ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Eugen Borkovsky i Slađan Dragojević izlažu u Grožnjanu

27.11.2014.

U grožnjanskoj Gradskoj galeriji Fonticus, 29. studenog, u 19 sati, bit će otvorene dvije samostalne izložbe. Eugen Borkovsky predstavit će se ‘Fraktalnim kompozicijama’, a Slađan Dragojević fotografijama pod nazivom ‘Crno bijelo mirovanje vremena’. Izložbe će, u prisustvu oba autora, predstaviti dr. sc. Nataša Šegota Lah.

Eugen Borkovsky i Slađan Dragojević izlažu u Grožnjanu
 
‘Fraktali ili Bijelo gibanje priziva daljine prostora’

Nema više malih opšivenih raspora na teškoj muškoj halji modernosti kojima bi se uhvatila dugmad ovih autonomnih materijala i zapisa o kojima tako suptilno i tako fraktalno misli Borkovsky. Godinama se prianja bez stvarnog vezivanja za tu tešku halju, godinama naslanja tijelo na tijelo moderniteta bez da mu se retrogradnim trkom zabije u tkivo minulosti. Nastoji autor naravno, neprestano nastoji, izgraditi sasvim jasan odnos te poveznice bez vezivanja. Koketira s iskorakom, ali ga ne čini. S nekom bijelom sjetom i nemirnim obnavljanjem prostorne mantre, traži mir kojeg vjenčava s redom, ali ga takav prizor ne čini mirnijim. Odseljiv je i nastanjiv u arhitekturi koja bi dolikovala pticama. Varijacije njihovih odlijetanja, i stalne seobe jata obvezuju pređu na čekanje toplijih dana. Prividno nam je tek nepoznata ta energija strpljivog čovjeka opčinjenog prostorom, onoga koji prostor neprestano nadograđuje skrivajući se u njemu, hineći i odsutnost i odlazak. Ali nema ovdje vremena i nema ovdje odlaska. Sve je tako vječito. Bez-značenjski je to teatar scenografije i ujedno, to bez-značenjsko je njegov sinopsis i njegov sadržaj. Samo svjetlo. Prhtanje harmonije sjena niže izjednačenu istost žičanih čaški nad gibljivim stapkama u busenu divlje trave. Primordijalni je to ples pokretljiv samo u dnu tijela, premda korjenito vezan za rast pređe iz dubine prostora. Difuzna se svjetlost samo zavlači, provlači, opkružuje ili vuče van neku unutrašnju dvodimenzionalnost da se nametne kao masa. Sve se događa u djeljivom, umnoživom, ali i neprebrojivom rastu forme bez teksta. U dvojbi oko glazbe koja bi ovjenčala to bijelo gibanje, tišina se čini najboljom primaljom za prvi vrisak rođenja u našem pogledu. A naš pogled dakako, u tom je slučaju posljednji roditelj daljini koju Borkovsky tako uporno priziva. Srećom, bez da je prizove. Jer, tijelo daljine ne treba biti bliže. Ovako, zrak titra dok zraka reže sjenu. No, to nije poetično. To je resko, razumno, ravnodušno, svečano, stvarno, nepribliživo. Materija žudi (pri)sjetiti se ne-stvarnog. Dotle se, puno, puno malih fraktalnih spletki množi u finoj, čvrstoj, bijeloj redukciji.

dr. sc. Nataša Šegota Lah, kratka bilješka

————————————————–

‘Groblja ili Crno bijelo mirovanje vremena’

Slike po-smrtnosti su pune semantike, a dokumentiranje oblik njihova čitanja. Arhitektura groblja markira preživjelost u ratu s vremenom naše preostalosti. Arhitektura grobalja uopće, slavi poraz kretanja prostorom. I opet teatar. Ovaj put, sinopsis je stravično stegnut u procjepu crnine i bjeline, gotovo orgazmične nepomičnosti na koju se ruši pogled ravnodušno zbrajajući dijelove prikazanoga u neumoljivo jedno. Jednom je dakako krsno ime Smrt. Svjetlost se pri tom ne može uloviti, jer se u mračnim pregibima teškog kamenja i plastičnih lampiona snalaze tek skriveni škorpioni, korijenje bršljana i vertikale čempresa, kao jedini život uz one, tužno uznemirene što naviru gledati sebe u prazno lice ostavljenosti. U tom bezizražajnom licu ostaje samo svijest o vremenu kao dodana vrijednost i priklon slaboj nadi da baš „onaj moj, ona moja, ono moje“ nije nestalo. Nestali se nastanjuju u ostalim, pa tako raste Grad mrtvih. Ovdje nema svjetla, već se mrak opisuje svjetlom. Time se autorizira pristup obesvijetljenima. Svjetlopis pri tom ne osvjetljava. Dapače, zatamnjuje i gdjekad samo bljesne u posjekotini tame, ili po rubovima detalja. Jaki kontrasti i hladna gustina u prizorima apostrofiraju samo fotografa. Njegovo gledanje na smrt kao na stvar koje na groblju više nema. Ista je naime, pojavivši se iščezla, bivajući samo nakratko puki rub života. Ona je nakon grandioznog uprizorenja na tanašnoj granici prelaska, ostavila tek gomilu nemoćne memorabilnosti (pre)ostalih. Oko fotografa prolazi kroz arhitekturu vremena kao da je prostor. No ne lirski, ne patetično, ali ni indiferentno. Dokument je kako znamo pomalo bezobziran prema (s)tvarnom iz kojeg se predočuje. Nema nostalgije, nema žudnje za životom. Raspliću se nizanjem spletke sjećanja na mrtve. Sve na način kako živi grade babilonske kulice dostojnosti i dostatnost, da bi se čovjek po drugi put nakon života raspao, tiho i fino, bez komunikacije sa susjedom s kojim dijeli urbani okoliš konačnosti. Sve (pre)ostalo je fotografija faktografije.

dr. sc. Nataša Šegota Lah, kratka bilješka

No comments yet.