ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Denis Božić – CIRCO APOLLO

12.10.2010.

Bio je cirkus u našem gradu… i otišao. Sve ostalo što ću ovdje napisati svodi se samo na ovu misao i nije potrebno napisati ništa drugo, jer će svatko iz takvog rezimea imati svoju priču, možda u nijansama drugačiju, ali u osnovi uvijek istu.
.

.
Nemoguće mi je odgovoriti na pitanje što je to što nas privlači cirkusu, premda sam o tome puno razmišljao. Izjave kao “cirkus je došao u grad” ili “cirkus je otišao” ostavljaju u mnogima od nas snažne emocije. Što se u nama događa kada cirkus ode i kada na mjestu gdje su se prethodne večeri odvijale čarolije ostane samo ugažena trava i nekoliko mrlja?
.
Kao malen, slušao sam priče o tome kako Cigani odvode djecu. Pomisao na to nije mi samo izazivala strah, nego je i prizivala određena sanjarenja o putovanjima i avanturama. Znam da nisam jedini. Brojne su knjige napisane i filmovi snimljeni o tome kako ljudi žele, bar na kratko, pripadati nekom drugom svijetu. Dječaci često maštaju o tome da pobjegnu od kuće, a ponekad je taj odlazak u mašti povezan i s cirkusom. Sigurno nisam bio jedino dijete koje je željelo zaviriti iza pozornice cirkusa, vidjeti kako sve to doista funkcionira.
.
Međutim cirkus pripada nekom prošlom vremenu. Globalizacija nas je učinila emocionalno imunima na bilo kakva iznenađenja; prestali smo se oduševljavati čarolijom. Na kraju krajeva, ono što cirkuski artisti rade nije ništa posebno spram akrobacija junaka video igara, ili onih u filmu “Matrix” ili “Nemoguća misija”…
.
Bitno je pitanje je li cirkus iluzija ili je stvarnost. Može li hodač po žici doista pasti i poginuti, ili će se nekim čudom uvijek iznova izvući i oživjeti? O opasnosti guranja glave u lavlje ždrijelo više se ne može govoriti jer su cirkuske predstave sa životinjama danas uglavnom zabranjene. Ali, ako tu stavku (koja je bila jako bitan dio cirkuskog svijeta) i zanemarimo, možemo se pitati: je li klaun doista tako nespretan i je li on uvijek pripravan na zbijanje nepodopština; je li djevojka što se njiše visoko nad nama, ovješena samo za rep svoje kose, doista neka ciganska kraljica i mogu li žonglerovi mačevi doista probosti?
.
Gdje je naša stvarnost u odnosu na njihovu? Odrasli će se možda, nakon predstave, pokajati što su u zanosu kupili kokice, koje su trostruko skuplje nego na ulici, možda će biti pomalo ljuti što su sjeli u prvi red, omogućivši klaunu da upravo njih poprska i izruga pred svima. Ali ako u vama ipak živi malo zaboravljeno dijete, možda ćete ipak te noći sanjati kako ste i sami dio ovog miljea, kako prevaljujete nebrojene kilometre, gradove i zemlje i oblačite sjajne kostime, koji neprekidno mijenjaju boje pod šarenim reflektorima. U tim snovima neće vam smetati ni pljusak koji se po vama slijeva dok u novome gradu podižete šator.
.
Ali ipak, ako smo iskreni prema sebi, uvidjet ćemo da želimo ostati tu gdje jesmo, u udobnosti svojega doma, okruženi svim onim sitnim navikama koje nam ispunjavaju svakodnevicu. U neku ruku, naš ja maleni život možda čak i bogatiji od onoga što ga vode cirkusanti.
.
Kad sam ugledao ljude iz cirkusa kako po gradu lijepe plakate, bio sam oduševljen i poprilično izvan sebe, jer je to bilo ono što sam za svoje fotografiranje odavno priželjkivao, nešto što poprilično odgovara mojim fotografskim i životnim htijenjima.
.
Ova serija fotografija je mješavina očekivanog i onoga što je doista bilo. Primarno mi je nastojanje bilo da nagovorim artiste na poziranje negdje u krugu između šatora i njihovih kamp-prikolica, kako bih “ulovio” upravo onaj nejasni prijelaz između života i spektakla. Ta su nastojanja uglavnom propala. Osnovna je zapreka bila u tome što oni nisu do kraja pojmili što ja ustvari želim, a i nisu baš bili voljni prihvatiti moju zamisao, jer se uvijek žele prikazivati u sjaju onog trenutka kad je iluzija na vrhuncu. Općenito su prema meni, tijekom nekoliko dana koje smo zajedno proveli, bili jako tolerantni, ali uglavnom nisu bili spremni na prilagođavanje svoje rutine mojim fotografskim potrebama. Kao ljudi koji neprekidno putuju, oni su navikli držati se distancirano prema svijetu koji nije njihov.
.
Circo Apollo je iz Italije, ali, kako to u cirkusu uglavnom biva, artisti su iz raznih zemalja, pretežno iz srednje Europe. Riječ je o vrlo malenom cirkusu, koji se ipak vještinom izvođenja točaka može mjeriti i s najvećima. On ima samo jednu postavu artista i oni rade neprekidno, u svim predstavama, svakoga dana, bez dana odmora. Dok nisu na pozornici, obavljaju prodaju kokica, sokova i sl. Mnogi od artista nisu prvi u svojim obiteljima koji rade taj posao, nego su ga “naslijedili” od svojih roditelja, a nekima se cirkuska loza vuče duboko u prošlost. Oni, naravno, imaju i svoje stalne domove, premda na turnejama provode veći dio života. Jako su ponosni na svoju materijalnu imovinu, na svoje kuće, ali i na svoje kamp-prikolice. I to je, poprilici, sve što sam uspio o njima doznati izravno od njih samih…
.
Ali evo i njihovih imena.
Gianni Anselmi je bivši vlasnik cirkusa, koji je od nedavno posao prepustio svojem sinu. Gianni je klaun, a s njime nastupa pas Balu (pas po imenu Ruben sada je umirovljen).
Elvio Anselmi, Gianniev sin, nastupa u više točaka, ali njegova glavna točka je hodanje po žici.
Lenny Alvarez je žongler.
Samantha Anselmi, Elvieva žena, nastupa u točci s mačevima.
Belinda Carroli izvodi točku u kojoj repom svoje kose visi o konopcu.
Nieves, Belindina starija kćer, izvodi akrobacije s hoola hopom.
Emy (umjetničkog imena Shakira) također majstorski vrti hoola hop i tom točkom ponekad zamjenjuje Samanthu, koju je i naučila ovoj vještini.
Miss Rubinka iz Bugarske zabavlja publiku svojim psima i golubovima.
Susan izvodi ples na vrpci obješenoj o šator.
Sue Ellen Sforzi Bouglione je tzv. žena od gume.
.
Denis Božić rođen je u Biogradu 1967. Nekoliko godina radio je kao novinar u Zadarskom listu i bio dopisnik Večernjaka. Trenutno živi u Osjeku, a fotografijom se bavi zadnjih 5 godina i uglavnom je orjentiran na uličnu, crno bijelu fotografiju…
http://www.dionisic.deviantart.com/
.

  1. …stvarno, jedan od boljih…!:)

    Komentar by Mario Sremec — listopad 12, 2010 @ 1:40 pm

  2. Uvijek iznova odusevljavam se cirkusom kao i fotografijama artista iza pozornice. Cestitam Denis!

    Komentar by Max Juhasz — listopad 12, 2010 @ 1:45 pm

  3. Uf…ja sam oduševljen i ugodno iznenađen da postoje ljudi koji tako dobro rade, a skromni su i samozatajni…sigurno i među vama postoji neko ko ima tako kvalitetne fotografske eseje, zato se nemojte bojati nego šaljite, šsljite, šaljite…pokažite svima vaš rad….pozdrav i još jedne čestitke Denisu…

    Komentar by Goran Matošević - Urednik — listopad 12, 2010 @ 7:53 pm

  4. Tako britko i jasno prezentirana zanimljiva priča! Bravo Denise, treba još više ovakvih divnih radova. Divna serija promišljenih fotografija.

    Komentar by Vedran Mandić — listopad 12, 2010 @ 8:44 pm

  5. potpisujem komentare, a 1, 3 i 6 su mi ludilo ..svaka čast

    Komentar by kristijan — listopad 12, 2010 @ 10:31 pm

  6. Volim radove koji me natjeraju da im se iznova vračam i fotografije koje me lakoćom uvedu u svoj svijet, posebno ovako kontrastan kao što je cirkus..Bravo Autoru, jedan on najboljih radova do sada objavljenih na fotogardu!

    Komentar by Stjepan Vego — listopad 12, 2010 @ 11:58 pm

  7. Čestitam Denise,
    Zanimljiv i jednostavan prikaz crikuskog života. Dovoljno intiman pogled u svakodnevicu neobičnih ljudi a opet dokumentaran sa odmjerenom dozom umjetničkog i osobnog utjecaja.
    uistinu čestitam

    Komentar by Josip Knežević — listopad 13, 2010 @ 4:22 am

  8. Ništa manje nisam ni očekivao od čovjeka takvog senzibiliteta i tako suptilnog pogleda na svijet. Bravo, bravo i još jednom bravo.

    Komentar by Daniel Autischer — listopad 13, 2010 @ 7:42 am

  9. Denis,na fotografijama se vidi da ih jako dugo priželjkuješ,cijeli si bio posvećen tom cirkusu :-) Fala ti sto si svoj rad podijelio s ostalim zaljubljenicima u fotoesej! Jako se veselim nekoj tvojoj budućoj izložbi. U Fotogardu sve bolji i bolji radovi,baš mi je drago,pozdrav

    andrej perović

    Komentar by aleksej vebic — listopad 14, 2010 @ 1:13 am

  10. Moj duboki naklon dragi prijatelju. Oduševljava intimitet koji si uspostavio sa akterima svojih fotki. Vjerujem da ti nije bilo lako balansirajući između vlastitih strahova od odbijanja i znanja i umijeća ostvarivanja kvalitetne komunikacije i zadobivanja povjerenja glavnih protagonista ove lijepe priče. Pozdrav i nadam se da se uskoro čujemo (vidimo) :)

    Komentar by Oliver Bešić — listopad 17, 2010 @ 6:13 pm

  11. Zahvaljujem vam svima, odn. svakome pojedinačno.
    Većinu vas već poznajem, kao dobre ljude i izvrsne fotografe, a one koje nisam do sada poznavao potražio sam na internetu i uvjerio se da je također riječ o fotografima jednake vrsnosti. Time mi vaše javljanje još više laska. Ali, osobito me raduje što se u ovim komentarima osjeća ono najbitnije: da ste svi iskreno posvećeni ljubavi prema fotografiji i da zajedno tvorite jednu vrijednu zajednicu, u koju je tako ugodno zalutati. Eto, to mi se i čini kao vrijedna uloga Fotogarda, koju bi trebalo njegovati, ne toliko radi osobnih probitaka (što ipak ne treba odbacivati), nego prvenstveno radi poticanja fotografije i jačanju njene uloge u zajednici, u njenom samoprepoznavanju, na račun svih onih negativnih konotacija koje su fotografi i fotografija poprimili u našem društvu.

    Komentar by Denis Božić — listopad 22, 2010 @ 12:05 pm

  12. Denise, čestitke.
    Po meni jako dobro

    Komentar by Dario Matić — listopad 22, 2010 @ 4:15 pm

  13. Zahvalan motiv i odlična serija…
    Uživao sam.

    Čestitke Denis!

    Komentar by Ivica Ivčević — studeni 1, 2010 @ 4:31 pm

  14. odlične slike, neke, ne sve! ostale jako dobre! Jako dobar članak! komplimenti!

    Komentar by Dajana — studeni 4, 2010 @ 12:08 pm

  15. Članak je odličan, slike još bolje, mala primjedba. Giani nije “vlasnik cirkusa koji je posao preustio svom sinu”. Obitelj Anselmi ima jaku dugo tradiciju u cirkusu ali u pravilu kao gostujoća obitelju svim većim cirkusima, a Elvio je ovaj mali cirkus osnovao na novo sa svojim partnerom Massimiljanom Rossi.

    Komentar by Dajana — veljača 6, 2011 @ 10:00 am