ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Ivana Hađina – U potrazi za suncem

12.01.2012.

radni naziv: Kako kupiti tri banane u delti Mekonga?
Kada sam se primila pisanja ovog putopisa mislila sam da će biti lakše i jednostavnije, već sam dva napisala na istu temu.. No, kako samo putovanje nije bilo lako ni jednostavno, valjda je red… Ono što je najveći izazov, je kako dočarati jednu zemlju običnom čitatelju koji uglavnom putuje mišem ispred ekrana, uostalom kao i ja ostatak godine. I to zemlju kao što je Vijetnam, bez neke određene tematike, kako na zanimljiv način prepričati svoje doživljaje i dojmove. Pa krenimo…

Vijetnam, siječanj 2011.

K ‘Namu me privukla činjenica da je autentičniji i neobičniji od zemalja u regiji, neistražena destinacija, spoj njihove kulture, izmiješan sa francuskom prošlošću, pa dodamo još malo američkog začina, i dobijemo zemlju u kojoj ništa nije obično, koja je istovremeno i kaotična i usporena, siromašna a prepuna Ipod-a, laptopa, najnovijih čuda tehnologije, gdje ispred Gucci dućana jedete na malim plastičnim stolovima.

Na 90 mil. stanovnika dolazi 16 mil. motocikala, a broj raste iz sata u sat..
Plan je bio obići veći dio zemlje, od sjevera prema jugu, i što je više moguće izbjegavati velike gradove, manje više su ionako svi isti. Danima sam zamišljala kako se vozim po rižinim poljima na biciklu, sa onim stožastim šeširićem na glavi, dok oko mene oru njive sa upregnutim volovima..baš kao na fotografijama koje sam gledala dok sam istraživala mogućnosti…
Ono što nisam znala, je koliko je komplicirano stići do tamo. Direktnih letova iz Europe uglavnom nema, a kada ih ima, koštaju pravo malo bogatstvo. No do onda sam već čvrsto odlučila otputovati i ne bi me odgovorili za sve pare ovog svijeta… U konačnici, put je izgledao ovako: Zagreb – Ljubljana vlak, Ljubljana – Munchen avion, Munchen – Doha avion, Doha – Ho Chi Min avion, Ho Chi Min – Hanoi avion. Total 50 sati. Čovjek ovo uistinu mora željeti, znam..

Najtraumatičniji dio puta je čekanje u Dohi u Kataru, 8 sati, cijela noć. Šeću šeici, pravi pravcati šeici, žuti, crni, bijeli…cijeli svijet čeka na transfer na ovom aerodromu veličine kutije šibica, usred pustinje. 2012. Otvara se novi, jedan od većih aerodroma na svijetu, ali što će mi to, ja sam u 2011… ‘ Ko se digne, izgubi mjesto! Malo je stolica a puno ljudi, pa se sjedi po podu, spava u džamiji (imaju krasne mekane tepihe), leži po prolazima.
Napokon jutro i nastavak leta prema Saigonu (staro ime za Ho Chi Min, i dalje naziv koji svi upotrebljavaju). Odmah letim dalje za Hanoi, kartu sam kupila online preko Jetstar Airways koja jedina, čini mi se, uz Vietnam Airlines leti unutar Vijetnama. Imam taman vremena, da sve obavim bez žurbe, no čekanje za vizu se produžilo na više od jednog sata, i moram juriti po prtljagu i na terminal za domaće letove. Terminal za domaće letove je presmiješan, totalno je sablastan, večer je i nema više skoro nikog. Dođem na check in, na pultu radi šest ljudi, ali samo jedan od njih uistinu radi, ostali se hihoću, puše…Kad mi malac kaže da je let odgođen za 1 ujutro (sa 21:00), skoro mi je otkazalo srce. Tako blizu a tako daleko.
Svi imamo u glavi normalne aerodrome na kojima se cijelu noć vrzmaju ljudi, bar njih nekoliko, no u Hanoi-u to nije slučaj jer nema noćnih letova, aerodrom nije tranzitni, pa na cijelom aerodromu nema jednog jedinog čovjeka. Tako da pitam: is this a joke??? Sumnjivo je bilo što na displejima uopće nije bilo tog leta, a nekoliko ranijih je već bilo otazano. Pitam u čemu je problem. No problem. No problem a let je ipak otkazan. Bez obzira koliko uporan bio, ne možeš dobiti nikakvu informaciju. Uz to, čovjek priča potpuno nerazumljivim engleskim, ovo je definitivno najgori engleski koji sam ikada čula, ne razumije on mene niti ja njega, što samo dodatno pogoršava situaciju. Udružila sam se sa jednim indonežanininom, nas dva smo očito jedini putnici na ovom letu, i ubrzo nam postaje jasno zašto su ga pomaknuli. Fućka se njima što sam ja proputovala pola zemaljske kugle i zapela nadomak cilju!! Još mi lik za pultom mrtav hladan kaže: možda je najbolje da dođete ujutro. I tada mi se upalila lampica: pa oni uopće nemaju namjeru poletjeti večeras!!! To znači da moram u grad, tražiti hotel i prespavati, i rano ujutro se vratiti na aerodom, što pak znači da gubim pola dana. Indonežanin i ja se nismo dali otjerati sa šaltera, pa nam je lik napokon rekao neka kupimo kartu od Vietnam Airlinesa a oni će nam to refundirati. Karta košta 100$, ona prije koju sam kupila 50$, tako da me ustvari izađe 150$ jer sumnjam da ću ikada vidjeti refundiranih 50$. (Naknadno: ipak su mi uplatili na račun 50$ :).
Pouka priče, to ustvari svi znamo u teoriji ali ne vjerujemo dok se ne potvrdi u praksi: jeftinije nije uvijek jeftinije! Ne moram napomenuti da je i let Vietnam Airlinesa nekoliko puta odgađan, no napokon smo poletjeli oko 23 sata. Čekaona za boarding je priča za sebe, kafić i dućan nisu u odvojenom prostoru pa ga oblijepe onom prozirnom trakom za zamotavanje, svaku policu posebno, da se nešto ne otuđi naravno. U avionu se po prvi puta susrećem sa zmazanoćom vijetnamaca: nakon jela, svi pobacaju čačkalice i salvete na pod, na tepih!! Nismo ni mi najčišća nacija na svijetu, no ovo kod nas nikome ne bi palo na pamet. U totalnom šoku gledam oko sebe, oni mi se smješkaju i klimaju, kao da me ohrabruju da napravim istu stvar. A ne, nećete me nagovoriti, neke granice ipak postoje!

HANOI

U jedan ujutro slijećemo u Hanoi, zadnji smo avion, sad još trebam smisliti kako ću do grada. Nema stranaca na vidiku, domaći odzujali na motorima, aerodrom je 30km udaljen a taksi košta bogatstvo za ovdašnje prilike. Ipak, odnekud se pojavljuju cura i dečko, ulećem sa 10$ za taksi i na putu smo. Ulice su potpuno puste, to je jedino vrijeme kad Hanoi spava, već od 4 ujutro svi su u pokretu.
Nemam puno vremena za Hanoi, tek 2 dana, i iako je vani hladno i ja sam umorna i pospana, natjeram se izaći iz van.
Ovo se zove šok!!!
Po prvi puta u životu sam se bojala udaljiti puno od hotela, bila sam sigurna da se neću znati vratiti!!! Ulice sve jednake, tisuće motora idu gore dolje, inače imam dobar osjećaj za orjentaciju, ali ovo je pravi izazov. Pokušavam zapamtiti neki dućan, ali ovdje je svaka kuća i dućan i restoran! Sjetim se da sam čitala kako je u Hanoiu turistima nemoguće prijeći cestu, ma ‘ko kaže, eno i semafora i zebre, u čemu bi bio problem?! Čekam da se upali zeleno za pješake, evo zeleno, ali ne mogu niti mrdnuti jer promet ne staje. Svi jure u svim smjerovima, nitko ne šljivi semafor. Pa kako se dovraga ovdje prelazi cesta?! Netko me hvata pod ruku, pogledam dobroćudno mi se smiješi ženica, i vodi me preko ceste. Trik je u tome da čovjek samo krene, ne gleda ni lijevo ni desno ni otraga, isključivo ravno. Tako se vozi i motor i bicikl. Gledanjem samo ravno. Ja ovo pišem, pa očito, živa sam još, a nisam čula ni vidjela da je netko stradao. Inače, tko nije vidio, nemoguće je zamisliti kolika je to količina motora. Maske koje nose nisu protiv ptičje niti svinjske gripe, već protiv ispušnih plinova. Nemoguće je hodati, i pločnik i ulica prepuni su motora, pješaka, autiju, robe, hrane.

Hanoi je glavni grad Vijetnama i sa 6.5 milijuna stanovnika, drugi grad po veličini. Bio je i glavni grad francuske Indokine, te sjevernog Vijetnama. Najimpresivnija je stara četvrt, u kojoj se odvija većina trgovine u gradu. U svakoj ulici prodaje se određena vrsta robe, tako da uvijek možete otići ciljano u kupovinu. Pravi je užitak samo lutati gradom i promatrati…

No, javlja mi želudac da je vrijeme za jelo, nisam jela od jučer popodne, skoro cijeli dan. Hrana je specifičan dio doživljaja Vijetnama, oko nje se vrti cijeli svijet prosječnog čovjeka, kuha se po ulici, hrana se dijeli sa susjedima i na svakom koraku možete kupiti nešto za jelo. Mali rešo i dvije zdjelice dovoljne su za pripremu hrane, te iste zdjelice se peru u malo vode. Nije za ljude slabijeg želuca, ali mene ne smeta. Iako, prvi obrok preskačem i pojesti ću nešto u restoranu, čisto zbog prilagodbe. Inače, svuda je tako, u svim zemljama svijeta, ulična hrana je najbolja i najjeftinija, ako niste jeli na uličnim štandovima, kao da niste nigdje ni bili!
Juha pho, tradicionalna pileća juha, najbolja je baš ovdje u Hanoiu. Jede se za doručak, ručak i večeru.
Svaki restoran na meniju ima i pseće meso, koje se jede na sjeveru Vijetnama oduvijek. Na tržnici možete vidjeti pečenog psa u komadu, onako kao kod nas pajceka. Koliko god to grozno zvučalo, nekad se jelo u starom Rimu, Meksiku, pa čak i Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj…Običaj se zadržao do danas na prostorima Kine, Koreje, Filipina i Vijetnama. U Vijetnamu se vjeruje da povećava libido u muškaraca, pa nije neobično vidjeti grupice muškaraca da večer provode jedući pseće meso i pijući alkohol. Konzumacija psećeg mesa također je povezana sa astrologijom i dobrom srećom, tako da je mnogo restorana koji ga poslužuju tek dva tjedna mjesečno, ovisno o položaju mjeseca.
Nije to za mene, pa s gađenjem okrećem glavu ustranu.

Vrlo brzo uočavam da većinu poslova rade žene. Trgovine, prodaju na ulici pritom noseći težak teret na leđima, čiste, betoniraju, veslaju..sve! Muškarci uglavnom sjede na motorima i čekaju turiste. Dodajte k tome da žena kada se uda, preuzima muževu religiju (najrasprostranjenije religije su budizam, Cao Dai, pa čak i katolika ima 7%) i brigu o muževoj obitelji. Nije lako biti žena u Vijetnamu!

Vrijeme brzo prolazi a malo ga je, ali ne želim propustiti probati lokalno točeno pivo, bia hoi. Navodno ne sadrži konzervanse i pije se isti dan kad je proizvedeno! Na određenim mjestima može se popiti 3,5dl za 2500vnd (manje od 0.20$)!!! Sjedam na one male stolice u jednom lokalnom kafiću, ubrzo domaći započinju razgovor sa standardnim pitanjem otkuda sam. Croatia, kažem. Prvo se mršte a onda uzviknu ‘Davor Suker’! E baš ta Croatia. Nepoznavanje jezika ne sprečava ih da i dalje pokušavaju komunicirati, rade ruke i noge, kao i uvijek u ovakvim situacijama. Pitam za fotografiranje a oni samo odmahuju glavom. Šteta, bio bi to lijep portret, eto čak sam i blic pripremila, specijalno za ovu priliku, iako nisam baš sigurna što bi s njim.
Pozdravljam se i idem dalje prema hotelu. Trebam spakirati stvari jer rano ujutro krećem na dvodnevni izlet u Ha Long zaljev, na krstarenje brodom.

HA LONG ZALJEV

Krstarenje je nezaobilazno za svakog putnika u Vijetnamu, Ha Long zaljev uvršten je na popis Unesco baštine, u izboru je za prirodna svjetska čuda. Zaljev u južnokineskom moru, sa oko 2000 vapnenačkih hridi i otoka, nenastanjenih, specifičnih po svojim šiljastim oblicima. Možda broj nije točan, ima podataka da se brojka penje i preko 3000, ali vijetnamci tvrde da ih je samo 1969 (godina Ho Chi Minove smrti).
I dalje je hladno i to me zabrinjava. Temperature su ispodprosječne i smrzavam se non stop. Prema statistikama, temperatura u ovo doba godine bi trebala biti oko 15, a vrti se oko 5 već treći dan, i svaki dan je sve hladnije i hladnije, nadam se da će u zaljevu ipak biti bolje vrijeme, inače se neću dobro provesti.
Aranžmana ima svakakvih, od jednodnevnog izleta do 3 dana, i može se bukirati na svakih 5 metara u gradu, uključujući svaki hostel i hotel. Cijene variraju od 30$ za dva dana, pa sve do 300$, ovisno o kojem brodu je riječ. Ponuda, a i povratne informacije su toliko različite, da je uistinu teško odabrati. Ja sam bukirala u hotelu, nije mi se dalo puno pretraživati. Cijena za dva dana, spavanje sa dva ručka, večerom, doručkom i kajakingom, te nadoplatom za jednokrevetnu sobu, je 47$. Može i jeftinije, ali bojala sam se one ‘koliko para toliko muzike’.

Vožnja traje 3 i pol sata, i kada napokon stižemo u zaljev, vrijeme je užasno. Puše hladan vjetar, kiša samo što ne padne, gledam piše 5 celzijusa ali osjet je oko 0. Ljudi bauljaju u ljetnoj robi, većinom svi pristigli iz Tajlanda, nitko nije mogao predvidjeti ovakvu hladnoću.. Dokoljenke na japanke i kratke hlače su ultimativni modni hit na sjeveru Vijetnama.. Brodova ima na stotine, plove cijelu godinu bez obzira na vremenske uvjete. Vodič nam objašnjava tijek izleta, ali nitko ga ne razumije. Vijetnamci ne mogu izgovoriti slovo h ni slovo č, a ni druga slova im baš ne idu najbolje, tako da zvuči otprilike ju v lan, vi sajl, vi si kap. To bi u prijevodu značilo: you have lunch, we sail, we see a cave. Ružno je , ali svi se smijemo ko blesvi, ionako nam je svejedno kamo idemo, slijedeća dva dan smo na njihovom rasporedu.
Dok čekamo ručak, smrzavamo se na palubi i promatramo zaljev, približavajući se otocima. Niski oblaci i izmaglica kvare nam doživljaj, ne vidi se baš ništa. Pomalo se upoznajemo međusobno, ima nas sa svih kontinenata (izuzev ledenog), uglavnom solo putnici kao i ja. Nakon ručka pristajemo na otok na kome se nalazi špilja, vodič i dalje objašnjava no ne razumijemo ništa… U zaljevu se nalaze i plutajuća sela u kojima živi oko 1600 ljudi. Male kućice na vodi, imaju i školu, i kućne ljubimce, mačke zavijaju zarobljene na tih nekoliko metara kvadratnih…Stanovnici žive od ribe i morskih plodova, prodaju ih većim brodovima koji ih plasiraju na tržnice.
Polako proviruje sunce, nadam se da ćemo imati barem lijepi zalazak sunca..
Zavalili smo se u ležaljke na palubi, stvarno evo i malo sunca već u zalasku. Ekipa je odlična, tu je još i argentinac koji živi u Japanu i najbolji prijatelj mu je hrvat, pa zna nekoliko prigodnih: budalo, majmune i sl. Singapurka, francuskinje, amerikanka, sve na studiju u Bangkoku. Kanađanin je uzeo 3 dana krstarenja, svi odmahujemo glavom u nevjerici. Razmjenjujemo iskustva i planove, nitko još nije bio južno pa nema niti korisnih savjeta.
Pogled je uistinu prekrasan, otoci se nižu u izmaglici jedan iza drugog. Zbog lošeg vremena, ne vidimo daleko, ali i to ima svoju čar…
Dolazimo u uvalu gdje ćemo prenoćiti. U cijenu je uključen i kajaking, ali voljela bih vidjeti luđaka koji će to uistinu i pokušati, obzirom na nisku temperaturu i vjetar. Ipak, ima ih, sa našeg broda dvoje, a zaljev je pun nadobudnih. Ionako mi je hladno, a pomisao da se namočim nevjerojatna. Za vrijeme večere vjetar sve jače i jače puše, brod je šupalj, pola prozora se ne može uopće zatvoriti, sjedimo kao pingvini i molimo se da se dogodi čudo i da nas makne sa ovog broda, odmah! Kako je prehladno za sjediti, vrlo rano odlazimo na spavanje. Tuširanje naravno ne dolazi u obzir. U kabini je hladno skoro kao i vani, spavam u tajicama i trenirci, zabundana kao nikad u životu, i ne mogu se zgrijati. Ovo je Ha Long hell (Ha Long pakao)…
Ujutro pada kiša, sve gore od goreg. Sad više ne možemo ni van. Pristajemo uz drugi brod, prebacujemo kanađanina, koji od tog trena nosi nadimak ‘poor canadian guy’ (jadan kanadski lik). Ma za razliku od 20$ za taj jedan dan, nema šanse da bi i jedan tren više ostala ovdje! Napeto iščekujemo iskrcavanje, slijedećih sat vremena prijevoz natrag. Imamo još i ručak u nekom restoranu, pa povratak u Hanoi. Moj prvotni plan je bio da se ne vraćam u Hanoi, već potražim autobus prema jugu, prema mjestu Ninh Binh, no nitko mi nije mogao potvrditi da je to moguće, pa sam odustala. Ionako izbjegavam dolazak nekamo u noći, tako da ću još jednu noć provesti u Hanoiu, i rano ujutro krenuti dalje.
Nakon ručka trpaju nas u mini bus, spojili su 3 grupe, očito nedostaje mjesta za sjesti. Jedno mjesto je na kotaču i nema se kamo s nogama, osim ako ste vijetnamac ne možete tamo sjediti. Ali to naš vodič i vozač ne shvaćaju, i počinje svađa. Uporno nas uvjeravaju da je to normalno mjesto i da ne kompliciramo.
To je valjda jedina stvar koja me na cijelom ovom putu izbacivala iz takta. Ophođenje turističkih djelatnika. Upravo je nevjerojatno kako jedan tako srdačan narod, čija su vrata uvijek otvorena u znak dobrdošlice, može imati tako bezobrazne i bahate turističke djelatnike. Jedno je što, kad krenete nikad ne znate gdje ćete završiti, jedno je ružno vrijeme, ali ovo izluđuje sve putnike redom. Moja preporuka je svakako izbjegavati bilo kakve organizirane prijevoze, ture i sl, iako je to nemoguće. Dobro su organizirani prijevozi privatnim kompanijama, tako da se ne isplati niti vremenski niti financijski ići javnim prijevozom. Jednostavno se morate oboružati tolerancijom i strpljenjem…
Nakon svađe od pola sata, napokon smo ih uvjerili da je nemoguće tamo sjediti, i to nakon što smo vodiča natjerali da pokuša sjesti. Njega smo na kraju smjestili na stepenice i napokon krenuli. Svi smo bili nestrpljivi da što prije završi ovaj dio putovanja!
Iako sam se smrznula (odmrznula sam se tek par dana kasnije) i ugođaj nije bio potpun, svakako treba posjetiti ovaj dragulj! Sigurna sam da je u ljetno doba puno ljepše i sadržajnije, kupanje, sunčanje, sve je zeleno i boje pršte sa svih strana!

NINH BINH

Bus koji sam uzela je inače dio jednodnevnog izleta, ali ja uzimam samo prijevoz. Dok se vozimo, promatram život uz cestu. U zaustavnoj traci autoputa prodaje se kruh, na otvorenom, nepokriven. Kuće su presmiješne, visoke i uske, tipično za sjeverni vijetnam, na jugu je to manje izraženo. To se toliko ne primjećuje u gradu, jer su nabijene jedna uz drugu, kao objekt za sebe izgledaju kao da će se svaki čas srušiti. I onda uočim najčudniju stvar ikad: grobove! Grobovi su razbacani duž polja, kilometrima, usred plantaža su, krave pasu po njima, voze se motorići.

Ninh Binh je grad zanimljiv isključivo zbog svojih obližnjih prirodnih i povijesnih destinacija, Tam Coc, Hoa Lu, Van Long. Tam Coc i Van Long prirodni su rezervati, slični Ha Long zaljevu, samo što su na kopnu i leže na rijeci.
Plan mi je bio provesti dva dana ovdje, iznajmiti bicikl i pedalirati do iznemoglosti.
Tu sam zamišljala onu sliku sa početka priče, i totalno sam se radovala ovom dijelu putovanja, čak najviše.
Na žalost, ne služi me vrijeme i dalje lagano pada kišica i puše vjetar. Stižem prekasno za organiziranu turu pa uzimam motor sa vozačem. Stvarno ću se jednog dana morati ohrabriti i sjesti na motor u Aziji. Ovo je jedinstveno iskustvo. Sad sam shvatila kako se vozi u Vijetnamu. Samo gledaš ravno. Ni lijevo ni desno ni iza. Samo ravno. Sačuvaj Bože da pogledaš kad se uključuješ u promet. Vjerojatno nikada ne bi krenuo.

Tam Coc je već i izdaleka prekrasan, šiljasti vrhovi izdižu se iz vode i iste sekunde požalim što nisam sama da mogu stati gdje želim. Fora je u vožnji drvenim brodovima koji su isključivo na vesla, tradicija je i ne zagađuje se okolina, plovi se mirnim kanalima, i osim zamaha vesla po vodi, čuju se još samo ptice kojih ima u izobilju. Priroda je uistinu prekrasna, opet mogu samo zamišljati koji je tek prizor u ljetno doba, koji bi gušt bio zavaliti se u čamčić i uživati u toplini i prizorima. Ovako, dok se tresem od hladnoće, na vjetru, jedino o čemu razmišljam je sunce, i smišljam kako se natjerati natrag na motor.

I u tom trenu odlučujem već večeras otići prema jugu, vlakom ili busom, nakon što vidim prognozu odlučiti ću da li će to biti Hue ili još južnije Hoi An. U Hueu kiši već danima i kupujem kartu za bus za Hoi An. Autobus stiže na vrijeme, na ulazu moram izuti tenisice, dobijem i vrećicu da ih spremim. Uzimaju mi torbu i bacaju ju negdje odotraga, kondukter mi pokazuje jedino preostalo mjesto, na katu. Da, na katu. To je autobus malo viši od normalnog, i ima tri reda sjedala/ležajeva, i dva reda po visini. Ležajevi izgledaju kao mali lijes, naslon se može namjestiti u sjedeći ili ležeći položaj, ima dekica i jastuk. Ali nema mjesta za stvari. Nema pretinca, mreže, ništa. Prisiljena sam staviti ruksak i tenisice kraj nogu, koje su ionako već sfrkane toliko da mi krv više ne cirkulira. Većina ljudi spava, neki gledaju film, čitaju knjigu, slušaju muziku. Treba ubit’ 16 sati vožnje. Udaljenost je oko 600 km, ali to ovdje traje vječno. Sve sreća ima wc, koji je začudo funkcionalan. Doduše, sa ovakvom vožnjom će to biti malo teže, ali wc je mali pa ne možeš daleko odletjeti. Namjestim se za spavanje, čak je i udobno, osim za noge, ali nisu sva mjesta takva, ima ih sa puno više prostora. Klima je upaljena valjda na 15, strašno je hladno, a dekica malena. Grije me jedino pomisao da ću uskoro biti na toplom! U svakom slučaju, bolje to nego sjediti 16 sati. Mislim da bi trebali razmisliti o opciji vezanja, jer načinom na koji voze nije nemoguće odletjeti. A tek trubljenje!!! Neprekidno trube dok voze, kasnije sam shvatila da upozoravaju na svoj dolazak, i tako sva vozila na cesti. Zamislite samo tu buku! Ali poprilično sam umorna, pa uz malo više muke zaspim. Čini mi se da smo stali samo jednom, prespavala sam, kad sam se probudila bilo je već 10 ujutro, i stižemo u Hue. Pada kiša, prognoza je znači dobra, malo mi je žao što sam odlučila preskočiti taj kraljevski grad, ali imam osjećaj da ću popljesniviti od vlage i jednostavno moram na sunce. U autobus se ukrcava moj stari poznanink bask (nikako španjolac!!!) Antartz, skupio je usput ekipu argentinaca pa putuju skupa. Na posljednjem stajalištu ukrcavaju još ljudi iako je autobus već pun. Četvero ljudi nema kamo sjesti. Odjednom dolazi čovjek sa 4 male plastične stolice i poslaže ih po prolazu, i posjedne ljude. Svi gledaju u čudu, ovako se još nitko nije vozio. Ovdje nema problema za kojeg se ne nađe rješenje!

Putem je već sve zelenije, bogata rižina polja, bilo bi lijepo tu izaći i samo hodati okolo. Prelazimo preko prijevoja, od kuda bi se trebao pružati impresivan pogled, no oblaci su skroz niski i ne vidi se ništa. Spuštamo se i sad već vidimo more, i bijele pješčane plaže. I sunce!!!!
Spontani pljesak, uzvici, svi su promrzli, u bijegu prema jugu i suncu.
Ustvari, ovo je trenutak u kojem sam odlučila promijeniti naziv svom štivu, jer me potraga za suncem pratila sve do posljednjeg dana putovanja.

HOI AN

Napokon stižemo u Hoi An, nakon skoro 17. sati vožnje. Puno nas je u grupi i u jeku sezone teško nalazimo smještaj. Na kraju odustajem i izdvajam se iz grupe, i za čas sam u sobi za 8$ (koja ima sve, za ne povjerovati – satelitska tv, klima, kupaona, wifi).

Hoi An grad je sa najdužom trgovačkom povijesti u Vijetnamu, koja seže još u 1. stoljeće. Trgovali su tu kinezi, nizozemci, francuzi, japanci…Njegova trgovačka važnost naglo je prekinuta krajem 18. stoljeća kada je ondašnji vladar Thy Son u zahvalu za pomoć u građanskom ratu, francuzima dao ekskluzivno pravo trgovanja u obližnjem Da Nangu. Hoi An pao je u zaborav, dok u 20. stoljeću nije postao grad omiljen turistima, a njegovu ljepotu i povijesnu važnost prepoznao je i Unesco.
Najzanimljivi je stari dio grada, vrlo male površine, ali prekrasnih ulica, sa preko 800 starih drvenih zgrada, prepun dućana, restorana, uličnih prodavača. Hoi An poznat je i kao grad svile, tu su na stotine krojača koji su u stanju za jedan dan sašiti odijela, kapute, haljine po mjeri, po niskim cijenama. Na izboru su stotine modela i boja. Na žalost, mene čeka još dobar komad puta i nemam mjesta za ništa.

Za sutra planiram uzeti bicikl i otići na plažu. Hoi An leži samo nekoliko kilometara od obale Južnokineskog mora, prehladno je za kupanje, ali svejedno sam se zaželjela makar samo vidjeti more.
Jutro sviće prekrasno, sunčano i toplo, napokon oblačim kratke rukave i krećem. Najam bicikla za cijeli dan košta 1,5$, gdje god mogu ga koristim, lakše je prijeći veće udaljenosti nego pješice. Vožnja je dosta izazovna, jure motori na sve strane, popravljaju se ceste, svi trube. Palme, pijesak, neizbježni trgovci…jedva čekam umočiti noge u more! To je produžetak nadaleko poznate China beach – Kineske plaže koja se nalazi u Da Nangu, pa onda tehnički mogu reći da sam točala noge na kineskoj plaži, zar ne?
Na putu natrag, skrenem s ceste u polja i napokon Vijetnam kakav sam zamišljala: rižina polja, ljudi obrađuju zemlju sa stožastim šeširima na glavi, volovima se ore zemlja. Samo zbog ovoga se isplatilo trpiti hladnoću i kišu!
Hoi An prekrasan je primjer kako turizam živi zajedno sa lokalnim stanovništvom, koje se ne prilagođava previše, već nastavlja sa svojim životima. Satima se može obilaziti tržnica, lutati uz rijeku, razgovarati sa lokalnim stanovništvom iako se vrlo često uopće ne razumijete. Ova tri dana su bila prekrasna iako je druga dva opet bilo hladno i kišovito, i žao mi je što nemam više vremena, ali ostatak Vijetnama čeka..

Navečer se ukrcavam u autobus za Nha Trang, turističko središte, totalno neplanirano ali možda se uspijem i okupati. Još jedna luda vožnja, najbolje je uopće ne gledati na cestu jer je prestresno, nema wca, Još kad tome dodamo vozača koji je utjelovljenje Takuma Sate, u autobusnoj verziji naravno, cijelu jednu obitelj (vozačevu ili kondukterovu?!) u piđamama, vazu sa cvijećem na kontrolnoj tabli autobusa, i konduktera kako se zavalio na podu između dva putnika, e onda već imamo pomaknuti film u stilu Tima Burtona.

NHA TRANG

U 6 ujutro stižemo na odredište, Nha Trang, turističko središte, već pri ulasku u grad sam vidjela nekoliko zanimljivih mjesta za obići, ne tako turističkih. Ribarski brodovi, zaljev, a i plaža je tu. Kilometri pješčane plaže, i iako je rano ujutro, puno vijetnamaca je već na ulici, šeta, trči ili jednostavno sjedi i uživa. Nižu se lanci hotela jedan na drugi, Sheraton, Hilton…
Odjurim na plažu, valovi su preveliki!!! Kao mali seljo sam gledala u njih, skupa sa kinezom koji je pričao samo kineski i uporno razgovarao sa mnom, očito vezano uz valove, jer je imao potfrknute nogavice i bio zaliven gotovo do vrata. Val je toliko velik i jak, da te bez problema može baciti u more, u dubini do koljena. Uz to, svaki puta kad se povuče, noge ostanu u pijesku, opet skoro do koljena. Zeznuta igra, moram priznati.
Ali šetnja savršena. Nije još sezona, nema ljudi osim pokojeg prodavača, plaža je skoro pusta, barovi zatvoreni, samo se čuje šum valova…Baš ono što mi je trebalo!
Na ulici u centru, ništa ne odaje da sam u Vijetnamu, barovi, restorani, sve izgleda kao da sam u bilo kojem europskom gradu. Malo bicikla, šetnje i razgledavanja, dva dana odmora i vrijeme je za Saigon..

PREMA DELTI

U 6 ujutro stižemo u Ho Chi Min, ovo je drugi svijet, moderan grad sa neizbježnim elementima Vijetnama. Iako je tek 6 ujutro, u gradu je kao u košnici. Ono što je najfornije, cijeli grad igra badminton!! Imaju iscrtane terene na trotoaru, parkovima, bilo gdje gdje stanu, i igraju. I ja bi da je kod nas tako!! Uglavnom, puno se bave sportom, i sve to rano ujutro, prije nego postane prevruće.
Iskrcavaju nas iz busa, pokušavam otkriti gdje smo, naravno nitko ne priča engleski. Udružila sam se sa francuskinjama i krećemo tražiti bus koji će nas odvesti do glavnog kolodvora, otkuda idem za Can Tho, najveći grad u delti Mekonga. Još uvijek ne znam koja ću točno mjesta posjetiti u delti, to ću odlučiti usput.
Izbjegavam turističke buseve pa uzimam lokalni, da doživljaj bude potpun.
Bus je ustvari neki mini bus, polako se ukrcavamo, a ukrcali smo svašta uključujući i jedan skuter i 8 bala nekog sijena, već kasnimo, ali ionako mi se ne žuri pa se ne uzrujavam. Prije nego što smo krenuli, u bus su došli razni prodavači: novine, knjige, košulje, cd-i, hrana, voće…ono, baš razno. Napokon krećemo, trebalo nam je dobrih sat vremena da se izvučemo iz grada, i kad sam pomislila da ćemo napokon prebaciti u drugu, započinje show. Svakih 500 metara autobus staje (nisu autobusne stanice) i izlazi prodavač, dok neki drugi ulazi. Kupili smo svi sendviče, od finih francuza, priznajem dobro su došli. Vijetnamci kupuju k’o ludi, dobro što smo samo nas tri turistkinje pa plaćamo sve po istim cijenama kao i oni. Pretpostavljam da bi prodavaču bilo neugodno ovako javno i na glas držati dvije tarife, to je i za njih previše. Gozba se nastavlja voćem, slatkišima, lutrija je tu, britvice, vrhunac je prodavač četkica za zube kod kojeg kao dodatni poklon dobijete kemijsku olovku! Ali ne, nije to obična, bilo kakva kemijska olovka. To je olovka u bojama, sa 4 različite kemijske u sebi! Polučio je uspjeh i prodao nekoliko komada. U međuvremenu smo stali još u vijetnamskoj varijanti drive ina za buseve, i sada valjda napokon možemo krenuti.

Nisam još puno pričala o čistoći vijetnamaca. Ili bolje, njihovoj zmazanoći. I općenito, manjkom onog što mi zovemo higijenom. Stvarno su krasni ljudi, prijazni, otvoreni, nesebični al’ što su neuredni! Pljuju, kopaju nos, podriguju, pišaju gdje stignu, bacaju smeće, čačkaju zube, i ne znam što sve još ne. Pa je slijedom toga autobus za 15 minuta izgledao kao javno smetlište. Gledam ženu kraj sebe na sjedalu, jede sendvič, iz njega izvadi neku travu koja joj nije pasala, i jednostavno ju baci na pod busa. I tako svi sve bacaju. Tako da, sve u svemu, jako su ugodni ljudi.

Samo za napomenu, vožnja je trajala 6 sati, za razdaljinu od 170 km, pa tko ima volje, neka preračunava prosječnu brzinu. Moja suputnica vijetnamka, navikla na ove brzine, nudi me sendvičem i pokazuje fotografije svoje kćerke i na kraju zaspi na mom ramenu.
Eto to je razlog zašto putujem. Zato što nije bitno što se ne razumijemo, što nemamo nikakvih sličnosti, niti interesa, niti ćemo se ikada više sresti u životu. Dovoljno je da razmijenimo iskrene osmijehe i želje…

CAN THO

Can Tho je grad od oko 1.200.000 stanovnika, leži na rijeci Hau, jednom od većih pritoka rijeke Mekong. Najveći je grad u delti, ekonomsko i administrativno sjedište regije.
Delta Mekonga je općenito vrlo privlačna posjetiocima, iako ih većina dođe ovamo samo u prolazu, u organiziranim rutama iz Ho Chi Mina. Ni ja nemam baš previše vremena, ali barem ću pokušati izbjeći mjesta sa hrpama turista i kišobrana..

Glavno događanje je uz obalu rijeke, gdje se cesta vikendom predvečer pretvara u otvorenu tržnicu. Ima i nekoliko restorana, ali atmosfera je skroz domaća, čak i ne vidim puno stranaca. Vjerojatno zato što je glavna atrakcija Can Thoa plutajuća tržnica, koju valja posjetiti jako rano ujutro (do 8 sati), i ture idu dalje. Vrlo malo ljudi se zadržava ovdje više dana.
Pojela sam nudlse, prošetala obalom, noć je brzo došla i vrijeme je da se vratim u hostel. Ako ga nađem. Ujutro se jako rano dižem, idem na plutajuću tržnicu, u hostelu su mi rekli da, ako sam voljna pedalirati, mogu uzeti bicikl i odpedalirati 7 km do tržnice…Valjda oni znaju da se to tako može, pa ću to i napraviti. Ustajem taman kad se razdanilo, krećem. U kojem smjeru, to još ne znam. Snaći ću se nekako. Nakon nekoliko pokušaja, jer ovdje apsolutno nitko ne govori engleski, pa ni mladi, hvatam smjer i krećem. Trotoar je širok pa se držim njega, nije još vruće, i ako izuzmemo smog od motora, čisto je ugodno pedalirati.
Gradska cesta se pretvara u seosku cestu, prašina, izrovan asfalt, ovo je već velika borba, redam sama sebi sve po spisku, šta ne mogu kao svi drugi ljudi kupiti paket aranžman nego se ovuda mučim pedalirajući na prastarom biciklu, još mi samo fali da pukne guma. Već me hvata frka da neću stići, ali trebala bi uskoro biti tamo, sudeći koliko već pedaliram.. Zastala sam kraj nečega što se činilo kao normalna tržnica, i pitam na parkiralištu da li je ovdje negdje u blizini i plutajuća tržnica. Odmahuju glavom da ne, da produžim dalje, i ne mijenjaju mišljenje ni nakon što sam im još jednom pokazala naziv tržnice.
A ništa, pedaliram dalje. I pedaliram. Ovo sad više nema smisla, pokušaji da pitam gdje je tržnica su propali, svi samo sliježu ramenima. Ne razumijem, jasmo mi je da ne znaju engleski, ali koristimo jednako pismo pa je nevjerojatno da ne znaju o čemu se radi niti nakon što im pokažem naziv. Ili im se jednostavno ne da zamarati s time.
Čak mi se čini da su ovdje ljudi manje ljubazni nego u drugim dijelovima zemlje, ili sam to možda zabrijala, ljuta na sebe i cijeli svijet. Napokon nalazim neku bakicu uz put, koja se uhvati za glavu i pokazuje da se moram vratiti. Pa se vraćam. Dobro da nisam završila u Ho Chi Minu!!
Naravno, tržnica je tamo gdje sam prvi puta stala, to me naučilo da ne smijem odustati i da trebam pitati makar sto puta. Samo ne znam kako ću znati da sam u pravu i kad trebam odustati.
Na tržnici sam trebala iznajmiti brod da me odveze na plutajuću tržnicu, no dok sam ja pedalirala bespućima, svi brodovi su već otišli i više nema načina da ju vidim…Skoro sam zaplakala, majkemi. Zbog toga sam i došla ovamo, imala usta puna prašine i upalu mišića, a tržnice nisam vidjela.
No brzo sam se pribrala, valjda nešto mora ostati i za drugi puta, ipak sam odlučila već danas otići iz ovog grada, koji me ustvari više i nije zanimao. Provezla sam se uzduž i poprijeko, i vratila u hostel.
Izgleda da mi je ovdje suđeno lutati, pa bolje da što brže zbrišem.

Računala sam uzeti bus do Vinh Longa, malog mjestašca u srcu delte. Trang, djelatnica u hostelu je natrpala i mene i prtljagu na mali skuter, i otpeljala me na stanicu. Nakon razgovora od 15 minuta, kaže mi da će me ona odvesti do Vinh Longa. Rezolutno odbijam, do tamo ima preko 35 km, i ne pada mi na pamet pristati. Pitam zašto. Pa kao ima bus, ali kreće tek za dva sata, pa kako ću ja i to…Sumnjivo mi je ovo, ako se ona ne može dogovoriti sa njima, kako ću ja. Nakon što me nagovarala 15 min i uvjeravala da to stvarno nije nikakav problem, da je to za čas, nevoljko pristajem.
I priznajem, ovo je stvarno bio doživljaj. Koji je trajao puno puno duže nego smo obje računale, jer je skuter mali i slabašan, a mi teške, tek na kraju mi je Trang priznala da nikad prije nije bila u Vinh Longu i da je mislila da je bliže. Iako nije htjela uzeti, dala sam joj novce za gorivo, htjela ju počastiti ručkom, ali budući je otišla a da se nikom nije javila, morala je odmah natrag.
Iako je bilo poprilično naporno, bilo je zabavno i uzbudljivo, krajolici su prekrasni, plantaže voća, novi mostovi koji su izgrađeni u delti, do prije par godina deltom se kretalo sa trajektima. Jedan od tih mostova je i Can Tho most, uistinu impresivan, najveći most te vrste u jugoistočnoj Aziji.

VINH LONG

Mali gradić, u koji sam došla da napokon vidim plutajuću tržnicu i veliki Mekong…
U turističkom uredu saznajem da za 20$ mogu otići na plutajuću tržnicu sa brodom, voziti se sampanom (brodom na veslanje), posjetiti botanički vrt, i sve to sa vodičem. Ujutro me dočekuje djevojka obučena u tradicionalni Ao dai, predstavlja se kao moj vodič za danas. Grupni izlet se pretvorio u grupu od jedne osobe, što znači da ću imati osobnog vodiča. Super.
Ukrcavamo se na brod, Lan je ponijela i voća, osim malih banana ne raspoznajem ništa. Lagano plovimo po kanalima, cijela delta sastoji se od mnogo velikih pritoka Mekonga i bezbroj kanala koji ih povezuju. Odjednom izlazimo na Mekong, nepregledno plavetnilo kojem ne nazirem kraja, samo trave koje plove i brodovi kopači šljunka. Uz tek izlazeće sunce, ugođaj je stvarno impresivan.

Na putu prema plovećoj tržnici kraj nas prolaze brodovi, svi imaju iscrtane oči na pramcu, da bi vidjeli put, tako su mi ispričali. Na obali se izmjenjuju vjerski objekti, konfucijanski i budistički hramovi, katoličke crkve, i hramovi vjere Cao Đai, vjere koja je nastala u Vijetnamu, koji se od budističkih i konfucijanskih hramova razlikuju po tome što imaju veliko oko na sebi. Pitam Lan koje je ona vjere. Kaže da nema vjeru, nju će ‘preuzeti’ od svog muža, jednom kada se uda. Uobičajeno je da žena mijenja vjeru sa udajom, to je napravila i njezina majka, ali kaže, iako slijedi Cao Đai, ne vjeruje u nju. Katolika ima oko 7%, što je naizgled malo, ali 7% od 90 miliona je popriličan broj, pa tako ima i mnogo katoličkih crkava. Jedna od najimpresivnijih je ona koja se upravo pokazala ispred mene, na obali nekog sela, prekrasna katedrala, usred malog otočića.
Dolazimo do plutajuće tržnice ali izgleda da je već kasno, nije ostalo puno brodova. Ovo je nešto kao veletržnica, svi veliki brodovi imaju na jarbolu istaknuto što prodaju, tako da kupci već iz daleka znaju što će gdje kupiti.
Dalje idemo do malog postrojenja za proizvodnju raznih autentičnih stvari: kokosov bonbon, rižin papir, popped riža (ne znam kako bi to bilo na hrv – isto kao i kokice, samo od riže), kikiriki u šećeru i sl. Pogledali smo kako se rade sve te stvari, sve se moglo i probati, i posluženi smo čajem od jasmina. Čaj je izuzetnog okusa, vrlo intenzivan, nije sličan niti jednom kojeg sam do sada probala.
Izlet završava u brodu na vesla, tzv sampan, i posjeti plantaži orhideja. E kako bi se moja mama veselila ovome!

Ostatak dana sam bauljala gradom, u kojem nema ništa extra za raditi, doslovno bauljati i uživati u neprisustvu drugih turista. Za svo vrijeme boravka, vidjela sam samo jednog bijelca u ovom gradu! Tržnica je velika, rasprostire se i na okolne ulice. Predvečer je tolika gužva, ljudi, motori, auti, svi pokušavaju proći ulicom po kojoj se trguje na podu. Sutra zatvaram krug i vraćam se na početak, u Ho Chi Min, pa idem kupiti nešto voća za put.
I tu dolazimo do radnog naziva ove priče. Voća u izobilju, ma što ti srce poželi. Na prvom štandu tražim 5-6 banana, kaže teta da ne može, da može samo cijeli bunt, u kojem, odokativno, ima bar 25 komada. A što da radim sa tim, uz dva ogromna ruksaka, još i bunt banana da vučem sa sobom. Molim ju, ali neće. Ma mislim si, ‘ko te šiša, ak nećeš ti, hoće netko drugi. Velika velika zabluda. Očajnički sam lutala tržnicom, nitko nije htio razrezati bunt, osim jedne koja je za 5 banana tražila 15.000VND. Da, kako ne, pa radije krepam od gladi. Mislim, nije mi krivo, neka si zarade malo više na meni, za nas je to sića, ali ovoliko – e neće moći.
Nakon podužeg traženja, u pokrajnjoj ulici sam našla bakicu koja mi ih je bez problema prodala i to za 5.000VND, ostavila sam joj 10.000. Izgleda da na tržnici vlada ‘plac mafija’…

Ujutro se privatnim minibusom vraćam u Saigon, nađem smještaj u backpackerskom raju, četvrti Pham Ngu Lao. Ho Chi Min, starim imenom Saigon, me nije previše privlačio prije posjeta. A tako je ostalo i nakon posjeta. Moderniji i ne tako tradicionalan kao Hanoi, veći, poslovniji, sve ono što sam pokušavala izbjeći, ali kad sam već tu, ne želim ga propustiti, pa sam ostavila 2 dana za obilazak. U njemu živi oko 7 milijuna, sa okolicom oko 9, predviđanja su da će do 2020. živjeti 20 mil. Već na drugi pogled sam shvatila da mi je Hanoi puno draži, tamo bi mogla sjesti i satima gledati oko sebe i čuditi se. Eto, nemam čak volje niti puno pisati o Saigonu, a fotografija imam tek nekoliko. Vjerojatno sam već bila u depresiji što ću za 3 dana biti doma…
Grad burne prošlosti, prešli su preko njega i kambodžanci, francuzi, amerikanci, zadnjih godina napreduje brzim koracima, mladi poslovnjaci, mercedesi, skupi auti, luksuzni dućani, kao u bilo kojem drugom gradu. U dva dana obišla sam Mauzolej Ho Chi Mina, doduše samo izvana jer nije radio, katedralu Notre Dame, Ben Thanh tržnicu, prelutala pola grada a da ne znam uopće gdje sam bila, doživjela kišu u sušnoj sezoni, gledala aerobik u parku (izgleda da to cijela jugoistočna Azija radi), ušla u nekoliko dućana tipa Zara i Mango i istom tom brzinom izletjela van (cijene su suludo visoke!!), u neku drugu robu ionako ne stanem jer su sve mali brojevi, i uspjela kupiti magnete za frižider koje tražim cijelim putem. Dakle, mission completed :).

Vrijeme je da se krene kući. Za samo dan i pol ću biti kući. Put doma je preko Dohe i Frankfurta do Ljubljane, i opet vlakom do Zagreba. Sva sreća, povratak traje puno kraće, jedino duže čekanje je bilo na vlak. Drugi dan opet na posao, kao da ništa nije ni bilo…

Na kraju priče, iako sam većinu puta bila smrznuta i pokisla, Vijetnam je ipak najdraža destinacija koju sam posjetila. Pomalo divlji i potpuno autentičan, još uvijek neiskvareno odredište, sa duplo manjim brojem posjetitelja nego Hrvatska, i mjesta gdje prevladavaju turisti su uistinu rijetka, pa čak i onda se ne ističu, ne bacaju svakodnevnu kulturu života u sjenu. U mnogo slučajeva mi se dogodilo da se uopće ne žele cjenkati, svejedno im je da li ću kupiti nešto, da li će doći i drugi iza mene. Ali obzirom na statistike koje kažu da je vijetnamsko gospodarstvo jedno od najbrže rastućih u svijetu, na hotele i komplekse koji niču u Hoi Anu i Nha Trangu, ne sumnjam da će i oni potrčati za zaradom, pa stoga svakako savjetujem da požurite!!!

Ivana Hađina

No comments yet.