ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Ivana Hađina – Tajland uzduž i poprijeko, možda malo manje (veljača 2010.)

15.03.2011.

Zašto sam izabrala baš Tajland? Najčešće pitanje koje su mi postavljali. Na žalost, većina njih o Tajlandu isključivo zna preko sex turizma, muškaraca transformiranih u žene i slično, često zahvaljujući raznim ‘putopisima’ nazovi putopisaca koji se nisu osvrnuli na prebogatu povijest, divne krajolike, te ono najbolje u toj zemlji, tajlanski narod.
.

.
Naravno, većinu toga nisam ni ja znala, pa se nadam da ću ovim črkčkarijama barem malo ispraviti taj dojam i možda potaknuti još koga na posjet ovoj divnoj zemlji.


.
Znači, zašto Tajland? Slušala sam strastvene riječi kojima su drugi putnici opisivali ovaj raj na zemlji, proročanstva o vječnom povratku. Pa rekoh idem i ja vidjeti što ima tamo, tako daleko od hladne Europe (i kako sam shvatila, njenih hladnih stanovnika). A i karta je bila povoljna. Neki su rekli ludost (moja mama, uz brdo drugih pogrdnih riječi), neki hrabrost (oni pristojni), a ispao je najbolji doživljaj u mom životu. I to samo moj. A slijedeći će biti još i bolji.


.
Tajland je zemlja osmijeha, tako ju nazivaju. Zemlja je to sa 110 nacionalnih parkova, što dovoljno govori o njenoj zanimljivosti kad se govori o prirodnim ljepotama. Domovina je jednom od najuzbudljivijih gradova svijeta, Bangkoku. Svatko ovdje može naći nešto za sebe, provod, šoping, prirodu, kulturnu baštinu, plaže, hranu, i još mnogo toga. Zvučim kao reklama za tajlandsku turističku zajednicu, ali zemlja je uistinu toliko raznolika, i razlog je što joj se putnici vraćaju godinama. Čak joj je i sam naziv neobičan, zemlja slobode, thai na tajlandskom znači sloboda. Jedina od zemalja jugoistočne Azije nikada nije bila kolonizirana i time je zadržala svu svoju izvornost. Tajlanđane nikada nemojte dirati po glavi, čak niti djecu, jer vjeruju da u glavi prebiva duša, koja je izuzetno sveta stvar. 
.


Treba li više od ovoga da se čovjek zainteresira za ovu zemlju? Meni je to bilo sasvim dovoljno… i tako počinje priča.. 
.


Zagreb – Amsterdam – Bangkok – Ayutthaya – Chiang Mai – Thaton – Chiang Rai – Ko Samed – Bangkok – Amsterdam – Zagreb.

.
17 dana, 22000 kilometara, 5 aviona, 3 međugradska autobusa, 2 trajekta, 1 brod, 1 čamac, 1 bicikl, bezbroj tuk tukova.

.
18 sati putovanja, od toga 14 sati leta. Pih šta je to za mene. Da je bio sat duže, bacila bih se kroz vrata aviona (khm možda se zato i ruše avioni, zbog rastrojenih putnika..).


.
Avion za Amsterdam kasni zbog snježne oluje pa imam vremena promatrati ljude oko sebe. Navijači, ide se u Beč na rukometno finale. Ja ću biti debelo u zraku dok postajemo prvaci Europe. Pa zatim jedna čudna grupa ljudi isto čeka avion za Amsterdam. Svi se poznaju ali naoko nemaju ništa zajedničko. Na kraju, znatiželja je jača i u avionu pitam tko su. Ide ekipa na Bali, farmaceuti, na nagradno putovanje (nagrada što smo mi potrošili toliko lijekova khm). A tko si drugi u ovo doba može priuštiti platiti putovanje svojim zaposlenicima, nego oni…ah..sretno im bilo.


.
Boeing 747-400, China Airlines, trebalo je sat i pol vremena da nas ukrcaju u Amsterdamu, navodno u određenoj kofiguraciji sjedala može imati i do 570 putnika, i do izgradnje Airbusa 380, bio je najveći putnički avion na svijetu. Ukratko, nema kraja. U toku leta smo nekoliko puta dobili obrok, već lagano istočnjačka hrana, kao uvod. Imaš slušalice, telku, neograničeno piće (da, da, ima vina, pive i čak nešto žestokog), i samo trebaš preživjeti to što si sfrkan ko kifla. No, to se vrlo brzo zaboravi, čim pristaneš na toliko željenu destinaciju.

.
Prva stvar koju pamtim kada sam izašla iz aerodromske zgrade u Bangkoku je vlaga. Lijepo izađeš iz klimatiziranih 20 na isto tako klimatiziranih 35 i 90% vlage. I počneš hiperventilirati. Kao u maloj pekari u kvartu, gdje su prozori i vrata zamagljeni od pare. Takvo me vrijeme očekivalo sve do sjevera Tajlanda. Zalijepila sam se u sekundi. Backpak za majicu, majica za mene, a niti traperice nisu doprinjele općem osjećaju ugode. Skidanje. 
Pričekala sam bus za grad, 150 bahta, i pravac na kolodvor za Ayutthayu. U busu oblačenje. Aaaaa zato su svi domaći u vestama. Klima šiša na 20. Bangkok ću razgledati na kraju putovanja. Dvoumila sam se između Ayutthaye i Sukhotaia, oboje nude mnogo uvida u prošlost i drevne hramove, ali budući se Ayutthaya nalazi na samoj pruzi prema sjeveru, nisam morala skretati sa puta, što mi se učinilo kao prihvatljivija opcija zbog manjka vremena.


.
Prvo što uočavam je da vas u Tajlandu uvijek promatra minimalno jedan par očiju, onih kraljevih, a povremeno mu se pridružuje i kraljica. U raznim situacijama i pozama, promatraju vas sa jumbo plakata, obaveznih sličica u svim vozilima (svaki pravi thai ima kraljevu sliku oko retrovizora). Onako kako je to kod nas u predizborno vrijeme. Kasnije sam uočila da se taj broj povećava bar za nekoliko puta, ovisno koliko vas pasa prati.
.
Tajland je kraljevina, a kralj se poštuje više od ičeg drugog. Kralj Bhumibol Adulyadej zasjeo je na tron 1946. i danas je najduže vladajući kralj na svijetu, jedina figura koja ujedinjava tajladski narod. Po zakonu, svakome tko uvrijedi ili zaprijeti kralju ili kraljici, prijeti i do 15 godina zatvora. 
Ono čega se pribojavaju svi stanovnici Tajlanda, jest smrt kralja i rušenje ionako klimave demokracije. Neredi posljednjih godina kulminirali su u proljeće 2010., i rezultirali desecima mrtvih na ulicama Bangkoka. Borba između siromašnih i elite smirena je, no pitanje je da li je i stvarno riješena..


.
Prije početka putovanja, nekoliko osnovnih stvari koje ste obavezni koristiti dok boravite u Tajlandu:

Baht – tajlandska valuta, 1€ = 45bt (takav je bio tečaj u veljači 2010.). Na svakoj novčanici je, naravno, kralj, u mlađim danima, opet naravno.
Tuk tuk – supersmiješno i superkorisno prijevozno sredstvo, križanac između motora, rikše, i auta. Svi vozači tuk tuka su profesionalni vozači utrka, tako se barem čini.
Sangitaw – recimo nešto između kombija i kedija, služi za prijevoz ljudi, životnija, stvari.  
Tiger, Singha, Chang – lokalno pivo
.
No, sjedim ja tako na kolodvoru i čekam vlak za Ayutthayu, na velikoj telki vrti se neko nazovi hrvanje, kadli se kraj mene raspakira poveća thai obitelj. Troje djece, sedam torbi…i tako oni sve to lijepo ostave u čekaoni i odu. Mislim si gdje će, nitko nije ostao da čuva stvari, pa sam si ja dala u zadatak da to radim umjesto njih. Kad već sjedim. Nakon sat i pol se vraćaju, pokupe stvari i odu. Ne znam da li ste do sada već svi uočili što je čudno u ovoj priči. Nitko im nije maznuo niti pokušao maznuti ništa od tih stvari!!! To je bio moj prvi susret sa poštenjem ovog naroda, a ovakvih primjera bilo je još bezbroj na mom putovanju.
.

Dok čekam vlak na peronu, gledam frizerski salon i brijačnicu na tom istom peronu. Na otvorenom. Nekoliko sati kasnije ću shvatiti da se cijeli život u Tajlandu odvija na otvorenom, jedino se ne spava na cesti. 


.
Vozim se totalno rasklimanim vlakom (naš zagorski kaubojac je space shuttle za ovo, al ja sam namjerno uzela najjeftiniju kartu), i gledam život uz prugu. Nastambe se nalaze skroz uz tračnice, ako nisi pažljiv i staviš ruku kroz prozor opa nema ruke. Ili ako si malo sretniji, uloviš neki ručnik ili japanke.


.
Ayutthaya je grad udaljen od Bangkoka kojih sat i pol vlakom, poznat kao bivša prijestolnica Tajlanda, izuzetno bogate povijesti i nasljeđa. Osnovana 1350. godine,  zbog svoje idealne lokacije, stoljećima je bila centralno mjesto za trgovinu Azije, pa čak i svijeta. Do 1700 godine postala je najveći grad na svijetu, sa preko 1.000.000 stanovnika, dok ih danas broji tek oko 60.000. 
.

Na žalost, 1767. uletili su burmanci i kako to već obično biva, spalili ju i srušili do temelja. Danas možemo samo zamišljati kako je izgledala na vrhuncu svoje slave, sa preko 400 hramova. 1981. uvrštena je na UNESCOvu listu zaštićenih gradova. 

.
Glavni dio grada okružen je sa svih strana trima rijekama, tako da jednu od njih prelazim nazovi čamcem, ipak bih rekla skelom. Na putu od kolodvora do rijeke, upoznajem par francuza. Kad čuju od kuda sam, prvo mi priopćavaju lijepu vijest da smo izgubili u finalu rukometnog prvenstva, upravo od tih istih francuza. Znala sam da mi se zbog nečeg ne sviđaju. A i baš ne razumiju engleski ili se prave, pa se brzo rastajemo. Osim njih, nigdje stranaca na vidiku. 
.
Dok hodam gradom u potrazi za smještajem, prati me osjećaj da sam u čudnom gradu. Ne znam zašto, jednostavno sam osjećala da ovo nije tipičan tajlandski grad. I kako se kasnije i pokazalo, bila sam u pravu. Drito sam zalutala na tržnicu. Vau. Šok. Friško priklani pilići vise sa svih strana, na otvorenom, naravno. Jure štakori. Muhe posvuda. 
.

Dakle, rekoh, ovo je Tajland.


.
Smjestila sam se u jednom od guesthouseva, soba s kupaonom, vrlo skromno ali najbitinje čisto, za 300bt. Pojela svoj prvi tajlandski obrok, piletina sa indijskim oraščićima, jedno od najomiljenijih thai jela, za prste polizat a za samo 70bt. Eto pala mi je na pamet ideja, da bi mogla napisati recept, po jedan za svaki grad, isključivo lokalna kuhinja, naravno. Ili možda ipak ne, to ionako nikog ne zanima. 

.
Kod tajlanđana, hrana je centralni dio svakog događanja i obrnuto, tj često je povod sam za sebe ili razlog za proslavu. To je djelomično zbog njihove prijateljske prirode ali i zbog načina na koji se ista naručuje i jede. Ne postoji predjelo, niti postoji jelo koje pripada samo jednoj osobi. Uvijek se naručuje onoliko jela koliko ima gostiju i sva jela se dijele. Ukratko, što više ljudi, to više vrsta klope! Štoviše, mnogi tajlanđani vjeruju da jesti sam donosi lošu sreću…khm koliko loše sreće me čeka na ovom putu ne znam, al ne piše mi se dobro… 
.


Te večeri uspjela sam još napraviti brzinski đir do najbližih hramova, taman prije zalaska sunca i popiti pivo, Chang, domaće, a dobar izbor bi bila i Singha, također domaća. 
.
I naravno pasti u nesvijest od umora, nakon što sam bila budna skoro dva dana. Spavala nisam ništa. Pojeli me komarci. Ali doslovno. Inače sam potpuno imuna na te beštije, zaobilaze me u širokom luku, ali ovo je bilo prestrašno. Nije bilo načina da se obranim, ni sprej ni ulje nisu pomagali i jedva sam dočekala jutro. Ujutro sam imala što i vidjeti. Izgledala sam kao da imam osip, bila sam sva u kvrgama, i iako se nisam pregledavala, kladim se da nije bilo centimetra u koji nisu ugrizli. Jedini savjet koji mogu dati je da uzmete sobu sa blindiranim prozorima i vratima, nikako ih ne otvarate nego se provlačite ispod vrata kao mačka. Uz to još obavezno i mrežu oko kreveta. Strah da će ovakve noći biti svakodnevnica, pratio me slijedeća dva dana dok se opet nisam dočepala kreveta.


.
Za doručak sam izabrala američki doručak, tost, jaja, šunka, voće i čaj, tradicionalnu  rižu i juhe ostavljam za ručak. Doručak jeftin i ukusan, 100bt. 

.
Tako, sad sam se dobro najela pa krećem iznajmiti bicikl, kako bi obišla grad i stare hramove. Iako je područje dosta veliko, vrućina i vlaga nesnosne, bicikl mi se činio kao najbolja opcija. Možete iznajmiti i tuk tuk, ali ovako sam neovisna o bilo kome i čemu, i mislim da ću najbolje iskoristiti dan. Iznajmljivanje bicikla cijeli dan 35bt. Hramove pojedinačno možete naći u svakom vodiču, a ovo ipak nije vodič, tako da ću se bazirati na ono što se mene dojmilo i pokušati prenijeti makar djelić atmosfere. I prepustiti vas fotkama, koje će ionako bolje od mene dočarati divotu i veličinu ovog mjesta.

Lagano bicikliram, u zoni hramova nije gužva, promet je vrlo slab, pa je čisti užitak vozikati se i razgledavati. Prvo mjesto kojeg sam se dočepala je stvarno impresivno, veeelika površina sa nekoliko velikih i mnoštvom malih hramova, između travnjak i nekoliko jezera. I nigdje žive duše. Odlično mjesto za predah uz jezero, za snack i puno vode, koju nikako nemojte zaboraviti piti u što većim količinama. 
.
Dok se vozim dalje, nailazim na malenu tržnicu prepunu štandova sa hranom i pićem, i nezaobilaznim razno raznim suvenirima. Kupujem slamnati šešir, koji se pokazao kao odlična investicija i bio mi je vjerni pratioc sve do posljednjeg dana mog putovanja. Toplo preporučam da zaobiđete šilterice i slične kape, jer ćete biti mokri u sekundi, i mozak će vam sigurno zakuhati na ugodnih 40ak stupnjeva. 

Dolazim na jednu od najznačajnijih destinacija na otoku, hram Wat Phra Si Sanpeth. Služio je za kraljevske ceremonijale i kao grobnica za posmrtne ostatke kraljeva i kraljevske obitelji, koji su se pohranjivale u jedan od tri chedija (nazovimo ih nekakvim toranj prostorijama), koji i dan danas stoje. 
.
Običaj je da se Buddhi pridonose razni darovi, od cvijeća, figurica, koji se zatim polažu u podnožje hramova ili samih kipova Buddha.
.
Kod ovog hrama sam već naišla na neki muving, ima turista, prvo odabirem sjesti u hlad palme i malo promatrati. Jedna tajlanđanka svira instrument kraj mene, tri srednjoškolke ispod palme se hihoću, šminkaju, uređuju frizuru. Iste su u svim krajevima svijeta.
.
Kao posljednji veliki pothvat toga dana (dan je ustvari vrlo kratak, mrak je već oko 18 sati, pa je poželjno ustati rano, ako imate veći obilazak u planu), odlučujem odpedalirati van grada, preko rijeke, u potrazi za jednim od najveličanstvenijih hramova u Ayutthayi, navodno je najljepši baš u zalazak sunca, Wat Chaiwatthanaram.

Uz put, nailazim na toliko hramova da ih ne bi mogla niti izbrojati, i odustajem kod zaustavljanja kod svakog, jer bi mogla cijeli godišnji provesti a da se nisam maknula iz Ayutthaye.   
.
Wat Chaiwatthanaram, doslovnog prijevoda Hram dugog vladanja i veličanstvene ere, izgrađen u kmerskom stilu, imao je 120 kipova Buddhe kojima su svima ukradene glave. Burmanci ga nisu poštedjeli pa je sve do 1992 bio zatvoren za javnost. Sam hram služio je kralju za razne vjerske obrede, tamo su se kremirali prinčevi i princeze. Ulaz se plaća 50bt, do njega možete tuk tukom, brodom ili pak, kao ja biciklom. 

Ima vrlo malo turista, hram se nalazi neposredno uz rijeku, i uistinu je velik i definitvno vrijedan dodatnog pedaliranja. Poseban je osjećaj zavaliti se na travu i gledati kako sunce zalazi iza tih monumentalnih stupova, kipova, tolikih Buddha…      
.
I pokušavati zamisliti kakav je bio život za vrijeme dok je ovaj grad bio prijestolnica i dok je sve vrvilo od ljudi, dok danas čeka da ga posjete tek najodlučniji putnici u potrazi za starim vremenima. Lagano pada mrak, znam da je vrijeme da krenem natrag, dok za mnom ostaje zagonetni Wat Chaiwatthanaram.
.
Naravno da sam se izgubila u spletu hramova i ulica na kojima ne postoji nikakav orjentir, nema rasvjete, osim najznačajnijih hramova ništa nije osvijetljeno. Pa ti nađi put kući, druže. I tako dok sam pokušavala izaći iz kompleksa, ugledam ekipicu kako na klupicama cuga, uz zapaljenu vatru i kazić. Nisam ni sama znala jel mi pametnije pitati za put ili pobjeći što brže mogu. S mišlju kako bih mogla cijelu noć provesti vozikajući se u krug, ipak sam se odlučila za prvu varijantu. Ne samo da nisu bili strašni i opasni, još su me i pivom ponudili, i pokazali mi put natrag prema gradu. Ovako po noći, uz rasvjetu, hramovi izgledaju još impresivnije nego po danu, i prava je šteta što nemam vremena duže uživati u pogledu.
Pokupila sam prtljagu koja je stajala u guesthousu, sjela u interent caffe i čekala ponoćni vlak za sjever. Budući da skela ne vozi po noći, računala sam uzeti tuk tuk do kolodvora, jer mi se ne pješači 3 ili 4 km po mrklom mraku. Vraga. Nigdje niti jednog tuk tuka, čak niti na ulicama više nema ljudi, i tako nakrcana sa backpackom od 15 kila na leđima i još jednim manjim ruksakom naprijed, hrabro krećem u pješačku avanturu po ulicama  Ayutthaye. Grupice u mraku sa zapaljenim vatrama, k’o iz filmova, štakori veličine mačaka i ja. Do pola puta sam već krepana i sve si mislim kako neću stići uloviti vlak. Uto se odnekud pojavi tuk tuk, upadam bez cjenjkanja, ma platila bih mu koliko god hoće, samo neka me vozi odavde. Sam Buddha ga je poslao i ne mislim se cjenjkati za pola kune.

.
Tu završava moja priča sa ovim, kako će se kasnije pokazati, totalno netipičnim tajlandskim gradom. Zanimljivo je kako puno ljudi Ayutthayu doživi jednako kao i ja, često je to prva stanica u Tajlandu i vrlo često šok za sve putnike, budući nije ništa od onoga o čemu ste slušali. Već spomenuta tržnica u uvjetima na koje ipak kasnije nisam nigdje naišla, usudila bih se reći prljav grad sa neljubaznim ljudima, zapušten, kao da je, nakon 400 godina burne i sjajne prošlosti odlučio predahnuti. Ipak, zbog svojeg povijesnog nasljeđa, atraktivnosti lokacije, tog posebnog osjećaja koji me obuzimao dok sam lutala mirnim kompleksima hramova, sva ta mističnost koja se i danas može osjetiti i gotovo opipati, dok se penjete po ostacima tog nekadašnjeg carstva, Ayutthaya je do kraja puta zauzela visoko mjesto na mojoj ljestvici.


.
Eh da, da ne zaboravim, kroz cijeli Tajland pratiti će me horde i horde pasa (tajlanđani definitivno ne jedu pse, to se radi u Vijetnamu), ali Ayutthaya je tu definitivno bez premca. Svuda su, na cesti, u dućanima, u restoranima, gdje god možete zamisliti – tamo su. Povremeno su čak vrlo agresivni, jedan mi je pokušao ugristi nogu dok sam se vozila na biciklu, tako sam ga šutnula nogom da mislim da su drugi putnici bar na neko vrijeme sigurni. 
.
Na kolodvoru upoznajem simpatičan par iz Budimpešte, jedini smo putnici na stanici, svi ostali ukrcani su već u Bangkoku. Kartu obavezno kupite još u Bangkoku, jer su samo jedna spavaća kola i u sezoni karte planu. Za spavaća klimatizirana kola, karta je oko 500bt, što je uistinu jeftino. Budući je već ponoć, na krevetu iznad mene netko spava, kao uostalom i većina ostalih putnika. Da ne bi bilo zabune, kupei ne postoje, po danu je to sasvim običan vlak, koji se navečer pretvara u spavaći, navučete zastor i to je to. Krevet je spremljen, posteljina čista, dobijete i plahtu za pokriti se. Niti slučajno se nemojte zaputiti na putovanje vlakom bez nešto toplije odjeće, jer klima radi cijelu noć, na cca 20 celzijusa i riskirate da se ujutro probudite kao pingvin. Naručujem i doručak u krevet (aha i to se može), jaja i tost, skup je to doručak ali je definitivno specijalna prigoda, pa nije beg cicija. Između vagona se puši i pije, ilegalno, ima još ljudi kojima se ne spava, pa je prilika za doznati nekoliko informacija. Napokon, u jedan ujutro vrijeme je za spavanje, tko zna što me sutra čeka?!


.
Jutro je osvanulo tko zna kad, ja sam stvarno dobila doručak u krevet i vrijedio je svakog bahta. Negdje oko podne bi trebali stići u Chiang Mai, najveći grad na sjeveru, do onda lagano zavaljena gledam kako promiču polja i šume, malena sela i mjesta, upijajući svaki trenutak. Ako sam ikad i posumnjala da li ću sve ovo moći sama, to pitanje sam ostavila daleko iza sebe i spremno krenula u još jedan dan.


 
.
.
Kako je bilo najavljeno, u Chiang Mai stižemo oko podneva. Sa svojim novim frendovima mađarima dijelim tuk tuk do centra grada, koji je opasan zidinama. U mali tuk tuk ukrcali smo se nas troje, brdo torbi, stvari vise van sa svih strana, otpilike kao onaj vic kako smjestiti pet slonova u malog fiću. No to je tamo najobičnija stvar. Dok je van zidina promet gust i kaostičan, unutar njih  vlada poprilično opuštena atmosfera, promet je lagan, uglavnom bicliki, svećenici, školska djeca, ulični prodavači… 


.
Chiang Mai nazivaju biserom sjevera, gradom u kojem, usprkos svojoj veličini još uvijek možete doživjeti dio tradicionalnog života na Tajlandu. To je ujedno i najveći grad sjevera, okružen visokim planinama, idealno polazište za razne vrste trekkinga, izleta na farme slonova, rafting, posjeta plemenima, izleta na Golden Triangl (Zlatni trokut) – mjesta gdje se spajaju Laos, Burma i Tajland i koje je oduvijek bilo područje za šverc drogom. Izbora na pretek, samo kad bi bilo malo više vremena…


.
Grad ima više od 300 budističkih hramova (wat), koji su prave male oaze mira i tišine, kad poželite predah od gradske vreve i vrućine. Budući da ih ima toliko, nakon dva dana više ne znaš koje si vidio i koje nisi, otprilike kao da odeš u Rim i pogledaš barem polovicu od 2000 crkava. 
.
E ovo je već grad kakav sam očekivala, potpuno drugačiji od Ayutthaye!


.
Smjestila sam se u jednom guesthousu, unutar centra, soba s kupaonom za 200bt! Pa ne može jeftinije od toga! Samo mjesto je i restoran i guesthouse i kafić i okupljalište putnika sa svih strana svijeta, toliko udobno sređen da se, kad se jednom zavališ u divane i fotelje, onako iscrpljen od putovanja, jedva natjeraš ustati. 
.
No, kako imam svega dva puna dana u Chiang Mai, vrijeme je da krenem u istraživanje. Ostatak dana odlučila sam provesti unutra zidina, bez nekog plana, jednostavno šetajući. Kraj mog guesthousa je i praonica rublja, koju ćete naći na svakom ćošku, i za smiješne novce (10-20bt) oprati sav veš. tj, ostaviti da ga operu i za nekoliko sati doći po njega. Stoga nema smisla sa sobom nositi puno robe, već po putu prati veš kad vam je potreba.


.
Prvo na što nailazim su štandovi sa svježim voćem, već oguljenim i pripremljenim za jelo. Ima svega: lubenice, kakosi, ananas, papaya, sezona jagoda je u punom jeku.. Ovo je jedna od najboljih stvari u Tajlandu, to svježe voće kao snack ili kao osvježenje, na svakom koraku, za smiješnu cijenu od 10-15bt. Dnevno sam jela i po desetak porcija voća! Ili umjesto porcije voća, možete popiti upravo iscijeđen sok ili shake. Savršeno! Mislim da je to ono što mi je najviše nedostajalo kad sam se vratila kući.
Lutam uličicama koje su prepune salona za masažu, uličnih restorana, motora i dolazim do zidina koje su sa vanjske strane opasane rijekom. Sve je uređeno, rijeka izgleda poprilično čisto, sa mjestimičnim vodoskocima. Vidim da je sa druge strane neki drugi svijet, auti, kamioni, tuk tukovi, sangitaw, svi nekamo jure, pa odlučujem ostati unutar zidina. 

Iz svakog drugog dvorišta izviruje kupola nekog wata, pa prepuštam Lonely planetu da mi savjetuje koje posjetiti. Dolazim do jednog od najznačajnijih watova u Chiang Mai, Wat Chiang Man. Kompleks je to od nekoliko hramova, i nekoliko popratnih zgrada, napravljen u budističkom stilu. Pomalo kićasto, ali svi su takvi. Prvi je to hram napravljen u Chiang Mai, 1297., i u njemu je pohranjeno nekoliko značajnih religijskih artefakata. Najstarijeg od njih čuva 15 slonova. U jednom od manjih čuvaju se dva Buddhe, maleni ali imaju veliku religijsku važnost. Za jednog se vjeruje da su ga donijeli u 8. stoljeću sa Sri Lanke, da ima moć dozvati kišu i zbog njega se održava festival  u travnju svake godine. Drugi se pak štuje jer ima moć da zaštiti od raznih katastrofa.


.
U sjeni drveća mogu se vidjeti razni umjetnici, koji vjerojatno dolaze po inspiraciju i mir. U svaki hram možete ući, uz uvjet da skinete cipele, naravno.
.
U mnogim hramovima možete i chatati sa svećenicima, saznati što vas zanima o budizmu, a za njih je to prilika da vježbaju engleski. Svaki, pa i najmanji fizički kontakt je zabranjen. 
U svakom watu ima i javni wc, u kojem također morate skinuti cipele (brrrrr) i možete navući šlapice koje su tamo upravo u tu svrhu. Koliko god čudno zvučalo, svi javni wci u Tajlandu su izuzetno čisti, pa čak i na kolodvorima. Iako je izazov, priznajem, ići na čučavac sa backpakom na leđima (koji u pravilu nemaš gdje ostaviti niti koga zamoliti da ga čuva), ne znam tko je u većoj opasnosti, wc ili torba. Ali vježbom do savršenstva i vrlo brzo čovjek nauči hvatati ravnotežu.
.


Nakon cjelodnevne šetnje, vrijeme je da se nešto pojede. Odlučujem se za juhu i salatu u jednom od bezbroj malih restorana uz put. Za mnoge tajlanđane, juha i riža su savršen i dostatan obrok. 
Kuhinja u Chiag Mai je prepuna utjecaja iz obližnjeg Laosa, pa tako ove dvije zemlje dijele mnoga jela. Moj problem je taj što ne jedem ljuto, pa mi je izbor uvelike sužen, ali ajde, preživjeti ću i to kako bi probala tradicionalnu hranu. 
Najpoznatija juha sjevernog Tajlanda je khao soi, juha od curryja sa bami, tjesteninom od jaja i mesom, pa sam se odlučila upravo za nju. 
Za sve ljubitelje kuhanja, Chiang Mai je pravo mjesto. Ima toliko škola kuhanja, da je pravo umijeće izabrati jednu. Škole mogu trajati od pola pa sve do 7 dana (a i duže, ali ovo su uglavnom namijenjene za turiste koji se ne zadržavaju dugo), i obično uključuju posjet lokalnoj tržnici, upoznavanje sa namirnicama, te pripremu tradicionalnih jela. I naravno, jedenje toga što ste skuhali.


.
Navečer sam se uputila na night bazaar iliti noćnu tržnicu, najpoznatija je upravo u Chiang Mai. Hrana, odjeća, prava i kriva, umjetnine, suveniri, svila…tamo ima što god padne čovjeku na pamet, po najnižim cijenama u Tajlandu. Budući je sjever Tajlanda poznat po kvalitetnoj i jeftinoj svili, nadala sam se da ću tamo naći nekoliko finih komada šalova. Na žalost, većina robe su mahom drangulije, nimalo tradicionalno, izgleda da sam otkrila gdje Janjevci nabavljaju robu! Ako želite kvalitetnije stvari i zateknete se u nedjelju u Chiang Mai, otiđite na nedjeljni sajam u starom gradu, manje je ljudi i manje gužve. Izmijenila sam brojeve sa svojim mađarskim prijateljima i dogovor je bio da se nađemo na tržnici. Nisam niti trebala zvati, u toj gužvi naletjela sam ravno na njih, pa smo nakon popijenog piva, odlučili prošvrljati okolo. Malo smo zavirili na tržnicu hrane, isprobavajući nepoznate namirnice, jedna od njih bili su i pečeni crvi, koje se ženski dio ekipe ipak nije usudio probati. Kaže Gabor (tako se zove moj mađarski prijatelj, vrlo neobično za jednog mađara) da su kao čips, hrskavi i slani, i kupuju se na dekagrame ili kile. Tako da se pripremite unaprijed za kupovinu. Unatoč tome što sam više očekivala od noćne tržnice, ipak je večer bila zabavna..
.
Slijedeći dan uputila sam se u Wat Phrathat Doi Suthep, svetište na planini iznad Chiang Mai, udaljen oko 15 km od grada, jedno od najsvetijih mjesta u Tajlandu, te rezidencija za odmor kraljevske obitelji. Za njega se veže jedan od najpoznatijih tajlandskih mitova, o bijelom slonu koji je na to mjesto donio kost za koju se vjerovalo da je kost iz Buddhinog ramena. Prvi wat napravljen je 1383., kasnije nadograđivan do današnjeg izgleda. Iz Chiang Mai se ne vidi, budući je smog vrlo veliki problem ovog grada. Do njega je najbolje iznajmiti motor, a ako niste vozač, možete gore i sa vozilom zvanim sangitaw, vrsta nazovi kombija, koji stoji na dva punkta u gradu i čeka da se skupi dovoljan broj putnika. Čekanje ovisi o tome koliko vas ima, a i cijena naravno. Nas je bilo četiri i vozač je htio masno naplatiti ili pak čekati do tko zna kada. Tajlanđanka koja nije znala ni riječi engleskog, mama i kćer japanke koje su nabadale engleski, tako da smo se jedva nekako nacjenkale za pristojnu cijenu uz trenutni polazak. Ne sjećam se kolika je bila, nisam zapisala, čini mi se oko 100bt. Inače, svi odlično pričaju engleski, samo što ih ništa ne razumijete. Ten bahts (10 bahta) zvuči otprilike teee baaa, pa treba vremena dok se ufurate u njihov izgovor. U međuvremenu, uvijek su tu ruke, noge i kalkulator. 
.


Vozilo je zanimljivo, ima klupice sa strane a iza je otvoreno tako da se uvijek netko može prikačiti i stajati (ništa neuobičajeno, pogotovo ako je gužva), isto tako možeš i ispasti van.
.   
Na cilju je parkirano mnoštvo sangitawa i motora, pokoji bicikl. Eeee to je turizam. Taj Doi Suthep dođe nešto kao naše Sljeme, samo što mi gore idemo na grah s kobasicom, a oni na duhovnu obnovu. Da bi se došlo do svetišta, morate se popeti UZ 309 poprilično strmih stepenica, ili možete uzeti tramvaj (njega priznajem nisam nigdje uočila). U podnožju samih stepenica, mala tajlanđanka odjevena u tradicionalnu nošnju pozira za novce, i tako valjda zarađuje za kruh koji jede. Fotografiram ju, prekrasna je, malo mrzovoljna naravno, i ostavljam nekoliko bahta, iako niste obavezni platiti, nije pristojno ne ostaviti malo novaca. Na kraju, to su tako sitni iznosi za nas, da bi se čovjek uistinu osjećao kao zadnje govno (pardon my french), iako sigurna sam, ima i takvih.
.
Ovdje u planini vrućina je lakše podnošljiva, čak niti vlaga nije tolika, pa se čovjek nekako dokopa ulaza u kompleks. Ulaz se naplaćuje 30bt. Malo poslije samog ulaza morate izuti cipele i nastaviti bosi (poslije biraš koje cipele ili tenisice koje hoćeš, ima u izobilju). Ima poprilično ljudi, iako nije gužva. Nema buke ni galame, ljudi u tišini hodaju i razgledavaju, neki mole, ima puno zelenila i vodopada. Odozgora se pruža prekrasan pogled na panoramu grada, a mir je takav da bi cijeli dan mogao tamo sjediti i meditirati. Totalno opuštajuće i prekrasan predah, svakako vrijedan posjeta.
.
Nakon povratka u grad, obilazim još nekoliko watova i krećem na dogovorenu tajlandsku masažu. Masaža je dostupna na svakom koraku, bilo da ste željni samo predahnuti i izmasirati stopala, ili pak prepustiti cijelo tijelo iskusnim maserkama. Cijene su smiješno niske, za sat tajlandske platiti ćete između 150 i 250bt. Prvo su me obukle u neki smiješni kostim, tradicionalni tajlandski, ogromne hlače i košulja na vezanje, oprale mi noge i onda je krenula lomljava. Ljudi moji to nije masaža. To je trganje i rastezanje svih dijelova tijela, ona to radi isto tako sa rukama, nogama, laktovima, pa si legne na mene, pa me prevrne, borba!! Jaoooo mislim si šta mi ovo treba, pa ja još moram hodati danima po Tajlandu, kako ću strgana! Naravno da sam tek nakon nekoliko sati osjetila pravi učinak masaže, od bolova nije ostalo ništa. 
Usput mi je palo na pamet da bi mogli uvesti par tisuća ovih divnih ženica da nas masiraju dok hodamo gradom, nakon napornog radnog dana, šopinga i sl. 


.
Večeras ostajem u guesthousu, razraditi plan za sutra, a i nakon cjelodnevnog pješačenja dobro će mi doći malo odmora. Super je taj moj guesthouse, kad se zatvori recepcija, sami si uzimate piće iz frižidera i zapišete u tekicu, i na odlasku podmirite račun. Moš’ si mislit kad bi to kod nas funkcioniralo! Nisam ni sjela, već me zove neka grupica da im se pridružim. Dankinja, finac, irac i australac na radu u Shangayu. Kakva družina! Upoznali su se putem, u tko zna kojoj zemlji, i odlučili nastaviti skupa. Lagano pijuckamo pivo i prepričavamo zgode. Ja ih doduše nemam, ali ih zato mali finac (21 god) ima na pretek. Gotovo nema mjesta u Europi i Aziji koje smo spomenuli, a da on nije bio tamo, uključujući Split i Zagreb. Dankinja je pak na putu već šest mjeseci, obišla je cijelu jugoistočnu Aziju, a tek su joj 22. I onda sam pala u depresiju. O dragi Buddha, pa što sam ja radila sve ove godine, iz vlastitog dvorišta se nisam maknula, a sada si više nikada neću moći priuštiti da odem nekamo na duže od 15 dana. Ah kako je tužan život nas wannabe putnika…no šta je tu je, barem dio vremena želim nadoknaditi, pa ajmo u ovako šarolikom društvu odigrati i koju partiju biljara. Pridružuju nam se još tri cure i ubrzo shvaćam da mi zvuče poznato. Pa slovenke, kako mi ne bi zvučale poznato! One su na jednomjesečnom proputovanju Azijom, također studentice, odnekud vade plastičnu bocu od 1 i pol litre Radenske, naravno da unutra nije bila Radenska već nešto malo žešće, ali poslužilo je svrsi. U tako bučnoj atmosferi dočekali smo jutro, izmijenili kontakte i krenuli dalje. Većina ih još ostaje, ja na žalost nemam vremena, iako me nagovaraju da s njima krenem za Pai, mali gradić udaljen nekoliko sati prema Burmi, navodni raj za backpackere. Moj plan je isprogramiran, gotovo svaki dan, a dana je sve manje. 
Družino, sretan put!


.
Skupljam stvari i krećem dalje na krajnji sjever, do Chiang Rai. Žao mi je što se već opraštam od ovog divnog grada, tako prepunog života, najljubaznijeg grada Tajlanda, kako mnogi kažu. Mogao bi čovjek ovdje provesti puno vremena, a da bi vidio i iskusio sve što nudi. No čeka  me još nekoliko mjesta i gradova, Kambodža (koju sam na kraju ipak izbacila iz plana, no o tome kasnije) i na kraju Bangkok.


.
Prema sjeveru hvatam autobus, do gradića Thaton, odakle ću dalje čamcem kroz đunglu. Na kolodvor stižem otprilike sat vremena prije polaska busa, ali iz nekog neobjašnjivog razloga, ne mogu kupiti kartu. Na šalteru nitko ne priča engleski, samo mi rukom pokazuju da se vratim za 10 minuta. I tako nekoliko puta. Napokon, iz valjda petog pokušaja, bus je stigao i uspijevam kupiti kartu i ukrcati se. Osim mene, tu su još samo tajlanđani, stranaca nema. Cesta je vijugava, penjemo se u planine, put bi trebao trajati oko četiri sata. Tajlanđanin pored mene započinje razgovor, na tajlandskom naravno, ne razumijem niti riječi, pa i ja njemu odgovaram na hrvatskom. Baš smo se lijepo napričali putem, čak smo i gablec podijelili! Vožnja nije nimalo bezazlena, put je uzbrdo a busđija cijelo vrijeme pretiče kamiončeke, kola, brzinom od 40 na sat, bez obzira na sva vozila iz suprotnog smjera. U početku napeto gledam što radi, nitko se ne uzrujava, poslije shvatim da je to normalno i bezbrižno gledam sela kroz koje prolazimo. Na jednoj od stanica ukrcava se bjelkinja i sjedne iza mene, ubrzo doznajem da je amerikanka koja posljednje dvije godine živi u selu dva sata udaljenom od Chiang Mai i predaje engleski u osnovnoj školi. Nedostaju joj kina i kazališta, za svaki veći šoping (osim namirnica i osnovnih potrepština) mora u Chiang Mai, ali svejedno joj je lijepo tu, kaže. Muči se naučiti tajlanđane engleski, zašto, postaje jasno svakom tko je ikada pokušavao s njima razgovarati engleski. Priča mi o svakodnevnici u selu sa dvije tisuće stanovnika, razlikama među ‘našim’ i ‘njihovim’ muškarcima, tradiciji, općenito o životu koji se toliko razlikuje od našeg. Divota putovanja po Tajlandu, a vjerujem i drugim budističkim zemljama, je ta što ne osjećaš da uopće imaš spol, nema šanse da te netko pogleda, a kamoli dobaci nešto nepristojno. Nema onog osjećaja da si imalo ugrožen na bilo koji način, zato što si žena, i zbog toga se osjećam izuzetno sigurno. U svakom slučaju sigurnije nego kada po noći idem sama kući u Zagrebu. Pretpostavljala sam da je to iz razloga što mi, strankinje, ne privlačimo tajlanđane na taj muško-ženski način, da im naša fizionomija i veličina (oni su svi jaaaaako mali i sitni) jednostavno nisu privlačne. Ipak, ona mi otkriva da to nije tako, da je i ona imala isto mišljenje, no kako živi ovdje, zna da su oni ipak samo toliko pristojni i tako odgojeni, da nikad ne bi pogledali ženu na zapadnjački, otvoreni način. Iskrcala se u svom selu, a ja sam nastavila put Thatona..

Rano popodne stižemo u Thaton, selo poznato po ničem osim što je to polazna točka brodova (čamaca) prema Chiang Rai, najsjevernijeg grada Tajlanda. Može se do tamo i autobusom, ali ovako je zabavnije. Nema baš nekog sadržaja, tek pokoji guesthouse i restoran, ovo je ipak maleno selo na rijeci Mae Kok, i većina putnika se ovdje zadržava tek nekoliko sati. Ja sam odlučila ovdje prenoćiti, vidjeti kako žive tajlanđani u ruralnoj sredini. Budući da nema drugih putnika u selu, rano ću na spavanje. No prije toga ću malo prošetati i pokušati se popeti na brdo iznad mjesta, sa kojeg se za lijepog vremena vidi Burma. Još je jedan razlog za popeti se gore, a to je Wat Tha Ton, hram, te cijeli kompleks unutar kojeg je i centar za meditaciju, škola i smještaj za redovnike, i koji se prostire na devet nivoa, na svakom nivou je jedan kip Buddhe. Bilo je to teže izvesti nego pročitati, a kako je lagano padala noć, odustala sam na petoj ili šestoj razini. Ipak, popela sam se dovoljno visoko da bi moj trud bio nagrađen prekrasnim pogledom na okolicu Thatona.
.
U sumrak spustila sam se do rijeke potražiti polazište za brod, uz samu rijeku vrlo je mirno, tek pokoji čamac čeka sutrašnje putnike..
.
Ujutro se ipak pojavljuje nekoliko putnika, tako da se nas petero ukrcavamo u čamac i krećemo. Imam i malog francuskog suputnika, njemu je izgleda potpuno svejedno kamo idemo. 
Put traje oko pet sati, uz jedno stajanje za iće i piće, te nezaobilaznu tržnicu prepunu suvenira i rukotvorina od lokalnih plemena. Cijena karte je 250bt. 
.


Čamac je vrlo plitak i brz, pa je potrebno pripaziti da valovi ne smoče aparate, kamere, mobitele. Život na samoj rijeci i uz nju je izuzetno živ, ima tu ribara, djece koja se kupaju, obrađuju se polja, vadi se pijesak..  
Pred očima mi se stalno izmjenjuju prekrasni krajolici, čas plaže, čas šuma, mnoštvo naselja, hramova, planina. Na žalost, kvaliteta ovih fotografija je u najmanju ruku upitna, ali brod je uistinu toliko brz, često mijenja smjer, valovi su poprilični i teško je uhvatiti dobru fotku.

Kao što sam se i pribojavala, dok smo se mimoilazili sa drugim čamcem zalio nas je val. Al kompletno zalio, sva sreća pa je torbica za fotoaparat kožna i nije bilo posljedica. Slijedom toga, u drugom dijelu putovanja, nisam baš previše vadila aparat.
Tako mokri nastavili smo vožnju, što ustvari nije nimalo ugodno budući da temperatura i nije bila previsoka, uz vjetar na čamcu, biti sav mokar i sjediti u lokvi vode..al dobro, valjda je i to dio zabave!
.
Na otprilike pola puta došli smo do sela gdje je predviđen predah. Nekoliko slonova koji se mogu iznajmiti za jahanje, međutim ja sam protiv toga. Ustvari ne znam točno objasniti zašto, ali znam da me srce boli dok ih gledam tako zavezane i dresirane, te močne i veličanstvene životinje podređene tako beznačajnoj ideji, da se turisti kasnije mogu hvaliti kako su jahali slona. Znam da su tome oduvijek služili, ali vjerujem da su razlozi za to ipak bili puno jači i razumniji nego danas… Kako bilo, samo jedan pogled na njihove tužne oči dovoljan je da mi pokvari dan i gušt ovog izleta…
E sad, zašto to isto ne osjećam pri pogledu na zatočene anakondu i pitona, nemam pojma. Izvrstan je osjećaj primiti ih u ruke, divno su glatke i hladne, skroz mazne. 
.
Uz te životinjske atrakcije, na malenoj tržnici možete kupiti i razne autohtone rukotvorine obližnjih plemena, po astronomski visokim cijenama, pa bih savjetovala da to ipak ostavite za Chiang Rai. Naravno da su i cijene pića i hrane previsoke, ali nemate drugi izbor, osim da krepate od žeđi..
.

Dok čekam polazak, započinjem priču sa svojim suputnikom iz čamca, sedamdesetogodišnjim amerikancem. Preko ljeta živi u Kaliforniji, a ostatak godine putuje po toplijim krajevima zemaljske kugle. Izvrstan način za skratiti vrijeme, uvijek su mi najdraži suputnici ljudi koji su proputovali sve ono o čemu i sama maštam. Bez obzira na godine, putuje kao backpacker, što mi ostavlja nadu da ću i ja tako jednog dana :).

Kasno popodne stižemo u Chiang Rai, vožnja brodom nije bila ništa spektakularno ali ipak dovoljno zabavna da se isplatilo ići. Osim toga, i sam Thaton bi bilo šteta propustiti. Sve u svemu, autobusom bi uštedjeli vrijeme i nešto novaca, ali i propustili prekrasan krajolik koji se prostire uz rijeku. Također možete i avionom iz Bangkoka, za sitne novce preko Air Asie. Ja sam svoju kartu Chiang Rai – Bangkok platila 30$, i to zato što sam čekala zadnji čas, inače je bila 20$. Avio karte unutar samog Tajlanda, pa i cijele jugoistočne Azije su na većini ruta izuzetno prihvatljive cijene, što može uštedjeti puno vremena, budući da razdaljine mogu biti poprilične. Air Asia ima najpovoljnije cijene, ali vrijedi pogledati još i Thai Airlines, Bangkok Air. 


.
Kako se pristanište nalazi izvan grada, nas petero dijelimo prijevoz u kamiončiću. Za prijevoz se koristi sve što možete zamisliti. Amerikanca i mene iskrca u centru grada i krećemo u potragu za smještajem. Kako ću ovdje ostati tri dana, rado bih našla malo bolju sobu. Ulazim u dvorište prepuno palmi i zelenila okušati sreću. Slatki bungalovčići sa po nekoliko soba, taman ima jedna za mene, sa velikim krevetom i velikom kupaonicom, skromno ali meni najvažnije, čisto, za cijenu od 300bt. Amerikanac nije bio te sreće pa se pozdravljamo. 


.
Chiang Rai je gradić od 60.000 stanovnika, nalazi se gotovo na tromeđi Tajlanda, Laosa i Burme, i izvrsna je baza za istraživanje na Zlatni trokut i rijeku Mekong, no računajte na veće cijene nego u Chiang Mai, zbog slabije potražnje. Meni se ovaj gradić učinio dobrim mjestom da predahnem par dana, planirala sam neki izlet za koji se na kraju na žalost ipak nisam odlučila, ali se nisam mogla natjerati jer sam bila već poprilično iscrpljena i umorna od dosadašnjeg putovanja. Tako da sam ta dva i pol dana odlučila malo odspavati, istražiti, jednostavno uživati u laganom i uspavanom tempu grada i njegovih stanovnika.

.
Prvo odredište je hram Wat Rong Khun, ili jednostavnije White temple (bijeli hram), 13 km udaljen od grada. Iz centra grada, kod noćne tržnice, voze busevi, ako ne želite platiti taksi. Izgrađen 1997.godine, od potpuno bijelog materijala i bijelog stakla, najneobičniji je hram u Tajlandu. Bijela boja predstavlja Buddhinu čistoću, a bijelo staklo Buddhinu mudrost koja ‘sjajno svijetli nad cijelom Zemljom i Svemirom’. Dan je bio perfektan za posjetu, jer je nebo bilo žarko plavo i prekrasan kontrast bijelom hramu. Pripazite na odbljeske bijelog stakla, došlo mi je da oslijepim od tolikog kića. Stvarno, šta jest jest, hram je totalni kić. I istovremeno prekrasan i fascinantan. No pravo iznenađenje sam doživjela tek unutra: potpuno je oslikan, sa čudnim crtežima svemira, nepoznatih bića, modernističkim motivima, pa čak je glavni lik iz Matrixa našao svoje mjesto na zidu ovog hrama. Na žalost, fotografiranje nije dozvoljeno, pa ćete se morati osobno uvjeriti. U kompleksu se nalazi i muzej, ulaz besplatan, i svakako treba pogledati zbirku slika, skulptura, predmeta iz raznih doba tajlandske povijesti. Definitivno vrijedan izlet, garantiram da ovako nešto nećete imati priliku skoro pogledati.
.
Pri povratku, nikako ne mogu naći autobusnu stanicu, sve su to agencijski busevi, vidim lika kako čuči ispod tri grane, hvata hlad, pa rekoh da probam i ja. Klimanjem mi potvrđuje da tu stoji bus, pa čučnem k njemu. Umjesto busa dolazi sangitaw, samo što je ovaj pun k’o šipak koštica, al na 40C mi se ne čeka drugi, pa odlučujem isprobati vožnju viseći iz jurećeg vozila. Sigurno ima i opasnijih i glupljih stvari, al u tom trenutku mi niti jedna nije pala na pamet. Ipak, u komadu se vraćam u grad.


.
Navečer izlazim u potragu za jelom. U blizini je noćna tržnica pa pretpostavljam da je tamo i centar događanja. Sjetim se da nisam kupila još ništa od poklona, pa ću izvidjeti kakva je ponuda. 
Budući se nalazim na krajnjem sjeveru, ovdje su noći već poprilično hladne (ok, 15 C nije hladno, ali nakon konstantnih 30+, definitivno nije toplo, vjerujte mi na riječ) pa uzimam trenirku. Na ulicama baš i nema ljudi, tu i tamo koji restoran, ali većinom je pusto. Ubrzo shvaćam i zašto: svi su na tržnici! Na prvi pogled se vidi koliko je ova različita od one u Chiang Mai, domaća je atmosfera, tek pokoji stranac i odmah shvaćam da je to ono pravo, istinski Tajland gdje smo mi tek zalutali pojedinci…
.

Štandova bezbroj, mnoštvo ljudi, najveća gužva je u dijelu gdje se jede. To je velika površina sa gomilom stolova i stolica, koji su svi zajednički, a cijeli prostor okružen je sa svih strana malim kioscima u kojima se prodaje hrana. Ima svega: tradicionalna tajlandska, japanska, kineska, riba, voće…u izobilju, i biraj što ti srce želi. Najbolje krenuti redom i sve probati! U drugom dijelu tržnice postoje i klasični restorani, koji su mi potpuno nezanimljivi, a uz to i puno skuplji, i u njima su većinom turisti.
.
Odlučila sam se za spring rollse (u porciji ima oko 10ak manjih komada), roti pancake (specijalna palačinka punjena bananom) i voćni shake. Cijena večere 50bt. Ma mogla bi ovako do kraja života..

.
Spring rollse možete probati i kod nas u kineskom restoranu, naravno ne tako fine, ali roti pancake ne možete, što je jedna neprocjenjiva šteta jer to je najfiniji desert koji sam ikad probala. Iako to nije tradicionalno tajlandsko jelo, preprepredobro je i zaslužuje da ga podijelim sa drugima. Ja nisam uspjela napraviti tijesto, ali dobro, ja i nisam neka kuharica, pa se nadam da će nekom to poći za rukom. Naravno, bilježim se sa štovanjem za degustaciju, ipak treba netko ispitati da li je recept uspio.
Kao što sam rekla, radi se o jednoj vrsti palačinke, potječe iz Indije, jede se u mnogim zemljama Azije, sa manjim varijacijama. Može biti i slan, iako sam ja više uživala u slatkom. Izuzetno je teško napraviti tijesto, treba puno prakse za izraditi ga, na netu ima raznih snimki koje mogu pomoći. 

Sastojci:

–        2 šalice brašna

–        ½ šalice vode

-        1 jaje

-        1 žlica kondenziranog mlijeka

-        1 žlica šećera

–        ½ male žlice soli

–        1 žlica otopljenog maslaca


.
Pomiješati vodu, jaje, mlijeko, šećer i sol.

Brašno staviti u veliku posudu i napraviti rupu u sredini. Uliti mješavinu koju smo prethodno napravili i dobro promiješati. Dodati otopljeni maslac. Mijesiti dok ne ne oblikuje kuglica i tijesto prestane biti ljepljivo i dobro se odvaja od posude. Lagano nauljiti sa biljnim uljem i ostaviti da miruje 30 minuta.
.

Nakon toga ju još malo mijesiti i raspodijeliti u nekoliko manjih loptica (otprilike veličine dvije loptice za golf), i njih namazati uljem. 
Razvaljati, i razrezati od sredine prema rubu, i zamotati u krug, pa u kuglicu, te ponoviti nekoliko puta. Razvaljati što tanje moguće, premazati uljem i staviti peći u što topliju tavu, u kojoj ste prethodno rastopili malo margarina. Nakon minutu/dvije tijesto je pečeno. Možete ju napuniti s voćem kojim želite, staviti kondenziranog mlijeka, zaliti čokoladom, u slanoj verzji puni se piletinoj, curryem…po želji što god vam padne na pamet.

Neće to biti to kao u originalu, jer se inače peče u velikoj tavi koja sliči na naš lonac za kotlovinu, rastegne se na veličinu pizze pa se unutra ubaci narezana banana (jaje po želji), preklopi na kvadrat, i onda razreže.
. 
Dok uživate u hrani, istovremeno možete uživati i u showu ladyboysa, ili nekog pjevača, na pozornici ispred djela gdje se jede. ,Ladyboys’ je engleski naziv koji se koristi za muškarce preobučene u žene, ili muškarce koji su promijenili spol u ženski, u thai jeziku kathoey.Točan prijevod riječi bi bio ‘muškarci koji su rođeni sa srcem žene’.
.
Malo ću se osvrnuti na ovaj fenomen, možda će nekom biti i dosadno i nezanimljivo, ali to je jedna od jedinstvenosti ove zemlje i to nećete doživjeti nigdje drugdje na svijetu. Zašto je toliki broj ladyboysa u Tajlandu ne zna nitko, ili je to jednostavno zato što ih  okolina prihvaća na najnormalniji način, veliki su i vidljiv dio društva i sasvim uobičajena pojava ne samo u gradovima, već i u ruralnim područjima. Iako je Tajland najtolerantnija država na svijetu u ovom pogledu,i mnoge obitelji čak vjeruju da donose sreću, legalno ne mogu od ON postati ONA (čak niti nakon operacije promjene spola) i deskriminacija je vrlo izražena. Često nastupaju u raznim kabareima, mnoge istaknute ličnosti iz svijeta glazbe i filma su kathoey, izbori za miss su jednaki onima za ‘normalne’ žene, i većina ljudi, ustvari stranaca uopće ne vidi razliku. Čak dapače, mnogo je slučajeva gdje su strani turisti ‘zaglavili’ u nezgodnim situacijama sa ladyboysima, misleći kako su prekrasne tajlanđanke. Dakle, za one koji su u Tajland došli iskusiti nadaleko poznati sex turizam, oprez, vjerojatno nećete primjetiti razliku sve do ‘posljednjeg trenutka’, jer su mnogi od njih stvarno prekrasni, nježni i ženstveni. 
.


Nakon večere krenula sam u razgled štandova i informativno cjenkanje. Iako to informativno cjenkanje često završi i kupnjom, jer ako prodavač pristane na vašu cijenu, smatra se nepristojnim ne kupiti. Čini mi se da sam poprilično loša u cjenkanju, očito ipak pretjerujem sa spuštanjem cijene jer nitko ne pristaje, pa odlazim praznih ruku. Ali ionako nisam našla ništa što bi me kupilo na prvu, danas samo razgledavam a sutra ću u pravu kupnju. Ima svega, što bi rekli od igle do lokomotive, moj interes najviše su privukli svileni šalovi i marame, ima ih u izobilju i nemoguće je izabrati. Za razliku od tržnice u Chiang Mai, ovdje ipak ima veći izbor tradicionalnih proizvoda a manje kineske robe, iako niti nje ne manjka. Pa čak i ako se odlučite kupiti  malog psića ili zeku, na pravom ste mjestu..
.
Ponoć je a gužva ne jenjava, ja ću ipak na odmor..

Ujutro ustajem i krećem u potragu za doručkom. Izbor je više manje uvijek isti: jaja i tost, riža, juha, palačinka, voće… Danas ću prženu rižu sa povrćem u obližnjem restoranu (50bt), lagano se privikavam na lokalne običaje, do kraja putovanja ću i juhu jesti za doručak. 
Odlučujem jednostavno lutati ulicama pa gdje završim, krećem u smjeru dnevne tržnice, pa prema hramovima, a na turi hodanja predvidjela sam i posjet muzeju o lokalnim plemenima, ‘Hilltribe museum’, koja čine šareni i zanimljiv dio populacije sjevernog Tajlanda. Većina plemena u Tajland je migrirala u posljednjih 100 godina iz drugih dijelova središnje Azije, a žive vrlo povučeno, starinskim načinom. Prepoznaju se po veoma šarenim i specifičnim kostimima koje nose kao dnevnu odjeću, često prodaju razne rukotvorine kako bi zaradili za život, jer u pravilu žive vrlo siromašno. 
Sam muzej vrlo je skroman, ulaznica je 50bt a u tu cijenu je uključena i konzumacija pića u restoranu pokraj. Unutra možete kupiti i rukotvorine čiji prihod ide plemenima. Muzej je vrlo informativan, možete vidjeti članke i fotografije o načinu života, kućama, obiteljskim odnosima, svakodnevnim problemima devet najvećih plemena. Obzirom da se radi o načinu života i kulturi koja je nama nepoznata, svakako preporučam odvojiti sat ili dva vremena za upoznavanje tog zanimljivog dijela baštine.


.
Izađem iz muzeja, i na ulici me dočekaju štandovi, hrana, povorke ljudi. Pojma nemam šta se događa, u niti jednom vodiču nema niti riječi. Prošetala sam duž ulice i shvatila da u jednostavno zatvorili ulicu i pretvorili ju u tržnicu. Kao da se u 16 sati zatvori npr Maksimirska, nekoliko okolnih ulica, i sve to uključujući Kvaternikov trg, pretvori u večernje okupljalište. Super! Već vidim, odličan način za provesti subotnju večer. Štandovi su poslagani u dva reda, jedan u lijevoj a drugi u desnoj traci, i šeće se ukrug. Ovdje već ima puno zanimljivijih sitnica za kupiti, a kupiti se može sve, od cvijeća, odjeće, obuće, hrane, ima ‘salona’ za masažu na otvorenom! Opet se mučim sa cjenkanjem, jednostavno nisam rođena s tim, pogotovo kad znam da se cjenjkam za pola kune, kunu, tako da to odradim tek toliko, red je red, i kupim brdo poklona za ekipu doma. Ima tu i muzičkih sastava, uličnih pjevača, plesača.. Od hrane što god poželite, ali ovdje su svoje specijalitete donijele i normalne obitelji, ima hrane u plastičnim posudama, nešto je pripremljeno doma a nešto se radi na licu mjesta. Obitelji sjede na travi, kraj spomenika, gdje god ima malo mjesta, smjestili su se ljudi i jedu i zabavljaju se. Odnekud čujem muziku pa prošećem do slijedeće ulice sa malim trgom, a kad tamo plesnjak! Muzika trešti iz zvučnika, ljudi plešu, može se priključiti tko želi. U slučaju da netko treba pomoć, dvije učiteljice su svima na raspolaganju. Sjedim, gledam i ne vjerujem. Kod nas je tako nešto nezamislivo, a bilo bi dobro kad bi se ljudi družili na ovako jednostavan način. Zabava traje do dugo u noć… 
.


Da ponovim, ovo nećete naći niti u jednom vodiču, niti u lokalnim najavama događanja, pa ako se u subotu popodne nađete u Chiang Rai, pravac prema Hilltribe muzeju i ne možete promašiti tulum (ne znam kako se zove ulica, na žalost). Ovo je ostao najbolji doživljaj na mom putu, i u biti razlog zašto putujem, da otkrijem drugačije svijetove, u toliko stvari jednostavnije i bolje od našeg.
.
Nakon što sam se dobro naspavala, vrijeme je da krenem put aerodroma. Naručila sam tuk tuk, 200bt, što je stvarno smiješna cijena za toliki put (oko 8 km). A šta je još smiješnije je vožnja u tuk tuku po autoputu, dok oko nas jure auti. Letim natrag za Bangkok i još nisam odlučila da li ću krenuti za Kambodžu sutra ujutro, ili pak put mora. Znam znam svi su se hvatali za glavu kad sam rekla oko čega se dvoumim, pa naravno da ćeš ići u Kambodžu, ali nije to baš tako jednostavno. Na put tamo i natrag moram izgubiti dva dana, da bi u Siem Reapu bila dva dana, a ja sam već poprilično umorna od putovanja, osim toga, na ovim vrućinama čovjeka jednostavno mami more i kupanje, a i znatiželja da vidim te nadaleko poznate tajlandske plaže. Dok čekam na polijetanje, odlučujem Kambodžu ostaviti za neki drugi posjet (eto jednog jakog razloga za povratak). Prevagnula je i činjenica da sam posjetila Ayutthayu, koja je slična hramovima Angkor Wata, pa sam ulovila makar dio te veličanstvene kmerske arhitekture.


.
Sada još trebam naći neko mjesto sa plažama, dovoljno blizu Bangkoka da ne potrošim puno vremena na putovanje, a da nije Pattaya. Pod svaku cijenu želim izbjeći masovni turizam i velike gradove. Na žalost, nemam vremena za put prema jugu, vlakom bi mi trebao cijeli dan, avionske karte su sad preskupe, pa odluka pada na otok Koh Samed, udaljen 3 i pol sata autobusom od Bangkoka, navodno otok sa najbjeljim plažama na Tajlandu. Znam da neću isti dan stići na brod jer voze samo do 18 sati, ali nema veze, prespavati ću na obali i rano ujutro se prebaciti na otok. Sa aerodroma jurim na autobusni kolodvor Ekkamai (ima ih nekoliko, ovisno na koju destinaciju putujete), čekam bus koji kreće u 19:30, i u 23 sata bi trebao biti u mjestu  Ban Phe, mjesta iz kojeg ide brod na otok. Cijena autobusne karte je 160bt. Ukrcavamo se u bus, koji je poluprazan i imam dva sjedala samo za sebe, što je super jer ću se fino ispružiti i nadam se odspavati malo. I tako čekam da krenemo. 15 min, pola sata, 45 min, sat vremena. Nitko se ne uzrujava, a meni baš i nije svejedno jer moram naći smještaj u selu u kojem postoje samo dva mjesta za prespavati. Pojma nemam zašto ne krećemo a nitko živ ne priča engleski. Napokon stiže zadnja putnica i spremni smo za pokret. Vozač točno zna koliko je karata prodano i čekali smo dok svi nisu na broju. Dokle bi čekali, tko to zna. Nema veze, bitno da već jednom krenemo. Aha. Prije pokreta, pomoćnik vozača svakom podijeli flašicu sa pola litre vode. Pa napravi još jedan krug i svima podijeli sendvič. Ajde bar nešto, već smo ogladnili. Dok smo čekali, par na sjedalu preko puta mene, naručio je dostavu iz Mcdonaldsa. Da, u bus!!! Zašto se ja toga nisam dosjetila?! Zato što mi uopće nije palo na pamet da Mc ima dostavu i da dostavljaju u autobus! Sad sam pametnija za slijedeći puta, stvarno ima svega na ovom svijetu.


.
Poprilično sporo se vozimo, vrijeme prolazi a ja sam sve nervoznija i nervoznija. U busu nema nijednog stranog putnika, svi očito idu svojim kućama, nekako bi mi bilo lakše da imam koga priupitati gdje prespavati ako dođemo prekasno. Pustili su nam i film, neki američki akcijski, naravno sinhroniziran na tajlandski. U Ban Phe smo stigli u 1 u noći, to je selo, jedno obično selo sa jednom ulicom, deset kuća i dva 7/11 koji rade cijelu noć (lanac dućana koji se može naći i u najvećoj selendri u Tajlandu), i desecima pasa po ulici. Svi putnici iz busa razišli su se u sekundi, i ostala sam sama u mrklom mraku, praćena pogledima pasa, ne znam jesu li me mjerkali za večeru ili sam i njima bila jednostavno čudna. Prvi guesthouse zatvoren, drugom ni traga. Već sam se pomirila sa činjenicom da ću prespavati na otvorenom, ipak ne posustajem i hodam dalje i naiđem i na taj drugi gh, čovjek taman zaključava vrata. Naravno da ne pitam za cijenu, predvorje izgleda skroz socijalističko, vodi me kroz bezbroj hodnika i stepenica, u polumraku, pokušavam zapamtiti put da se znam vratiti natrag. Šta jest jest, nije mi bilo svejedno, već sam mislila da ću prespavati ispred dućana. Usprkos toni komaraca, spavala sam k’o mrtva.


.
Iako je samo nekoliko km udaljen od obale, otok ima svoju mikroklimu i najsušniji otok u Tajlandu (čak i u kišnoj sezoni od svibnja do rujna ima malo kiše). Posebnost ovog otoka su najbjelje plaže i kristalno čisto more, iako pripazite da ga izbjegnete vikendom, jer se na njega sjuri pola Bangkoka.  Otok je dio nacionalnog parka, pa se plaća ulaz od 200 bt za strance.

.
Ustala sam rano ujutro i krenula na brod prema Ko samedu. Na otoku ima mnogo plaža, teško se odlučiti na kojoj se smjestiti, pa sam odabrala brod koji vozi u prvo i najveće mjesto na otoku,  Na dan  mol. Od tamo se možete ukrcati u sangitaw, ako imate već unaprijed rezerviran smještaj ili već znate kamo idete, ili pak, ako ne znate gdje ćete se smjestiti, krenite pješke.  Većina plaža nalazi se na istočnom dijelu otoka, pa slobodno krenite u tom smjeru. Ako trebate nešto kupiti u dućanu, predlažem da to učinite odmah, jer kasnije i nisu baš česti.  Prva plaža na koju ćete naići je Hat Sai Kaew, najpoznatija plaža na otoku, i tamo je naravno najveća gužva. Obzirom da je prvih nekoliko plaža povezano, odlučujem izbjeći najnapučeniju i produžujem dalje. Cesta baš i nije cesta, seoski put, povremeno kaljuža, taj prvi dio otoka preporučujem prehodati po plaži. Što se tiče smještaja, uglavnom su to bungalovi, odlično ukopljeni u zelenilo, ni traga preizgradnji, velikim hotelima i apartmanima, što zasigurno pridonosi čari ovog otoka. Obzirom da je visoka sezona, izbor smještaja baš i nije raznolik, ostalo je ono najjeftinije ili naskuplje. Ne odgovara mi niti jedno, ali nemam puno za predomišljanje. Pretpostavljam da je na drugim dijelovima otoka situacija bolja, pa ne bi bilo loše uhvatiti prijevoz i odvesti se put juga. Ipak, meni se svidjela plaža Ao Phai, 5 min hoda od Hat Sai Kaew, ali kao da sam na potpuno drugom otoku. Tišina, nema puno ljudi, maleni barovi uz plažu, ležaljke na bijelom pijesku, zelenilo, kristalno plavo i bistro more. Divota! Baš kao na fotografijama, raj na zemlji. Smještaj nalazim iz trećeg pokušaja, nije baš bajan, poprilično dotrajao bungalov, ali izgleda čisto, blizu je plaže, blizu glavnog mjesta tako da navečer mogu u šetnju (samoj mi se ne baulja po šumama i drumskim cestama),  i stvarno mi se ne hoda dalje. Biti će dobar za slijedeća tri dana, cijena 300bt.  Općenito, što više idete prema jugu zemlje, omjer cijene i kvalitete znatno pada, ljudi su drugačiji, pa čak i profil putnika na koje nailazim. Za više para dobijete lošiji smještaj i uslugu, hrana je skuplja, prijevoz također, domaćini postaju tipični turistički radnici koji samo gledaju kako vam uzeti koji baht više. No, ne osuđujem ih, to im je život, kod nas u Dalmaciji situacija je puno gora. Ovdje se bar ne radi o za nas, velikim iznosima, često je riječ o nekoliko kuna ili dolara. Tu su i turisti drugačiji, polako nestaje one međusobne povezanosti putnika, kad upoznate nekog u vlaku ili guesthousu, podijelite s njim tuk tuk, i prepričavate zgode i nezgode, dijeleći savjete, i rastajući se kao da ste prijatelji već godinama. Ovo ovdje su tipični turisti, željni zabave, sunca i mora, a ne intimnosti putovanja, kad s nekim istim razmijeniš onaj tren prepoznavanja putnika kojem je manje bitno gdje je bio i kamo ide, već da ide.  Moram priznati da pomalo žalim što sam napustila sjever…


.
No, kad sam već ovdje, iskoristiti ću priliku da se prvi put u životu okupam u veljači, dok se ekipi smrzavaju guze na minusima u Hr! Iskoristiti ću i priliku da malo saberem dojmove, jer nakon ovog, ostaje mi samo još Bangkok i eto me već natrag doma. Super stvar koju sam primjetila u svim hostelima, je da ima hrpe knjiga za čitati, ljudi jednostavno pročitaju svoju i ostave ju, a uzmu drugu. To je jedna od najnajnaj fora koju sam otkrila, pa tko bi nosio tolike knjige! Ili u svakom većem mjestu postoje dućani u kojima možete prodati i kupiti rabljene knjige, ima ih na dosta jezika, iako ih je najviše na engleskom. Knjige se kreću od 50 bt nadalje, ovisno koliko su uščuvane i koja je tematika. Tako da oblačim badić i japanke, uzimam knjigu i pravac plaža. Iznajmljujem ležaljku (10bt za cijeli dan), naručim koktel i uživancija. Temperatura je oko 30C, ali stalno puše vjetar pa nije vruće. More je toplo, valjam se u plićaku, zapljuskuju me valovi. Uistinu sam iznenađena kako ima malo ljudi na plaži. Mislila sam da nema šanse da nađem mjesto iz bajke na kojem nema hrpetine ljudi. Možda oni znaju nešto što je ne znam? Da oko otoka kruži neki morski pas ljudojed ili slično? Ustvari, nije važno, ovo je  čista uživancija. Ležim i tek sad shvaćam koliko sam umorna od vlakova, autobusa, torbe i ruksaka, i koliko mi je trebao odmor. Još žalim za Kambodžom, zamišljam sve one silne hramove, i onda otvorim oči…ajde moglo je i gore od ovoga..
Sa zanimanjem promatram tajlanđanke kako se kupaju, potpuno obučene, u majicu dugih ili kratkih rukava, te hlače (do koljena ili dugačke). Moram priznati da mi je to smiješno. Ne zato što bi mi bila smiješna njihova kultura i tradicija da se ne otkrivaju dijelovi tijela, ali te iste djevojke po danu hodaju u minicama i vrućim hlačicama! Prije samog puta u Tajland mučilo me što nositi od odjeće, znajući da nije pristojno pokazivati gole noge, ramena, dekolte. Nije baš da inače hodam polugola, ali većina naše ljetne odjeće je ipak malo otvorenija, a nekako mi je prirodno poštivati kulturu naroda u kojem se krećeš, pa bi se neugodno osjećala hodajući naokolo sa dekolteom na izvol’te. Osim toga, kad žensko putuje samo, najbolje se zakrabuljiti i ničim ne prizivati pažnju. I onda dođem u Tajland i skužim da su one polugole. Doduše, dekolte se uglavnom ne pokazuje, ramena su također pokrivena, ali minice i vruće hlačice su neizostavne. A ja se namučila u bezbrojnim kombinacijama i ponijela manje više svu odjeću dugih rukava i nogavica. Ok, znam, sad si mislite kako sam luda ili šašava ili štoveć, ali to se pokazao kao odličan izbor, široke pamučne košulje i hlače, najbolja su zaštita od jakog sunca, a istovremeno vrlo prozračne i omogućavaju koži da diše. Možete kupiti i dimije, ima ih na svakom koraku, jeftine, praktiče, brzo se suše i idealne su za putovanje.


.
Navečer prošetam uz plažu, čim zađe sunce izlaze razno razni prodavači, uglavnom hrane, kupače polako zamjenjuju šetači… Ono što su po danu normalni kafići, navečer se pretvaraju u noćne barove sa glasnom muzikom, ili pak romantičnim svijećama i jastucima na pijesku. Pa kome što odgovara. Noćni život nije bogzna kakav i otok apsolutno nije destinacija za partijanje, ali uz dobro društvo, našao bi se odgovarajući bar za provesti noć. 

.
Kao što je sve na otoku drugačije od onog Tajlanda na koji sam navikla, i otočki muškarci su drugačiji i aktivniji, poprimili su obilježja svojih gostiju, i bez srama mjerkaju i dobacuju. Poneki su čak i nasrtljivi, ali ustvari bezopasni i lako ih se riješiti, jer eto, hvala Bogu, nailaze nove žrtve.  Sad još više žalim za sjeverom i njegovim stanovnicima…

Otok je bio toliko dosadan da nemam više što pisati, uostalom ništa više od toga nisam ni očekivala, osim dobrog sna, odmora i kupanja. E da, uz  fini povjetarac i ležanje u plićaku, izgorjela sam  u roku odmah, bez obzira što sam se namazala faktorom 30 (a doma se ne mažem uopće), i da sam se i prije nego sam stupila na hrvatsko tlo, počela tako jako ljuštiti da su ljudi pitali da li sam pokupila neku kožnu bolest ‘tamo gdje si već bila, u onoj džungli’. Dakle, oprez, njihovo sunce je puno jače od našeg!
.


Inače, nema potrebe da puno kozmetike i higijenskih potrepština vučete iz Hr, tamo ima svega i poprilično je jeftinije nego kod nas. 


.
Nakon dva dana izležavanja i prikupljanja energije, vratila sam se u Bankgkok, na posljednju stanicu ovog putovanja. 


.
E Bangkok je priča za sebe, već pri samom dolasku mi je to bilo jasno. Unaprijed su me upozorili da je ovaj grad drugačiji od svega što sam vidjela do sada.  O njemu i mogućim aktivnostima u gradu i njegovoj okolici bi se moglo pisati danima, pa ću to preskočiti. Puno ime mu je Krungthep mahanakhon amonratanakosin mahintara ayuthaya mahadilok, popnopharat ratchathani burirom ubonratchaniwet mahasathan amonpiman avatansathit sakkathattiya witsanukamprasit, što ga službeno čini najduljim imenom nekog grada na svijetu, domaći ga zovu Kungthep. Kaotičan je, prenapučen, prepun suprotnosti, boja i mirisa, bogatstva i siromaštva, nebodera i kartonskih kuća, ili ga volite ili mrzite, tako kažu. Podijeljen na nekoliko kvartova, svaki od njih ‘specijaliziran’ je za nešto. Najvažniji su Silom – bankarski centar, Sukhumvit –  komercijalno središte, cesto se kaže i centar grada, Siam – šoping centar, Chinatown – kineska četvrt, Rattanakosin – stari dio grada. Što se tiče smještaja, najčešći odabir je zona Khao San Road, turističkog dijela grada, gdje su hoteli i guesthousevi na svakih pet metara, doslovno, uglavnom jeftinije opcije smještaja. Druga opcija, ona puno mirnija i tiša, manje napučena turistima, je Sukhumvit, tamo se nalaze svi poznati lanci hotela, ali se može naći i povoljan smještaj. Inače, Tajland je prepun dobrih hotela za vrlo male novce, npr možete naći odličnu sobu za 20€, u hotelu sa bazenom i poslugom. Cijene su uvijek po sobi, ne po osobi, što izađe 10€ po čovjeku.  Teško da ćete igdje drugdje u svijetu dobiti takav luksuz za tako male novce. Čak i puno luksuzniji hoteli su prihvatljivi u odnosu na cijene u europskim gradovima.
.


Ja sam, kao i sve ostale turističke ovce, krenula put Khao San Roada, odgovara mi što je pun ljudi a i vrlo je blizu najpraktičnijeg prijevoznog sredstva u gradu, broda.  Kako iz nekog (glupog) principa ne želim plaćati tuk tukove niti taksije, do Khao San Roada odlučujem doći uz pomoć karte i gradskog autobusa. Hm neću priznati da sam požalila ali skoro. Tko je ikada hodao u podne po ulicama Bangkoka, na +40, nakrcan sa dva ruksaka i pokušavao saznati koji autobus kamo vozi, ne treba daljnje objašnjenje. Onaj tko nije, ionako ne može zamisliti tu muku pretrčavanja četverotračne ceste, izbjegavanja motora i motocikala po pločniku, dok pokušava ostati na nogama od silne vlage koja svakom normalnom biću onemogućava disanje. Ipak ne odustajem! Nakon nekoliko krivih uputa i promašenih ulica, pronalazim autobusnu stanicu! Jeee kakav uspjeh! Još kad bi me netko razumio… Nasreću, tu je i neki Amer koji živi u Bangkoku, pa mi objašnjava kojim sve busevima doći do tamo. Napokon se ukrcavam, karta se kupuje unutra, teta kondukterka ima aparatić za štancanje koji je kod nas izbačen još kad je moja mama bila curica, a i busevi nisu puno noviji. Al nema veze, to je fora, praviti se da si dio lokalnih, iako se naravno na kilometre vidi da si farang (tako tajlanđani nazivaju strance, pomalo pogrdan izraz). A cijena karte je 7bt, premalo za užitak ove vožnje. 

.
Iskrcavam se iz busa, sva ponosna na sebe, kao da sam našla put do Venere ili Marsa. Krećem u potragu za smještajem, umjesto Khao San Roada gdje je ludnica 24 sata, idem u pravcu Rambuttrija, samo nekoliko metara udaljeno, ali neusporedivo mirnije područje. Vrhunac je sezone i smještaj nije lako za naći, pogotovo ako ste sami pa je automatski sve skuplje. Zaključak: nigdje nema mjesta osim u nekoj rupi, za 150bt, sa dijeljenom kupaonicom. Okorjeli avanturisti će reći da sam razmažena, ali mi je bitno, da imam svoju kupaonicu. Kako je već noć i umorna sam, odlučujem tu prenoćiti a ujutro krenuti u potragu za boljim smještajem. Soba. Soba je poseban doživljaj. Kockasta, bez prozora, sa zidovima od neke plastike, u sredini krevet i iznad ventilator. Al ajde bar je velika, pa na podu ima mjesta za stvari. Ako ništa, izgleda čisto. Iako ne znam točno što bi i bilo zmazano, obzirom da nema ničeg u sobi. Što se ne bi moglo reći i za kupaonu, pa sam preskočila tuširanje. Manje štete ću imati od svojih bakterija, nego tuđih. Ujutro sam dala petama vjetra i nakon duže potrage, našla sobu za 10€ na Rambuttri Road. Kupaona, klima, satelitska tv – odlično. 


.
Danas mi je cilj razgledati stari dio grada, Rattanakosin, u kojem se nalaze mnoge od znamenitosti Bangkoka.  Cijeli dio uz rijeku odlično je povezan brodovima, ima ih nekoliko vrsta, samo trebate pripaziti da uzmete pravi, tj postoje turistički, redovni, oni koji preskaču stanice i sl. I pripaziti da krenete u pravom smjeru, jer imaju iste stanice (a ne kao ja, nakon 4 stanice skužite da se vozite u krivom smjeru). Razlikuju se bojama, i naravno cijenom. Cijena redovnog broda je 13bt. Općenito, kretanje po gradu izuzetno je jednostavno. Na raspolaganju su taksiji, tuk tukovi, skytrain, podzemna, autobusi, brodovi.. Krećem u avanturu brodom. Izuzetno je zanimljivo promatrati grad sa rijeke, prekrasni su vidici, znamenitosti, i sam život na rijeci. Zapanjila me količina i veličina ribe koja živi u toj…pa vodi.

.
Prva stanica mi je Grand Palace, nezaobilazno i najprepoznatljivije obilježje grada. Ova veličanstvena palača, izgrađena 1782. godine, mnogo godina bila je dom tajlandskim kraljevima, sudu i vladi, a i danas mnoge dijelove palače koristi kraljevska obitelj. Palača radi svaki dan, i nemojte nasjesti prevarama, da vas vozači taksija ili tuk tuka, uvjere kako je palača ustvari zatvorena i pokušaju odvesti na neko drugo mjesto, gdje ćete moći kupiti razne stvari ili pak pogledati neki ‘show’. Gužva je uvijek velika, rijeke posjetilaca slijevaju se na ulaz na kojem pregledavaju kako ste obučeni. Ako vam nisu pokrivene noge ili ramena, možete iznajmiti košulju i suknju (i za muškarce isto, da), a novce dobijete natrag kad isto vraćate. Sama palača veliki je kompleks u kojem se nalazi muzej, park,  rezidencijalne palače te Wat Phra Kaew ili Temple of the Emerald Buddha. U Wat Phra Kaew čuva se najvažniji Buda u tajlanđana, nastao u Indiji 43. god prije nove ere, na svom putovanju kroz povijest obišao je Šri Lanku, Kambodžu, Laos , da bi se napokon 1784. smjestio u istom hramu gdje se čuva i danas. Izrađen je od zelenog žada i obučen u zlato, dirati ga smije isključivo kralj. 
Preko puta rijeke nalazi se Wat Arun, po meni najveličanstveniji hram u Bangkoku, primjer kmerske arhitekture. Iako mu je prevedeno ime the Temple of the Dawn,  najdojmljiviji je u zalazak sunca. Prava je suprotnost naspram moderne vizure grada.


.
Ustvari, najbolja stvar kod watova je njihovo mirno okruženje, odmor od gradske vreve i vrućine. A i uvijek se mogu upoznati zanimljivi sugovornici. Tako sam ja, odmarajući na klupi, započela razgovor sa sredovječnim japancem koji je obišao 130 zemalja (ne kao Šalković, 100 zemalja/aerodroma u 100 dana)! Uf odmah me baci u depresiju kad čujem takve brojke i vidim poštambiljane putovnice.. Ispričao mi je kako je Japan skup za život, ali manje skup za putovanja, ako putuješ kao backpacker, naravno. Kaže da se može naći povoljan smještaj i povoljno jesti, u lokalnim restoranima koji služe njihovu domaću kuhinju. Nisam bila u Japanu i ustvari ne poznajem nikog tko je bio, turistički, pa ne mogu potvrditi ove informacije, ali valjda čovjek nešto zna, nakon tolikih zemalja..


.
Obišla sam još nekoliko lokacija, padala je večer, pa sam se vratila u zonu Khao San Roada, da vidim i to ‘čudo’, koje živi 24 sata dnevno. Gomile ljudi, nacija, jezika…dovoljno mi je samo sjesti u jedan od kafića i promatrati to šaroliko društvo, kao i mnoštvo uličnih prodavača svih vrsta. Za moj stol sjeo je par, i dok su razgovarali što će tko naručiti, učinilo mi se da čujem neke poznate zvukove. I onda je on izgovorio: ma ja ću bambus, ko ga šljivi!! Ivona iz Siska, Denis iz Zenice, žive u Munchenu. Kolike su šanse da u ovolikom gradu, u ovolikoj gužvi, sjednemo za isti stol! No, nekako uvijek, na svim putovanjima, uspijem naletjeti na bar jednog hrvata, i odmah me primi toplo oko srca. Ne znam što je to, kod kuće ih ima previše, ali u bijelom svijetu se veselim kao malo dijete, kad uspijem s nekim komunicirati na materinjem jeziku. Nadam se da ima još ljudi koji se osjećaju jednako, inače ću početi misliti da sam čudna..

.
Njihov put traje 6 tjedana, sa juga Tajlanda idu prema Laosu i Kambodži, u kojoj su na kraju i zaglavili jer nisu mogli dobiti vize na granici, u povratku u Tajland, pa su u Phnom Penu čekali tjedan dana vize. 
Priča na priču, runda na rundu, skoro smo jutro dočekali, a Khao San stvarno nikada ne spava.. Obzirom da je sutra subota, plan nam je otići na Chatuchak weekend market, jednu od najvećih tržnica na svijetu, koja je otvorena svaki vikend, uključujući petak.  Brojke su impresivne: preko 15.000 štandova, 200.000 posjetitelja svaki dan i dnevna potrošnja od oko 800.000$! 

.
Isprobavam vožnju sky trainom, iliti po naški, nebeskim vlakom, tj nadzemnom željeznicom, koja je jeftina, brza i pruža priliku za pogled na grad. Već pri samom dolasku na stanicu, iz vlaka uočavam hale i štandove koji se prostiru na ogromnom prostoru. Na ulazu dobijete plan same tržnice, kao na sajmu, da se uopće možete orijentirati i vidjeti što vas zanima. Tržnica je podijeljena na sektore, ovisno o robi koja se prodaje. Hrana, namještaj, suveniri, odjeća, obuća, domaće životinje i kućni ljubimci, oprema za kuću…nema šta nema. Ako imate vremena i ponajviše živaca za gužve i cjenkanje, ovo je pravo mjesto za vas, bez problema možete potrošiti dan. Kako nisam imala namjeru ništa kupovati, odlučila sam samo razgledavati  i dobro se zabaviti. Koja greška i zabluda! Naravno, nemoguće je ništa ne kupiti, jer ima svega, makar pokoji poklon, pa sam ja tako kupila nekoliko svilenih šalova (1-2€), kožnu torbu (8€), nešto nakita… Kad mi je već bilo dosta cjenkanja i gužve, iako još nisam pogledala ni trećinu, i bila sam spremna zbrisati dalje, naletjela sam na Ivonu i Denisa, opet nevjerojatna slučajnost. Popili smo piće i rastali se, jer su oni žurili na vlak za sjever, prema Laosu. 


.
Kako je danas dan šopinga, odlazim u jedan od centara, MBK. Jedan  je od najvećih šoping centara u Bangkoku, dio centra izgleda kao normalan šoping centar na koji smo navikli, dok su u drugom dijelu štandovi, kao na tržnici, i mnoštvo malih naguranih dućana. Mobiteli, satovi, razna tehnika, nešto odjeće, ništa posebno uglavnom. U blizini su još i Siam Paragon (dizajnerski dućani), Central World (najveći shopping centar u JI Aziji), Pantip Plaza (samo tehnologija) te mnogi drugi. Kako me ti centri gotovo uopće ne zanimaju, završavam šoping pohod i odlučujem jednostavno bauljati gradom. To je jedna od stvari koje posebno volim, hodati bez cilja, možda se vrtiti u krug, bez gledanja u kartu, i promatrati život.
.
Ranije završavam šetnju jer se moram spakirati i naspavati prije puta. Iako sutra imam još cijeli dan, jer avion polijeće tek u 1 ujutro (prekosutra ustvari), nad glavom mi visi da je mome putovanju došao kraj. A za kraj – prava poslastica. 14.02. Nije ‘onaj dan’ na koji svi pomislite, već kineska nova godina, godina tigra, i prava prilika da u najboljem ugođaju posjetim kinesku četvrt. Na brodovima se tražilo mjesto više, nije bilo zabune kamo svi idu. Zatvorene ceste, štandovi sa hranom, zmajevi, tradicionalne haljine i muzika, zvuk bubnjeva odzvanjao je gradom… U jednom trenutku je nastala strka, mnoštvo policije tjeralo je ljude uz rub pločnika, i to uz dernjavu koja je zvučala otprilike: JU MUV!!! MUUUUUUUUV! i rukom na pendreku.. Jedan je izabrao baš mene i zavjerenički mi šapnuo da prolazi kralj. Ideš, i kralja ću vidjeti!!!  I jesam! Doduše kroz zatamnjeno automobilsko staklo, ali i to se broji zar ne? 


.
.
Baš onakva kineska nova godina kako ju gledamo na telki, šarena, vesela, razuzdana, ne mogu si ni zamisliti kako to tek izgleda u Kini…
.
U toku dana odvezla sam se još brodom na zadnju stanicu….gdje se nalazi velika tržnica, na koju ne zalaze turisti, pa je roba koja se prodaje namijenjena svakodnevnom životu, nema suvenira i svih onih stvari koje vam pokušavaju ‘uvaliti’, pa su i cijene totalno drugačije. Gužva je tolika da su me rijeke ljudi nosile od jednog do drugog štanda, ribe, meso, povrće, hlače, kozmetika, lampioni…na jednom sam kupila prefine spring rollse, punu vrećicu za 10bt i odvezla se brodom natrag prema gradu..
Ostatak večeri provela sam u Lumpini parku, u centru grada, potpuno neplanirano, sjela sam pojesti voće, ali onda se počela okupljati ekipa. Aerobik na otvorenom, break danceri, kapoeira, vatrene kugle, žongleri…Obzirom da u našim parkovima nema gotovo nikakve aktivnosti, ovo je iznenađenje.  
.
Hvatam bus sa Khao San Roada na aerodrom, 150bt, ide svakih sat vremena, i dok se vozim gledam Bangkok, taj uzbudljiv i nepredvidljiv grad, za koji bi trebalo odvojiti puno više vremena. Vjerojatno se neću više vratiti, ne volim ponavljati destinacije, ali tko zna…


.
Put natrag kući protekao je u najboljem redu, malo spavanja, malo klope, malo turbulencije, i već sam u Amsterdamu. Za vrijeme leta vrtila sam u glavi proteklih 17 dana, tako malo vremena a toliko novih mjesta i događaja. Muči me šta sam propustila, da li sam mogla više vidjeti, bolje se organizirati, iako znam da to nema nikakvog smisla.  Uvijek će biti nešto što sam propustila, pogotovo kad na raspolaganju imam tako malo vremena. 

Čudno se osjećam na evropskom tlu. Totalno sam se ufurala u dobro raspoloženje i vječni osmijeh na licima ljudi u Tajlandu, bezrazložno pozdravljanje i najčešće pitanje ‘where are you from’, iako ih većina pojma nema gdje je ta naša mala zemlja, pa se pitam zašto su ljudi ovdje tako namrgođeni, hladni i nepristupačni. Ja se i dalje blesavo cerim, a budući smo u Amsterdamu, možda to i nije tako čudno. Brza konekcija za let za Zagreb, i za čas sam doma. Negdje sam pogubila sate, meni je već večer i znam da će mi se ubrzo početi spavati. Raspakiravanje torbi ostavljam za neke bolje dane i tonem u san, da bi se ujutro probudila i nisam znala da li je ovo putovanje bila samo moja mašta, jer već eto moram na posao. Bacam pogled na torbe i znam…


.
U slijedećim danima iz Tajlanda stižu samo loše vijesti, nažalost. Posljednjih godina je to uobičajena vijest, zadnji puta u 2008. i sada ponovo. Politička situacija je komplicirana, i to se kuha već godinama. Bilanca je uništen i spaljen dio grada, desetci mrtvih i nepovratna šteta za turizam. Izgleda da ipak nije sve tako sjajno u zemlji osmijeha..
.
Ivana Hađina
.

No comments yet.