ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Luka Mjeda – Kristalno nebo

21.09.2012.

Izložba fotografija Luke Mjede ‘Kristalno nebo / Crystal sky’ otvara se u utorak, 25. rujna, u 19 sati, u Galeriji Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka. Tema izložbe jest arhitektura svjetskih metropola (New York, Pariz, Los Angeles, Zagreb …) koju prikazuje C/B fotografijom. Razgovor s fotografom slijedi u utorak, 2. listopada, od 19 sati.

Luka Mjeda - Kristalno nebo

‘Iako to široj javnosti nije poznato, arhitektura je tema kojom se Luka Mjeda dosljedno bavi još od 1984. godine. Snima je kudgod ga njegova putovanja odvedu i kadgod na nju reagira njegov fotografski živac. Arhitektura je disciplina koja s onu strane podjele na umjetničko i tehničko, duhovno i pragmatično, najtrajnije, a po mnogima i najtočnije, unutar svake epohe odražava suvremeni historijski diskurs cjelokupnog ljudskog saznanja i odnosa prema okruženju. Povijesne civilizacije prosuđuju se kroz složenost arhitektonskih zamisli koje su realizirale, a danas se iskazivanje političke i ekonomske moći te sukladna razina tehnološkog standarda manifestira ekstravagantnošću skylinea metropola. Svaki metar kojeg suvremeni tornjevi osvoje u bespoštednoj trci prema nebu prati se na globalnoj razini. Opsesiju ljudskog roda prema građevinama koje strše u nebo opirući se univerzalnom kozmičkom zakonu gravitacije što regulira sve od sudbine svemira do ljudske fiziologije, lako je protumačiti onim prkosnim, suštinski ljudskim kapacitetom razuma i volje koji se opire kozmičkom poretku, uvijek teži nadići svoje granice i stremi uvis prema nebesima kao neuhvatljivom horizontu duhovne i fizičke stvarnosti.

Upravo su građevine koje ovu ambiciju utjelovljuju na razini metropolitanske ambicije za globalnim značajem, najčešći motiv Mjedinog zanimanja za arhitekturu. Snimkama iz donjeg rakursa koje adekvatno održavaju opće stremljenje arhitekture uvis, Mjeda ih prezentira kao simbole neosporne zemaljske moći koja se uzdiže prema nebu. To se posebno odnosi na titanske monolite epohe liberalnog i neoliberalnog kapitalizma što obilježavaju suvremenu liniju spoja grada s nebom, simbolizirajući novovjekovnu svjetovnu moć i daleko nadvisujući nekoć visinom neprikosnovene tornjeve hramova kao krajnjih točaka konstrukcije u prostoru do kojih se vinuo ljudski duh. Suvremene konstruktivne tehnologije omogućile su današnjim arhitektima najveću slobodu forme u povijesti graditeljstva, ostvarivu visinu i prostornu iskoristivost. Zidovi nebodera oslobođeni nosive funkcije razvili su se u svjetlopropusnu i reflektirajuću opnu koja građevinu stapa sa njenim neposrednim okolišem sazdanim od svjetlosti. Vizualna dematerijalizacija arhitekture nebodera do krajnosti je potencirala svoje simboličke konotacije.

Upravo je taj prostor neba kao uvriježenog simbola transcendencije, beskonačnosti i savršenstva u koji smjelo prodiru i s kojim se stapaju vrhovi ljudskih artefakata, bio kriterij odabira među mnogobrojnim Mjedinim fotografijama arhitekture za izložbu Kristalno nebo. Ekspresivni kutovi snimanja kojima prenosi silovitost uzleta formi u nebo ili njihove usamljeničke pozicije nasuprot dominirajuće širine nebeskog prostranstva, nadahnjuju više na promišljanje univerzalne teme dubinskih poriva ljudske vrste da ostvari trag u beskonačnosti prostora i vremena u kojem je ponikla, nego na politički diskurs njihove realizacije u određenom prostoru i unutar specifičnog ekonomskog uređenja. Fotografijama dominiraju nebo i nebesko kao cilj i počelo, a arhitektura se razumije kao ljudska gesta otjelotvorena u racionalnoj kristalnoj strukturi, znak našeg razumijevanja i snalaženja unutar složenog kozmičkog ustrojstva koje nas unatoč našoj samosvijesti i potrebi za isticanjem, ne razlikuje među množinom samoniklih fenomena. Gotovo apstraktna kvaliteta Mjedinih kompozicija, naglašena i odlukom da se fotografije realiziraju u crno-bijeloj tehnici, u prvi plan nameće transcendentnu potku koncepcije cijelog ciklusa. Dvije fotografije sadrže i ljudski lik, ali tek kao skulpture uklopljene u arhitektonske kompozicije, čime se na simboličkoj razini dodatno naglašava čovjekova potreba za isticanjem vlastite pozicije pod zvjezdanim svodom.

Iako nam se ova ljudska potreba može činiti uzaludnom, izvjesno je da kad u razmatranje uključimo čovjekovu svijest o prolaznosti te neizbježnom kraju vlastite vrste i, konačno, cijelog svemira, na sposobnosti umjetnika ostaje da sudbinu sublimira u figure ničeanski veličanstvenog zanosa.’ Branko Franceschi

No comments yet.