ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Kairo – Fotoputopis Ivane El Assadi

30.08.2010.

Prva reakcija na Kairo bila je istinski šok: kulturološki i klimatski. Već u zračnoj luci dočekao nas je potpuni kaos – mnoštvo ljudi koji su se bez ikakvog reda i smisla kretali po sigurnosnoj zoni, uz vikanje i snažnu gestikulaciju. I naravno, odmah po izlasku iz zrakoplova zapuhnuo nas je val vrućine, iako smo u glavni grad Egipta sletjeli usred noći. Vrlo brzo smo pronašli našeg domaćina, dragog prijatelja Anasa koji će nam idućih tjedan dana biti vodič kroz arapski paralelni svemir .
.

.
Vrlo nam je brzo, postalo jasno da u ovom svijetu treba odbaciti sva pravila na koja smo navikli i ostaviti ih da nas pričekaju u Zagrebu.
.
Osnovna stvar koju smo naučili na samom početku putovanja odnosila se na potpuno drugačije računanje vremena. Na Bliskom Istoku život počinje sa zalaskom sunca i sve je podređeno takvom ritmu. Usto, vrijeme je u ovom dijelu svijeta sasvim relativan pojam: 5 minuta može trajati i 5 sati bez da se itko oko toga živcira. Tako smo mi u jedan sat ujutro zapravo došli upravo na vrijeme za početak noćnih aktivnosti i odmah krenuli u akciju. Prva stanica nakon obavezne shishe dobrodošlice – vožnja uz Nil i degustacija shawarme. Iako sam imala velika očekivanja od Nila, ostala sam prilično razočarana – riječ je naime o poprilično prljavoj i zagađenoj rijeci, ali u tim sitnim satima i ona je izgledala čarobno pod svijetlima milijunskoga grada. Nakon kratkog razgledavanja Zamaleka, otoka usred rijeke, konačno smo krenuli na odmor u živopisni Dahab hostel. Još jedna vrijedna lekcija: u Egiptu se definitivno isplati investirati više od jednog eura za noć za smještaj, jer naš je prejeftini hostel nudio i upravo takav standard smještaja: bez tekuće vode, wc-a i klimatizacijskih uređaja. Sobe su bile vrlo rudimentarno namještene, točnije sa samo dva škripava kreveta koja su nam ujedno služili kao ormari. Najbolji dio hostela, međutim, bio je lift koji se nije mogao pozvati drugačije nego dovikivanjem slučajnom prolazniku da ga pošalje na željeni kat, što se, dakako, pokazalo nemogućom misijom budući da nismo govorili arapski jezik.
.
Već iduće jutro, nakon svega nekoliko sati spavanja, krenuli smo u akciju. Pokazalo se to kao dosta zahtijevan plan, jer su vrućine tijekom dana u srpnju stvarno nepodnošljive i najugodnije je dan provesti drijemajući u klimatiziranom prostoru. Međutim, budući da je naš boravak u Egiptu bio vremenski ograničen na svega nekoliko dana, nije bilo vremena za gubljenje. Na samom izlazu iz zgrade hostela zaustavio nas je ljubazni egipćanin i ponudio nam pomoć: rekao nam je da smo sretni što smo ga sreli jer muzej u koji smo se uputili ne radi prijepodne i najbolje da pričekamo otvaranje kod njega u trgovini. To je scenarij koji nam se tijekom boravka u Egiptu ponavljao svakodnevno i više od nekoliko puta, tako da smo se prilično brzo izvještili u ignoriranju pomagača – čak i onih koji su bili vrlo dosjetljivi u pokušajima da nas namame u svoje dućane. Dan smo ipak proveli prema planiranom rasporedu: u šetnji centrom Kaira i razgledavanju Egipatskog muzeja čija je zbirka umjetnina uistinu impresivna. No, pravi doživljaj je počeo tek navečer kad smo u društvu prijatelja krenuli na Khan Al Khalili, najveći bazaar u arapskom svijetu. Preplavilo nas je šarenilo boja koje se ispreplitalo s mnoštvom zvukova i mirisa: dok smo uživali u voćnim koktelima i blagoj aromi jabuke sa shishe, sređivali smo dojmove i kovali planove za nadolazeći dan. Na redu je bio obilazak piramida!
.
Iako se sa fotografija i razglednica stječe dojam da su piramide usred pustinje, zapravo to nije tako: do njih se lako dolazi metroom, budući da se nalaze na rubu grada. Ipak odlučili smo se za udobniju varijantu prijevoza i unajmili taksi na pola dana. Na platou u Gizi može se vidjeti tri piramide – najveću Keopsovu, Kefrenovu i Mikerinovu, te Sfingu. Prizor je sam po sebi fascinantan i ne zahtijeva dodatne sadržaje, ali egipćani su za turiste ipak priredili posebni laserski show u večernjim satima kojem nismo prisustvovali. Naš se posjet sveo na razgledavanje, fotografiranje i ulazak u piramidu koji i nije predstavljao neko ugodno iskustvo. Hodnik unutar piramide je izuzetno uzak i nizak, bez kisika pa smo jedva dočekali povratak na jarko egipatsko sunce. Prema preporuci našeg vodiča, nakon povratka u centar Kaira, otišli smo na ručak u zalogajnicu blizu hostela – kod legendarnog Abu Tareqa. U dotičnom se restoranu nudi samo jedno jelo – koshari. Cijene su prema dogovoru. Koshari je tradicionalni egipatski obrok koji se sastoji od riže, smeđe leće, slanutka, tjestenine i umaka od češnjaka, octa i rajčice, s karameliziranim lukom na vrhu, a toliko nam se svidio da smo ga do kraja boravka u Kairu jeli svaki dan za doručak, ručak i večeru! Nakon popodnevnog odmora, večer smo proveli vozeći se u falucci na Nilu i u Al Azhar parku. U Kairu su zelene površine i parkovi izuzetno rijetki i riječ je o pravim oazama u koje se ne može ući bez plaćanja ulaznice, a Al Azhar je pravi dragulj među njima. Riječ je o najmlađem i najvećem parku kojeg krasi epitet „pluća Kaira“, a nalazi se u centru povijesnog, islamskog, dijela grada. Budući da je smješten na vrhu brda, nudi i prekrasan pogled na milijunski grad.
.
Posljednja noć u Kairu prošla nam je u lošem raspoloženju. Iako smo se trudili postupiti po uputama i paziti na higijenu, počela sam osjećati prve simptome pretjerano opuštenog uživanja u koshariu i ostalim lokalnim delicijama. Međutim, glavobolju, blago povišenu temperaturu i grčeve u želucu pripisala sam umoru i nemilosrdnom dnevno-noćnom tempu kojim smo upijali Kairo. Putovanje je tek počinjalo i čekale su nas mnoge avanture, pa je jednodnevno kampiranje u klimatiziranom Internet caffeu uz hladne napitke djelovalo kao dobra zamisao. U večernjim smo satima iz hostela uzeli prtljagu i krenuli prema Turgoman autobusnom terminalu. Sa samo dva sata zakašnjenja ukrcali smo se u naš autobus i krenuli dalje – prema obali Crvenog mora.
.
Ivana El Assadi
.

No comments yet.