ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Maja Pavlović – Nedjeljom na Britancu

26.09.2012.

Ovo je jedna od rijetkih nedjelja koje provodim u svom rodnom gradu.
Zagreb nedjeljom uvijek je poseban izazov i jedino što čovjek treba učiniti je izaći iz kuće – ostalo se dešava samo od sebe.

Zrake jesenjeg sunca probijaju se kroz oblake, a ja uzimam svoj fotoaparat i odlazim na Britanac. Tamo se već par godina zaredom, svake nedjelje, održava sajam antikviteta.

Na Britancu užurbano;
Izlagači izvježbanim pokretima spuštaju štandove i donose svoju robu, a konobari iz obližnjih kafića jure s jastucima u namjeri da privuku goste koji stižu i udovolje njihovim jutarnjim željama za toplim, udobnim stolcima.
Tren oka je bio dovoljan da se svi ti kafići napune „ko šipak“, a rijeke ljudi lagano vrludaju među štandovima, povremeno zastaju, okreću se, nastavljaju, pa se vraćaju. Diraju. Pipaju. Gledaju…
Stvari pobacane ili složene po nekom redu, mame uzdahe, osmjehe, izazivaju sjetu.
I svega se tu nađe: od knjiga, vaza i lustera, svijećnjaka, tanjura i slika, preko porculanskih figura i telefona, sve do namještaja. Pa ogledala velika i mala, nakit nečijih baka ili njihove replike, stare torbe, bicikli, davno zaboravljene igračke…
Vidim i jedan veliki, prazan okvir za sliku kroz koji se naviruje radoznao pogled mladog prodavača. OSMJEH, izmamljen osmjehom i činjenicom da je moj foto-objektiv usmjeren baš prema njemu.

Gledam ljude;
POZA – slučajna ili namještena i POGLED – prikriven ili otvoren, IZRAZ lica – vedar ili mrk, provjera na teflonu nije li došao SMS kao ohrabrenje da se kupi ili odustane i na kraju možda: pružanje novca kao naknada za „cijeli doživljaj kupovanja“ .

Postajem svjesna da je sve nabrojeno, ONO što ovaj Sajam čini puno većim od samog izložbenog događanja.
Zato mi se i čini, da je obećanje za ponovnim susretom, koje je tada bilo izmamljeno, postalo ŽELJA, čak i potreba da se PONOVO dođe, ponovo vidi, susretne, razgleda i onda opet… obeća.
Neki novi susret.
Na istom mjestu – na Britancu. Nedjeljom.

Maja Pavlović rođena je u Zagrebu 1955. godine, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Zaposlila se sa devetnaest godina u Nikoli Tesli (kasnije Ericsson Nikola Tesla) i tamo je odradila gotovo pune 32 godine staža. Tijekom rada, postala je supruga i majka (dva sina).

2006. godine napušta svoj „drugi dom“ i počinje se baviti onim što je oduvijek željela: slikanjem, fotografiranjem i, pomalo, grafičkim dizajnom.
Talent za slikarstvo nosi u sebi od najranije mladosti, ali prve poteze olovke i kista pod stručnim vodstvom ostvaruje tek u ateljeu slikara Dražena-Josipa Pavića (godinu dana), a onda u Pučkom učilištu prvo uz profesoricu Anu Tomljanović, a kasnije uz profesora Dubravka Lepeja.

Fotografijom se, na neki način, bavi otkada je odlučila za svoju djecu izrađivati albume s prikazom mjesta i ljudi koje su kroz svoj maleni život sretali i emocijama koje su se tim prigodama javljale.
S vremenom, fotografija je postala sastavnim dijelom njenog života, pa kako uz materinji-hrvatski, aktivno govori engleski jezik, putovanja po raznim dijelovima svijeta daju joj dodatnu inspiraciju i čine veliko zadovoljstvo pri stvaranju zanimljivi h foto-kolekcija. Ljubav za fotografiranjem postala je potreba, pa se jednog dana u Maji rodila želja da dobije dodatna, stručna znanja o fotografiji.
Upisala se u Algebru, na program obrazovanja za Specijalista digitalne fotografije i obrade (i završila program), i uz vodstvo Gorana Matoševića i Ivane Miličić saznala „male tajne velikih majstora“.

Društvene aktivnosti: svoj doprinos daje na likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, aktivno sudjeluje u radu Poljoprivredne zadruge Prvić Šepurine, par godina zaredom sudjeluje u organiziranju tradicionalne jedriličarske regate latinskim jedrima „Burtiž“.

e-mail: majapvl@gmail.com

No comments yet.