumentirao ratna zbivanja u Slavoniji. Fotografije su mu objavljivane u domaćem i inozemnom tisku, fotografskim magazinima, te su korištene u izdavaštvu za oblikovanje naslovnica knjiga. Živi i radi u Zagrebu; www.maxjuhasz.com
.

  1. so beautiful!

    Komentar by Ewa Solska — svibanj 9, 2010 @ 1:17 pm

  2. Doista sam se nagledala dobrih fotografija! Hvala. Lutnju rado slušam, ali je ovdje nema. Stoga se radujem najavljenom CD-u ili DVD-u. Voljela bih o tome biti na vrijeme obaviještena. Od srca želim uspjeh u daljnjem radu.

    Komentar by Katarina Lendarić — listopad 4, 2010 @ 1:58 pm