ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Krešimir Pletikosa – Tribunj

01.09.2012.

Već nekoliko godina svako ljeto put me dovede i do malog mjesta Tribunj u blizini Šibenika, bez obzira da li sam većinu odmora proveo na Pelješcu ili negdje u Istri. Ovdje sam prvi puta bio davne 1997. i nekako mi odmor nije odmor ako barem par dana ne posjetim ovo mjesto. Nakon dvije-tri godine lutanja, našao sam apartman uz samu obalu, gdje sa balkona gotovo da mogu skočiti u more. Da je malo dublje. Ili da volim skakati u more.

Miris borova, šum valova, pogled u more iz kreveta uz lagani povjetarac koji se gotovo cijelo vrijeme osjeti, crvrčanje cvrčaka sa otočića Lukovnjak preko puta. Spavanje zagarantirano. Jutarnja šetnja do otočića, zauzimanje mjesta pod slamnatim suncobranom kafića Nautica uz samo more, dnevne novine u ruci, pogled negdje u pučinu, hladno piće na stolu. Hlapim. Ne znam koji hotel i sa koliko zvjezdica bi mogao zamijeniti taj mir i opuštenost.

Iako se Tribunj sve ove godine pomalo mijenjao, izgradnjom Marine broj turista tijekom sezone naglo je porastao, ali ponuda i broj konoba, restorana i ostalih popratnih sadržaja nije se nešto povećao. Čini mi se i da je broj kreveta za noćenje ostao isti, jer ovo malo mjestašce sa svojih 1500 stanovnika kao da se nema prostora širiti. S jedne strane tu su Vodice, s druge je Sovlje, a preko ceste u brdo poljoprivredna zemljišta od kojih domaći žive. Jedino da se polako izgradnja prebaci na dva mala otočića na samo 100 metara udaljenih od obale. Do kojih se i tako može plivajući. Čini mi se kao da se ni ljudi koji ovdje žive nisu previše mijenjali, kao da su još uvijek u jednom drugom sistemu gdje se sve pomalo događa, i gdje za sve ima vremna. Tete u Konzumu i dalje se ne trude naučiti bilo koji strani jezik pa na blagajni strani kupac, da nema velikog displeja na kojem mu piše konačan iznos, ne bi znao koliko treba platiti. Ne daj Bože da netko nešto pita. Teta samo na hrvatskom nešto mrmlja ili uzima iz ruke artikl s kojim kupac maše i čitačem očitava barcode. Idući! Ako ti se ne sviđa idi ća.

U početku sam se i prepirao sa onim domaćim koji preko reda plaćaju ‘samo kruh za ručak’, ali danas se u takvim situacijama sjetim da sam na odmoru i da mi par minuta neće poremetiti uživanje na balkonu apartmana, zavaljen na ležaljci gledatajući u more i ispijajući neku limun pivu. Pa kada mi postane jako vruće spustiti se nekih 20 stepenica kako bi se rashladio u moru.

Navečer se cijelo mjesto skupi na malom trgu/parkingu po danu, naravno ako se održava neki koncert ili tradicionalno 01.08. utrka tovara, ili se napravi krug po otočiću, pa sjedne na terasu jedne od 5 konoba/kafića. Nekada su na otok bježali mještani pred navalom Turaka, dok danas te male uske uličice služe samo kao zaklon od vjetra ili sunca kad upeče u podne. I naravno kao zaklon tamnošnjim stanovnicima od pogleda zalutalog turista. Sviđa mi se što svake godine vidim da su nešto tijekom godine radili. Jedne su godine uredili obalu na otočiću, druge su napravili pozornicu na kojoj nastupaju klape ili se vrti neki film za klince. Pa uređuju tržnicu, napravili su i bočalište da i domaći imaju neku zanimaciju u smiraj dana. Kada se uredila Marina napravili su i veliko gradsko parkiralište. Ali još uvijek ima puno razrušenih kuća i objekata koji očito imaju nekoliko vlasnika koji se ne mogu dogovoriti što bi s time. Pa sada jednom od njih služi kao skladište, drugom kao odlagalište starog otpada. Na vrh brda, 5 minuta hoda od otočića, nalazi se razrušena tvrđava sa obnovljenom crkvicom sv. Nikole do koje ljudi svaki dan dolaze kako bi vidjeti zalazak sunca koje se spušta iza Kornata. Na drugom dijelu mjesta, prema gradskoj plaži i odmaralištu Zamalin, kao da je vrijeme stalo. Apartmani su uređeni kao i onog dana kada je prvi turist ovdje došao, slastičarnica i dalje radi (par puta sam prošao tuda i nisam vidio da je netko kupio tamo sladoled), kao i pekara na ćošku u kojoj je nekada red bio do iza iduće kuće….. U svakom dvorištu može se kupiti domaće vino, ulje, masline i smokve, svi su i dalje nasmijani i sretni, pa sam taj ambijent podsjeća na dane prošlosti i doba kada smo svi na ovakva mjesta dolazili bez briga i problema, kada nam je jedini cilj bio maknuti se iz uzavrelog grada. I kada nam dodatni sadržaji nisu bili potrebni. Na otočiću se i dalje mogu dočekivati ribarski brodovi i ujutro i predvečer te kupiti svježa riba, od čega je ovdašnje stanovništva u prošlosti i živjelo. I očito im još uvijek dobro ide.

Iako mi do sada nije smetalo što je i za mobitele slab signal, ove godine moj domaćin osigurao je wi-fi pristup internetu tako da i s balkona mogu surfati. Ili sa plaže ako mi se da spustiti do nje. Svi ostali koji žele mogu si iznajmiti bicikle i voziti se do Vodica, ili do Murtera, ili možete ići u školu ronjenja, provesti dan na slapovima Krke ili u ribičiji s lokalnim organizatorima, a možete si iznajmiti kaić pa otići na neki od obližnjih otočića i naći privatnost koju na plažama na obali ne možete imati. Ili možete preplivati nekih 100m do prvog otočića Lukovnjak na kojem su do unazad nekoliko godina živjeli tovari. Nažalost više ih tamo nema, što zbog sve veće invazije turista, a koliko sam čuo čiča koji se brinuo o njima preminuo je prije koju godinu pa su tovare preselili bliže Murteru. Samo cvrčci još obitavaju u krošnjama borova i od jutra pjevaju svoju pjesmu bez obzira da li će ih netko posjetiti i popeti se do križa na vrhu otoka ili ne.

U svakom slučaju, domaćini i dalje žive život laganog tempa i ne zabrinjavaju ih sve zahtjevniji i brojniji gosti koji dolaze u ovo pitoreskno mjesto u blizini Šibenika. Meni sve više paše da baš tako i ostane.

Krešimir Pletikosa

No comments yet.