ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Hassan Abdelghani – Sa distance

03.09.2012.

‘Sa distance’, izložba fotografija autora Hassana Abdelghanija, od 4. do 30 rujna u Muzeju za umjetnost i obrt, u sklopu prikazivanja selekcije izložbi s Rovinj Photodaysa.

Hassan Abdelghani - Sa distance

U sklopu prikazivanja selekcije fotografskih izložbi s festivala Rovinj Photodays, što će se održati u Muzeju za umjetnost i obrt, od 4. do 30. rujna, bit će predstavljena samostalna izložba dobitnika ovogodišnje nagrade za najbolji umjetnički koncept, pulskog galeriste, poznatog fotografa i umjetnika Hassana Abdelghanija. Nagrada se prema ocjeni međunarodnog žirija dodjeljuje svake godine u sklopu festivala, a Abdelghani je osvojio ciklusom fotografija “Sa distance”, kojim je zabilježio davno pokojna lica Pule i Judenburga na gradskim grobljima. Autorov rad, nastao protekle godine, analognom tehnikom, bavi se istraživanjem i boljim upoznavanjem ovih gradova, a gradu živih približio se posjećujući njegov grad mrtvih.

Zabilježeni portreti, izmješani u svojim podudarnim sudbinama i smrtima oživjeli su u univerzalnom životu poslije života po palimpsestima i keramičkim portretnim ovalima koje je odlučio fotografirati posvećeno kao da ih nanovo portretira.

“Fotografirane fotografije, portreti portreta učinili su ga odlučnim u nakani da jos jednom zaustavi trenutak nakon trenutka. Život nakon života. Da ovjekovječi smrt koja živi. Oksimoron: živu smrt.
Mada je znao da je njegova distanca svojevrstan luksuz i sigurnosni pojas- hladna zaštitna aura koja će ga kao putnika namjernika prošetati neokrnjenog gradskim vizuarama, pogled žudnje činio je da svaki pritisak na otponcu aparata prelazi tu hladnu granicu i uspostavlja poglavlja neposredne bliskosti i prepoznavanja.” (Paola Orlić, iz predgovora izložbi)

Tijekom cijelog rujna, Muzej za umjetnost i obrt otvara vrata svim ljubiteljima fotografije. Nastavljajući višegodišnju suradnju s najvećim hrvatskim fotografskim festivalom Rovinj Photodays, muzej će prikazati selekciju fotografskih izložbi koje obuhvaćaju radove hrvatskih autora s područja suvremenog fotografskog stvaralaštva. Dosadašnji tradicionalni program predstavljanja godišnjih finalista i pobjednika natječaja Rovinj Photodays, ove godine je proširen, a selekcijom su obuhvaćene ukupno tri izložbe. Uz postavu koji ulazi u stalni fundus Muzeja za umjetnost i obrt, sačinjenog od fotografija ovogodišnjih laureata festivala, i samostalno predstavljanje nagrađenog umjetnički koncept Hassana Abdelghanija, posjetitelji će istodobno imati priliku pogledati atraktivnu postavu “Prodaja snova- suvremena hrvatska modna fotografija”, koja okuplja najbolje hrvatske modne fotografe i neke od njihovih najuspješnijih radova nastalih u proteklih deset godina.

O AUTORU:

Hassan Abdelghani, osnivač Umjetničke organizacije ‘Film i Film’ i voditelj Galerije ‘Makina’, dosad je realizirao i organizirao brojne fotografske izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. Rođen je u Osijeku 1965. godine, odrastao u Kairu (Egipat). U Kopenhagenu 1991. završava školu fotografije, a 1998. osniva privatnu fotoškolu Global Fotoskole. Član je Udruženja danskih filmskih i fotografskih radnika (FAF), Hrvatskoga društva filmskih djelatnika (HDFD), HDLU Istre i Osijeka. U Danskoj je radio i kao glumac u raznim filmovima, TV serijama i reklamama. Potpisuje niz umjetničkih projekata: bio je kustos na više od 30 izložbi, umjetnički direktor fotogalerije ‘Vrata starog grada’ u Osijeku, imao samostalne i skupne fotografske izložbe u Danskoj, Italiji, Hrvatskoj i BiH.
Radio je i kao production i location manager na filmovima ‘Un Autre Souce Jour’, umjetnički fotograf na filmu ‘Sve džaba’, pobjedniku Pula Film Festivala 2008., filmu ‘Kenjac’ te ‘Buick riviera’ i ‘White lightning’. Po povratku u Hrvatsku radi kao dugogodišnji voditelj fotografskog odjela na Zagreb Film Festivalu, Pula Film Festivalu, Motovun Film Festivalu, Animafestu i Human Rights Film Festivalu. Profesor je na Osiječkoj likovnoj akademiji. Živi i stvara u Puli.

PREDGOVOR IZLOŽBI:

“U Laodamiji, za lijepih poslijepodneva živi stanovnici posjećuju mrtve i otkrivaju vlastita imena na njihovim kamenim pločama: slično gradu živih i ovaj grad priopćuje svoju priču o naporima, bjesovima, iluzijama, osjećajima; samo što je ovdje sve nužno, oslobođeno slučajnosti, uladičeno, dovedeno u red. Da bi se osjetila sigurnom, Laodamija živih osjeća potrebu da u Laodamiji mrtvih potraži objašnjenje o samome sebi, čak i uz opasnost da pronađe više ili manje od traženog: objašnjenje o više no jednoj Laodamiji, o različitim gradovima koji su mogli postojati ali nisu, ili pak djelomična, proturječna I nedostatna tumačenja.”
Italo Calvino, Nevidljivi gradovi

“Sa distance” fotografovo oko žudjelo je približiti se gradovima i upoznati njegove ljude.
Gradu živih približio se međutim, posjećujući njegov grad mrtvih.
Davno pokojna lica Pule i Judenburga izmješana u svojim podudarnim sudbinama i smrtima oživjela su u univerzalnom životu poslije života po palimpsestima i keramičkim portretnim ovalima koje je odlučio fotografirati posvećeno kao da ih nanovo portretira. Što je fotograf prepoznao u tim portretima portreta sa fotografske distance?
Prepoznao je kategoriju dvostrukosti, prispodobivost života kroz smrt.
Prepoznao je grad živih koji diše u gradu mrtvih i obrnuto grad mrtvih koji pulsira u gradu živih.
Spoznao je Calvinovu i svoju Laodamiju živih koja u Laodamiji mrtvih traži objašnjenje o samoj sebi, čak i uz opasnost da pronađe manje ili više od traženog: objašnjenje o više no jednoj Laodamiji.
Fotografirane fotografije, portreti portreta učinili su ga odlučnim u nakani da jos jednom zaustavi trenutak nakon trenutka. Život nakon života. Da ovjekovječi smrt koja živi. Oksimoron: živu smrt.

Mada je znao da je njegova distanca svojevrstan luksuz i sigurnosni pojas- hladna zaštitna aura koja će ga kao putnika namjernika prošetati neokrnjenog gradskim vizuarama, pogled žudnje činio je da svaki pritisak na otponcu aparata prelazi tu hladnu granicu i uspostavlja poglavlja neposredne bliskosti i prepoznavanja.

Tako je u pogledu fatalne žene jarko nacrvenjenih usnica sa napuknutim pogledom na keramičkom ovalu prepoznao vlastitu susjedu čije je koketno oko nastradalo jedne zime pod rukom razjarenog muža koji je šamarom post festum okončao vatrenu aferu sa oficirom čiji se pak portret sa kočoperno ufitiljenim brkovima gizdao u svoj svojoj vojnoj veličini tek nekoliko gredica udaljen od nje.
U blago začuđenom pogledu dječaka koji vec cijelo jedno stoljeće s izbljedjelog portreta bojažljivo strepi hoce li rat uskoro završiti bas kao i njegova plućna boljka zbog koje su iz srca monarhije preselili na njen blagotvorni Jadran, prepoznao je i nanovo portretirao svog najboljeg prijatelja iz djetinjstva koji se baš isto tako nikada nije vratio u školsku klupu nakon ljetnog raspusta.

U trogodišnjoj djevojčici u svečanoj bijeloj haljini položenoj na odar širom otvorenih ukočenih očiju (nadodanih naknadno u atellieru najboljeg gradskog fotografa), prepoznao je pokojnu sestru svoje bake koju nikada nisu stigli fotografirati za njena kratka života pa je ova fotografija njene neživosti bila jedino što je njegovu porodicu podsjećalo i držalo u vezi sa tužnim malim životom kojeg se gotovo nitko više nije niti sjećao.
I tako redom, od jednog lica do drugog, fotograf je prepoznavao i dešifrirao kodove života i smrti koji su ga uvukli u tajne labirinte njegove i Calvinove Laodamije.

Sa distance sa koje su njegovo oko, srce i um čeznuli dokidati je, fotografova je žudnja na tren uspjela savršeno dešifrirati redundantnost oblika fuge života. Na kraju njegovog puta, fotografa je umjesto ovala dočekalo ogledalo. U njegovom odrazu međutim, on vidi stari fotografski aparat.

Gotovo isti koji onaj koji je nekoć vukao sa sobom mladi austrougarski vojnik pokopan tik do djevojciče u bijeloj haljini a koji je igrom sudbine, umjesto u mondenom svijetu Pariza kao boem, svoj život nakon života otpočeo zivjeti na jedinoj sačuvanoj fotografiji- autoportretu otetom s neispucane celulodine trake prekrivene prašinom iz rovova Galicije.
Paola Orlic

No comments yet.