ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Ivana Hađina – Istanbul prije navale hrvata na Onura i Šeherezadu (srpanj 2010.)

06.04.2011.

Istanbul. Nekako nikada nisam imala preveliku želju putovati u Istanbul. Ne znam čak niti zašto. Znate kako čovjek jednostavno ima neku listu mjesta kamo bi htio ići, često čak ni sam ne zna zašto. Tako meni Istanbul nije bio niti na približnoj listi, ali kada se ukazala super povoljna prilika u obliku 1400 kn, 7 dana, nisam ni sekunde razmišljala.
.

.
Toliko sam bila dosadna organizatoricama putovanja, da su mjesto koje se pojavilo zadnji čas, udijelile baš meni, da me se riješe. Istina, putuje se autobusom, ali nemo’š imat i ovce i novce. A ionako je putovanje autobusom najbolji način da se razgleda i doživi i sam put, a ne samo krajnja točka putovanja. U to sam se uvjeravala, naravno, i riješila jednu brigu.
.
Slijedeća briga je bila vrijednost tih 1400 kn. Kako je moguće putovati, spavati i doručkovati za te novce, u tuđoj organizaciji?! Bila sam duboko uvjerena da ću noćiti ispod nekog mosta na Bosporu i otimati se sa galebovima za komadić ribe. Ali ionako nemam više para od toga, pa šta bude – bit će! Još jedna briga manje.
Kažu ljudi da brige uvijek dolaze u hrpama, ali ja sam svoje bezbolno odagnala i bezbrižno krećem na put! Moji vjerni suputnici, backpack i fotoaparat su uvijek spremni za akciju!
.
Polazak je u 1 ujutro ispred Mimare, neda mi se nikoga daviti za prijevoz, pa iskušavam sreću sa noćnim tramvajem. Postoji neki vozni red, u najgorem slučaju ću uzeti taksi, kad sam već uštedjela na putovanju. Dok čekam, na stanicu pristiže cura sa velikim koferom. Čekaš tramvaj? I ja isto. Pitam kamo se putuje. Kaže Istanbul. Koja slučajnost! U slijedećih nekoliko sekundi pali se lampica da je ona jedna od organizatorica putovanja (da, jedna od onih koje sam neumorno davila), i teška srca odlučujem otkriti svoj identitet daviteljice, ionako ga neću moći dugo skrivati. Ispostavilo se da sam mjesto dobila samo i isključivo zato što sam bila uporna, pa neka netko kaže da se u životu ne isplati biti dosadan.
.
Tramvaj ipak vozi i čak je i točan, u razgovoru saznajem da su ona i prijateljica sa faksa osnovale neprofitnu udrugu za putovanja, jedina zarada im je da sebi pokriju toškove, i za sada ima skroz dobro ide. Nije loša ideja! Ekipa na startu je šarolika, od studenata do ovakvih kao ja, uglavnom putuju u paru, i tek nekolicina nas je solo. Još jedno iznenađenje su Žaklina i Neven, moji dragi foto prijatelji i forumaši, eto već imam nekoga za ćakulanje.
Spremni smo za pokret, prva stanica nam je Sofija. Tamo smo za čas.
.
Na hrvatsko bugarskoj granici manji incident, lik koji je sjedio iza mene izgleda nikada nije čuo da se granica i ‘graničari’ te policija ne smiju fotkati, i mrtav hladan sa metar udaljenosti u sprsku policajku uperi aparat i okine, sa blicom čak. Nakon što mu je policajka uljudno objasnila da se to ne smije i neka obriše fotke, uporno ju ispituje zašto to mora napraviti. Skoro smo zaglavili, izazvali međunarodni incident, no žena je shvatila da mu je ovo prvi puta da prelazi državnu granicu i odlučila popustiti.
Ne moram napominjati da je to isto ponovio na srpsko bugarskoj granici, dan danas mi nije jasno zašto ga nismo tamo i ostavili. Znam, okrutna sam. A šta ćeš, ima ljudi koji uče na teži način.
.
Čas do Sofije se protegao na 12 sati ali važno je da smo stigli. Uz dodatno gubljenje vremena za pronalazak hostela, čas se popeo na 13, ali ponavljam, jedino važno je da smo stigli. Napokon.
U sobi je 10 kreveta, u dodatne dvije sobe još toliko, jedna kupaona i jedan wc. Hm zanimljivo. Pitam se da li ću uopće vidjeti Sofiju, ili dočekati nastavak puta u redu za wc. Kao piće dobrodošlice servirali su nam neko domaće piće, zaboravih ime, zelene je sadržine i baca na rakijasti liker. Al šta, nije pristojno odbiti, jel tako?
Moje cimerice, njih 5, putuju skupa i zovu me da idem s njima van. Poimence su to Dijana, Tina, Ana Marija, Dragana i Biljana. Često ću ih spominjati jer smo se družile do kraja puta, pa da skratim priču oko opisivanja. Brzinski đir gradom, oko glavnog parka, i žurimo na koktele, koji su, kako smo odmah otkrili, vrlo jeftini u odnosu na Hr, od 10-15 kn. I onda sam doživjela prosvijetljenje: Hrvatska nije najveća zabit i najnesposobnija wannabe turistička zemlja na svijetu! Definitivni primat preuzima Bugarska i glavni joj grad Sofija! Razlog mome oduševljenju je činjenica da nigdje ne možemo platiti eurima, kartice ne primaju, a u cijelom centru grada ne radi niti jedna mjenjačnica. Znam da je subota popodne, ali ovo je ipak glavni grad jedne članice europske unije, a mi smo osuđeni na glad i žeđ u slijedeća dva dana. Također, bugari su toliko neljubazniji od nas hrvata, da se više nikada neću požaliti na uslugu i ljubaznost u Hrvatskoj. Dobro, bar tjedan dana neću.
.
Nakon noćnog đira po gradu i nekoliko koktelčića u Buddha baru, vratile smo se u hostel na spavanje. U gluho doba noći probudile su me preostale tri cimerice (sjećate se, soba sa 10 kreveta) koje su se pokušavale šuljati i biti što tiše. Međutim svi znamo kako to ide kada si pijan, što tiši pokušavaš biti, to glasniji jesi. Dodatni problem je što su 2 od njih spavale u krevetima na 3.katu , a jedna je bila malo krupnija, pa sam u strahu gledala kako će to sve završiti. Jedva se popela i stenjala slijedećih pola sata da joj je zlo, gledam dolje otvorene kofere i mislim si nebu dobro ako joj bude STVARNO zlo! No na sreću, sve je dobro prošlo, ujutro su pričale kako su upoznale neke nijemce i završile kod njih u hostelu. Ok, svatko ima svoj način zabave..
.
Na žalost, o Sofiji nemam puno riječi, možda je dan i pol bilo premalo, možda sam bila preželjna stići do Istanbula, ali kako bilo, brzinski đir gradom nije me se dojmio. Ipak, u sjećanju će mi ostati noćni život, prepun centar barova, dobro uređenih, bugarska elita u skupim autima, minice, šljokice, i jeftino iće i piće. Za tulum odlična!
Jedva smo dočekali ponoć da krenemo dalje, ukrcavanje na bus, filmovi, spavanac. Vozimo se bespućima Bugarske, ne mogu da se ne pitam koji su to kriteriji po kojima se određuje ulazak u Europsku Uniju. Ne kažem da smo mi puno bolji, ali čini mi se da je i naša Lika svjetlosnih godina naprednija od ovih zabiti. Ne bih htjela ovdje zaglaviti sa pokvarenim autom.
.
Rano ujutro dolazimo na granicu, bugarska strana izgleda grozno, gotovo napušteno. Čekanje se produžilo na skoro sat i pol, jer je jedna naša suputnica sa slovenskom putovnicom zaboravila provjeriti da li joj treba viza za Tursku, uz komentar: pa mi smo EU, zašto bi nama trebala viza?! E pa zato što turcima treba viza za Sloveniju, eto zato. Stvarno ne razumijem te ljude, i nju bi ostavila na granici.
S turske strane shopping centar, đamija, blještavilo. I 100000 turaka spava na parkiralištu, pored autiju. Iako je bilo ljeto, uopće nije bilo toplo, čak dapače, bilo je izuzetno hladno, a oni spavaju bosih nogu i u kratkim hlačama. Audiji, mercedesi, bmwi, nema loših automobila. U svakom autu 5-7 ljudi, kako su prošli prijašnje granice, nikom nije jasno…
.
Prva stvar koja se mora zamijetiti na ulazu u Tursku su kolone i kolone kamiona, čekaju da prijeđu granicu europske unije i dovezu nam razne vrste roba. Turska je postala nova Kina, uz dodatak prehrambenih proizvoda.
Slijedeća stvar su nepregledna polja suncokreta, u cvatu. Sve je žuto, koliko ti god oko doseže. Eh da mi je da stanemo negdje, da napravim koju fotografiju, nikako da ih uslikam u Hr.
.
Vožnja autoputom protiče brzo, stali smo na benzinskoj po osvježenje, mijenjam novce da imam za prvu ruku.
2 TL = 1 EUR (tečaj srpanj 2010.)
.
Odjednom stajemo i slijedećih sat vremena pužemo, dok kroz prozor promatram predgrađe Istanbula. Uf napokon. Samo se nadam da ovo nije prometna gužva, već samo kratkotrajni zastoj. Malo sutra. Ne znam ni sama koliko smo se tako vozili, i koliko još sati je vozač pokušavao naći prilaz hostelu, uglavnom, trebali smo stići u jutarnjim satima, a već je bilo 3 sata popodne. Al dobro, upoznali smo Istanbul iz busa, napravili pet krugova po centru grada, skoro da mi se više i ne izlazi, mogli bi i ostatak?! Naravno, ironija pršti iz mene, teško je za povjerovati da u današnje doba vozač autobusa nema nekakvu navigaciju ili makar isprintane upute sa Googla?! Nakraju nas iskrcava negdje, pri dnu brda, dalje ionako ne može busom, jer spavamo u samom centru Sultanahmata. Predstoji nam 15 min pješice, ne zvuči tako strašno, osim što vani prži sunce i 40 je stupnjeva, a brdo je…pa brdo je strmo. Najblaže rečeno. Sa ruksakom od 15 kila na leđima i jednim naprijed, osjećala sam se kao američki marinac u napadu na neko brdovito selo, i samo puka sreća spasila me je od kotrljanja nizbrdo.
.
Hostel je čini se nov, ili samo preuređen, još se dovršavaju sitnice. Zove se Cordial, smještaj u dvokrevetnoj sobi je bio 15€, bar po cjeniku, što mi se ne čini puno obzirom da je čist, sanitarni čvorovi su odlični, lokacija 50 metara od Grand Bazaara. Smještena s istom ekipom, ovaj puta u šesterokrevetnoj sobi, i kakva poslastica, same smo na cijelom katu tako da smo se vrlo brzo udomaćile i nismo se niti trudile zatvarati vrata od sobe.
.
Odlučile smo izvidjeti lokaciju i otići pojesti nešto. Na preporuku hostela, probale smo restoran odmah kraj i nismo pogriješile, izvrsna hrana uz odlične cijene, tako da smo i slijedećih dana svakodnevno navraćale. Prvi obrok u novoj zemlji je za mene uvijek lutrija: suprotno svim zakonima putovanja, poprilično sam izbirljiva kada se radi o hrani. Ne jedem mnogo toga, ali recimo da ću uz piletinu i povrće uvijek biti zadovoljna, pa onda ipak, možda i nisam tako izbirljiva?!
Turska kuhinja spada među desetak najpoznatijih svjetskih kuhinja, kebab, kofte (naše ćufte), baklava, burek, sve su to nama dobro poznata jela, izvorno turska, i bit će zanimljivo isprobati ih u originalnoj varijanti. Štogod izaberete, dobro ste izabrali i nećete ostati gladni. Nakon obroka, poslužuje se čaj, prefini čaj od jabuke, savršeno osvježenje na ovim temperaturama.
Da ne zaboravim, obavezno je cjenkanje prije ulaska u restoran, cijene se daju poprilično spustiti, a ako ste vješti i imate strpljenja, možete dobiti desert ‘besplatno’.
Cijene variraju i to poprilično, pa ako želite malo jeftnije proći, skrenite u pokrajnje uličice, malo lošije uređene restorane i zalogajnice, kvaliteta hrane je i dalje jednaka. A ako želite proći puno jeftinije, tu je uvijek ‘ulična’ prehrana, štandovi sa hranom.
.
Noć brzo prolazi, nema dugog spavanja, Istanbul je prevelik da bi vidjeli sve, no svejedno valja iskoristiti svaki mogući trenutak. Istanbul (barem onaj posjećeniji turistima) se sastoji od dva najvažnija dijela: Sultanahmat i Taksim. Sultanahmat je stari dio, u kojem se nalaze najvažnije povijesne znamenitosti Istanbula, dok je Taksim društveno i kupovno središte grada. Pri odluci gdje ćete se smjestiti, bilo bi dobro odlučiti unaprijed, budući da na Sultanahmatu navečer nema prevelikog izbora, osim mnoštva restorana i gdjekojeg bara. Za noćne provode morati ćete u Taksim, što znači taksijem. Pa birajte..
Doručak u hotelu je izvrstan, svježi sir, povrće, jaja; treba se dobro najesti, čeka nas puno hodanja!
Spuštamo se uz glavnu ulicu prema Plavoj Džamiji i Aja Sofiji, možemo i tramvajem, ali naravno da nećemo, to je za ljenčine. Uz put razgledavamo mnoštvo dućana, slastičarni, restorana, u daljini se već naziru minareti Aja Sofije…
Otkrivam da je nemoguće odoljeti raznim poslasticama uz put, pečenom ili kuhanom kukuruzu kojeg kod nas još nema, ili pak specijalnom sladoledu od kozjeg mlijeka, koji je uz to i atrakcija za turiste, zbog specifičnog oblika, koji sliči više na žvakaću nego na sladoled.
.
Prvo odredište je Plava Džamija odnosno Sultanahmet Camii, svoj nadimak dobila je zbog prekrasnih plavih, zelenkastih i bijelih pločica na zidovima. Gradnja je završena 1617. i još uvijek se u njoj svakodnevno drže molitve. Prekrasno i veliko dvorište pruža utočište od sunca i vrućine, na ulazu se morate pokriti i izuti obuću. Pri izuvanju ne morate voditi brigu o hladnom kamenu pod stopalima, cijela unutrašnjost prekrivena je tepihom. Svodovi kupole pružaju se 43 metra u visinu i prekriveni su prekrasnim ornamentima. Unutra smo se razišle, pa smo po izlasku sjele u dvorište, pričekati ostale. Nismo dugo sjedile, došao je čuvar i potjerao nas, uz napomenu da ne možemo ovako obučene sjediti u krugu džamije. Khm uistinu nemam običaj neprilično obučena hodati po svetim građevinama, pa niti izvan njih, ali izgleda da je moja majica kratkih rukava (napominjem kratkih, ne bez rukava) ipak otkrila previše kože. Čudan svat, ali ionako smo već sve pregledale, pa smo se bez rasprave uputile dalje.
.
Produžujemo prema Aja Sofiji, veličenstvenoj džamiji, nekadašnjoj crkvi izgrađenoj za vrijeme rimskog cara Justinijana, 537. godine. Najprepoznatljiviji je znak Istanbula, nezaobilazna destinacija svih turista. Bila je najveća crkva u Bizantskom carstvu, u njoj su se krunili carevi, a 1453. je pretvorena u džamiju, te su joj dodana 4 minareta. Svoju današnju funkciju muzeja dobila je 1935. Na ulazu se pripremite na malo duži red, no sve se kreće veoma brzo. cijena ulaza?
Unutrašnjost je uistinu veličanstvena, ima ogromnu galeriju sa koje se pruža pogled na prizemlje, sa prozora se vidi Plava Džamija.
.
Kako je Topkapi palača bila zatvorena taj dan, odlučile smo ju ostaviti za kraj, te jednostavno lutati gradom ostatak dana.
Uz put nam je bio i Spice bazaar, tržnica začina, zovu ju još i egipatska tržnica, na kojoj se mogu naći i razne druge stvari poput slatkiša, čajeva, šalova i marama, satova, zlata. Sve slatkiše možete isprobati prije kupnje, najviše se kupuje lokum, kod nas znan i kao rahatlokum, slatkiš je to koji se najčešće radi od pistacija, oraha ili lješnjaka, sa okusom ruže ili limuna. Meni se baš ne sviđa jer je presladak, općenito su im slatkiši za moj ukus preslatki, ali pravi ljubitelji su ovdje sigurno na svojem.
Produžile smo do Galata mosta, za koji kažu da je najbolja pozicija za doživjeti zalazak sunca. Po mostu i ispod njega nagužvali su se ribiči, turisti, prodavači, brodovi, a usput sam pogledala točno polazište broda za Aziju, za vožnju Bosporom.
Već blizu hotela, uočile smo lokal u kojem se puši nargila. Njih ima mnogo, ali ovaj je bio malo uvučen i unutra su bili isključivo domaći. I to sve muškarci. Možete misliti kad je nas 6 uletilo, nastao je muk, sve turske oči uprte u nas. U Turskoj uopće nije bitno kako izgledaš i kako si obučena, bitno je da si ženskog roda i (ne)željena pažnja je osigurana. Zavalile smo se u divane i naručile dvije nargile, jednu blagog cvjetnog okusa (čini mi se da je bila ruža), a druga je bila opaka, ne sjećam se kojeg okusa. Ustvari pojma nismo imale što treba raditi, ja sam jednom ranije probala nargilu u Tunisu, ali bila je malo drugačija. Sva sreća po nas, ima dečko koji hoda okolo i mutavim turistima pomaže da se ne ugasi vatra. Od milja smo ga zvale razigravač. Pošteno smo se napušile dok su nas turci naslikavali mobitelom i nisu prestali buljiti u nas svo vrijeme. Na kraju smo sve ukupno, sa pićima i dvije nargile, platile 12TL, 2 po osobi. Prejeftina zabava!!
.
Ujutro radimo plan za naredne dane. Inače nisam baš sklona nekim detaljnim planovima, no dana je malo, a mnogo toga što želim vidjeti. Puno nas je i svatko ima neku drugu želju, a ja nisam navikla putovati u skupinama. Izložila sam svoj plan i predložila da tko želi može ići sa mnom. Na vožnju Bosporom može se turističkim brodom, koji je skuplji i radi manji krug, ili isto djelomično turističkim brodom, ali jeftinijim i koji ide sve do Anadoli Kavagi, posljednjeg naselja na Bosporu, baš na ulasku u Crno more. Za njega zna mnogo manje ljudi, jer se ne prodaje preko turističkih agencija, i originalno uopće nije zamišljen kao brod za turiste. Mnogo domaćih se koristi njime, jer staje na velikom broju stanica na Bosporu. Natrag se također možete njime vratiti, no ja želim busom, da vidim i ostale dijelove Istanbula.
Anamarija i Biljana su sumnjičave, jer ne znamo točno kako ćemo se vratiti, pa se odlučuju i vratiti istim brodom i razgledati Dolmabahce palaču, a ostatak ekipe spremno prihvaća odlazak u ovu malu avanturu. Ključnu ulogu ovdje je odigrala Tina, bez koje ovaj dan ne bi bio ni upola zabavan, no o tome nešto kasnije.
Pronašle smo brod, koji u jednom smjeru košta 15TL, što je puno no još uvijek manje nego što koštaju turistički brodovi, osim toga autobus je puno jeftiniji, pa ćemo dodatno uštedjeti. Sreća što smo stigle ranije, jer je većina mjesta već zauzeta, a ne bi bilo baš super stajati na vrućini cijelim putem. Brod lagano klizi Bosporom, koji je ogroman i dugačak, staje čas na europskoj, čas na azijskoj strani. Na azijskoj strani se nalaze vikendice bogatih, prekrasne su to vile, starinske arhitekture i drvene, ili nove, moderne, i sa bazenima. Poneki kupač iako na ovom dijelu uopće ne izgleda privlačno za kupanje. Stari obrambeni zid i tvrđava, nemam pojma što je to, a nisam se potudila saznati.
Stižemo na posljednju stanicu, Anadolu Kavagi. Malo je to ribarsko mjesto, iznad kojeg se još nalaze ruševine stare utvrde, koja je zbog svog vrlo važnog geografskog položaja bila mnogo puta osvajana kroz povijest. Borili su se oko nje đenovezani (đizs kako glupa riječ, vladavina Genove), bizantinci i otomani, i koristila se sve do 19. stoljeća, nakon čega je pala u zaborav. Danas je vrlo malo ostalo od nje, ipak, kad smo već ovdje, popeti ćemo se na brdo.
Kupile smo sladoled i dok smo tražile put prema gore, dogodila se naizgled nevažna, no presudna stvar: curama se svidio jedan turčin pa su ga pitale za smjer. Usput su obećale da ćemo poslije doći na ručak.
.
Brdo uopće nije blizu kako izgleda. Vrućina, strmina, ne znam što je gore, i psujem sve redom dok se zadnjim atomima snage penjem uzbrdo. I onda ugledam dva kamena, neprepoznatljivu ruševinu.
Pa ubacim još red psovki. Tako mi i treba kad nisam unaprijed pogledala KAKVA tvrđava je ustvari gore.
No, još nekoliko koraka više, i moj trud bio je višestruko nagrađen, veličanstvenim pogledom na bosporski zaljev i Crno More. Vrijeme je bilo odlično pa smo zbilja i vidjeli to Crno More, vrlo često vlada izmaglica i ne vidi se ni C.
Vrućina je velika pa se nismo dugo zadržavale gore. Na povratku smo sjele kod prijatelja turčina (zaboravih kako se zove) na ručak, usput priupitale kojim autobusom se možemo vratiti natrag. I tu počinje priča. Tina je komad i pol, ali za moj ukus malo previše razgolićena za hodanje po jednoj muslimanskoj zemlji, no ako njoj ne smeta fućkanje i dovikavanje deset tisuća muškaraca, ne smeta ni meni. Naravno, turčin zuri u nju sa telećim pogledom, uopće se čudim kako je uspio čuti ijedno pitanje.
.
Autobus izgleda ide vrlo rijetko, možemo prijeći brodom na drugu stranu, u Rumeli Kavagi, od tamo možemo busom br 7. Ima brod u 16, ali ako pričekamo do 17 sati, on će nas odvesti, ionako ide kući u Istanbul. Baš je drag, komentirale smo, ali smo ipak otišle na brod u 16. Na drugoj strani potražile smo stanicu, karte se kupuju u busu. Dolazi bus br 7, ali uopće ne ide na Taksim, sva sreća pa smo gledale i naziv. Pravi bus koji je čekamo je ustvari br 14, dolazi odmah, stojim u redu za karte iza njemačkog para koji je za kartu platio 15TL!!! Nema šanse, ja znam da je karta 2TL!! Isto je pokušao na meni ali ja sam odbila platiti toliku cifru. Fućka se njemu. Engleski ne priča, dakle rasprava je isključena, preostaje nem jedino da se okrenemo i izađemo, i smislimo novu taktiku. Dok smo čekale drugi bus, meni je bilo sila na wc, pa smo Tina i ja otišle potražiti neki restoran ili kafić. Znam da vas to uopće ne zanima, no vrlo je bitan dio priče. Dok smo hodale ulicom, odjednom se pojavio naš prijatelj turčin, u sred kvarta i u vrijeme dok je još trebao biti na poslu. Hm ovo je malo jezivo. Odlučimo ga se na fin način riješiti, i produžimo dalje. Mašta je proradila pa sam počela izmišljati i plašiti cure kako nam je namjerno dao krivi broj busa i pratio nas, da bi nas bus odveo tko zna gdje i da bi nas oteli u crno roblje. Vidim da curama baš i nije do zezancije, pa prestajem. Stojimo na stanici, stoji on na stanici. I meni odjednom sine ideja da se ‘zbližimo’ s njim (odn da se Tina zbliži s njim), da nam kupi karte za autobus, on je domaći i njega neće opljačkati. Uz mučna nagovaranja i malo zastrašivanja, Tina napokon pristaje. Naravno, plan je upalio, i vozimo se prema gradu. Slijedeća dva sata slušala je o njegovom snu da ode raditi u Njemačku, pozive na izlazak: naći ću se sa prijateljima u gradu, pa dođite s nama van. Aha samo što nismo. Za to vrijeme smo raspredale priče kako bi se Tina mogla udati za turčina, kako je sladak, i slične bedastoće, i pritom se dobro zabavljale. On nije odustajao od namjere da idemo nekamo skupa. Na kraju priče, na Taksimu se rastajemo, vrlo neugodan trenutak, nas petero stojimo, neugodno mi je čovjeka samo tako odbaciti, jer bi da nije bilo njega još uvijek stajale na onoj stanici, i baš je bio drag, i totalno neopasno izgledao, ali šta ću mu ja. Nemam želje ni volje hodati sa turčinima po gradu, niti to želi ostatak ekipe. Neugodu prekida Daisy pružajući mu ruku: drago mi je što smo se upoznali, i odmaršira u gužvu. Za njom slijedi Tina, a turčin se hvata za posljednju slamku nade i Dragani i meni govori, sa tužnim psećim pogledom: I’ll be in the sitting area (biti ću u čekaonici). A jadan. Stvarno mi ga je bilo žao, zadnjim atomima snage jedna od nas je izustila kako se moramo naći sa prijateljicama i kako nemamo vremena. Mislim da je pobjegao ranije s posla, pomogao nam, prijatelji uopće nisu postojali, sve u nadi da Tina pristane s njim popiti piće. Baš je okrutna, zezamo ju do kraja putovanja, i glavna rečenica dan danas nam je I’ll be in the sitting area.
.
Na Taksimu smo se našle sa curama, još uvijek umirući od smijeha i prepričavajući im cijeli događaj. Riječi naravno nisu dovoljne da se prenese cijela ta atmosfera, no definitivno smo se ludo zabavile.
Sa Taksima se spuštamo prema mostu Galata ulicom Istiklal. Ovo je shopping meka, za domaće i za turiste, tu ćete naći sve vrste dućana, od jeftinih do skupih, za svakoga ponešto. Kao i sve žene, i mi moramo malo zaviriti u dućane koje ionako imamo kod kuće. Planirale smo se popesti na Galata toranj, sa kojeg se pruža pogled na cijeli grad, međutim isti je bio zatvoren iz nekog nepoznatog razloga, i nisam imala priliku vidjeti Istanbul iz ptičje perspektive. No, nešto mora ostati i za slijedeći puta.
.
Navečer cure izlaze van, ja sam ostala u hostelu pogledati polufinale svjetskog prvenstva u nogometu. Cure su otišle van na poziv bivših cimerica iz Sofije, od kojih jedna (već!!!) ima dečka turčina, koji radi u noćnom baru. Jedva čekam jutro da čujem dogodovštine, teško može biti dosadno sa takvom ekipom. Ujutro mi prepričavaju kako dvije ustvari već imaju dečke turčine, i sinoć su išle k njima doma, dok se treća vratila u hostel. Ah kakvo razočaranje, ništa uzbudljivo. Barem ne za nas, što se ne bi moglo reći i za ostale dvije, obzirom da sam jednu od njih slijedeći dan vidjela sa masnicom po vratu, licu i rukama. Hm predobra zabava koja je otišla malo predaleko…? Ne znam i uistinu me ne zanima, kako sam već rekla, svatko ima svoj način zabave.
.
Za posljednji dan nam ostaje pogledati Topkapi palaču, rimske cisterne i prošvrljati po Kapali Carsii, ili . Raspored je natrpan, ali nemam namjeru ništa kupovati i živciraju me gužve i cjenkanja, pa ću samo prozujati po bazaaru.
Kaže jedan od naših suputnika: jeste već bile u onoj TOMKERI palači? Ha ah ahahhahha kakav smijeh, odonda ju zovemo Tomkeri.
Tomkeri palača bila je središnja rezidencija otomanskih sultana gotovo 400 godina, danas je muzej i u njemu se čuvaju najdragocjenije relikvije muslimanskog svijeta. Gradnja je počela oko 1500.godine, u njoj je živjelo 4.000 ljudi, što vam samo djelomično može dočarati njenu veličinu. Krajem 17. stoljeća gubi na važnosti, i 1856. dvor se preseljava u novu palaču Dolmabahce, na Bosporu.
.
Smještena je na brdu, sa pogledom na Mramorno more i Bospor, ogroman je to kompleks sa dvoranama, parkovima, haremom…Mogu se pogledati i mnogi predmeti iz onog doba, nakit, odjeća, razni darovi…Ulaz se naplaćuje 10TL, ulaz u harem još dodatnih 10TL. Koliko god je palača impresivna, moram priznati da me poprilično razočarala praznina koja vlada u njoj, osim predmeta iza stakla, sve prostorije su prazne. Znam da je dio zbirke keramičkih pločica (najveća zbirka na svijetu) i oružja pod vojnom upravom, a pretpostavljam da je sve ostalo preseljeno u Dolmabahce palaču. No ni u kojem slučaju ne treba zaobići Topkapi, mnogi potroše tamo i cijeli dan, meni je nekoliko sati bilo sasvim dovoljno.
.
Na pet minuta od Topkapija nalaze se rimske cisterne, podzemne cisterne gdje su nekad bila spremišta pitke vode. Naziv im je Basilica Cistern ili Yerebatan Sarayi. Ulaz se plaća 10TL. Izgradio ih je car Justinijan u 6.stoljeću, i koristile su se još u doba otomanskog carstva, kada su napajale palaču Topkapi.
Uistinu impresivno izgledaju, sa preko 300 rimskih stupova, i upravo zbog njih nazivaju ih još i potonulom palačom. Definitivno vrijedno posjeta, voda još uvijek kapa sa zidova i stropova, tek blago osvijetljeni stupovi otkrivaju veličinu prostora.
.
Preostaje nam tek dovoljno vremena da otiđemo na Kapali Carsii odnosno Grand Bazaar, jednu od najvećih natkrivenih tržnica na svijetu. Sa preko 5000 dućana, ima robe za svakog. Najčešće se kupuje zlato i srebro, satovi, koža, ima keramike, svjetiljki, tekstila…ma uistinu svega. O vašoj volji i upornosti ovisi koliko ćete se zadržati te što ćete kupiti. Ako imate ozbiljne namjere i tražite nešto određeno, preporučujem da na jednom od ulaza (4 su glavna) uzmete kartu, jer se za tili čas izgubite u jednoj od 60 uličica.
Ja nemam volje za puno razgledavanja, ne kupujem ništa, a i već mi je uistinu dojadilo cjenkati se za svaku stvar. Došla sam tek toliko, da vidim i okusim nadaleko poznati Grand Bazaar, i ostala taman dovoljno da nađem put prema van.
.
Jutro je osvanulo kišovito, doslovno potop, a do autobusa imamo poprilično hoda. Uzimam rezervni par tenisica i čarapa, ne pada mi na pamet sjediti ostatak puta mokrih nogu.
Trk u dućan po nešto hrane, čeka nas 24 sata vožnje, tko zna gdje ćemo imati priliku jesti. To se dogodilo oko 23 sata, u brdima Srbije, kafani po imenu Šerif. Tamanili smo pljeskavice i čevape kao da su nam zadnji, šta nam znači što je skoro ponoć, kad imamo još 12 sati puta.
Kad smo prošli kroz Beograd, to mi je bilo kao da smo doma.
U Zagreb stižemo u 9 ujutro, ravno 24 sata nakon polaska. Mislim da neću tako skoro na put autobusom, iako znam da ću to vrlo brzo zaboraviti, čim se pojavi neka nova prilika.
.
Za kraj, ukupna potrošnja za sedam dana je 2.100 kn (uključeno 1.400kn sa početka priče), eto za malo novaca je bilo puno ovaca, suprotno narodnoj. Još kad dodam nova prijateljstva – neprocjenjivo :).
.
Ivana Hađina
.

No comments yet.