ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Damir Nehyba – Pariški kod

21.06.2010.

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, u ponedjeljak, 21. lipnja 2010. u 20.00 sati otvara se izložba Damira Nehyba – Pariški kod.
.
Damir Nehyba - Pariški kod
.
Izložba je otvorena do 8. srpnja 2010. radnim danom od 10.00 do 18.00 sati.
Internetska adresa: www.ns-dubrava.hr
.
Bio je to jedan od onih posebnih, neobičnih dana, sasvim drukčiji od svih ostalih dana u Parizu. Predosjećao se dolazak oluje i vjetar je posvuda raznosio i kovitlao lišće. Ali je pritom i čudesno pročistio vječno zasićenu i ustajalu velegradsku atmosferu, učinivši je rijetko prozirnom i bistrom. Nebom su se gomilali oblaci, čas zaklanjajući, čas otkrivajući sunce, te tako stvarajući stalno promjenjivu svjetlosnu scenu s čarobnim zajedništvom rasvjetljenja i zatamnjenja, koja su se, oživljena, pomicala i „plesala“ po kućama i kvartovima, po površini Seine i po njezinim usidrenim brodovima, prelazeći preko mostova i crkvenih tornjeva, zaustavljajući se na licima kamenih spomenika i na licima zadnjih šetača. Činilo se kao da je cijelu predstavu svjetla i sjena toga dana režirala sama priroda, kako bi svima, posebno fotografima čije je oko osjetljivo na likovnost, pokazala neki drugi Pariz, drukčije poetike i drukčijeg ozračja. Enigmatičan Pariz, ali ipak, uvijek na neki svoj poseban način prepoznatljiv. Damir Nehyba je u to vrijeme već duže boravio u gradu, pritom ne snimajući, poput mnogih, poznate i znane pariške „turističke“ vizure, već je tek povremeno „hvatao“ zanimljive motive. Jer nije on od one vrste umjetnika-fotografa koji klikaju stalno i svugdje, računajući kako će se u mnoštvu fotografija sigurno, „same po sebi“, dogoditi i neke koje su izuzetne i senzacionalne. Nehyba radije ustrajno čeka poseban motiv i povoljan trenutak, oslanjajući se na svoju estetiku kultiviranog gledanja i na oko naučeno na likovnost, pa kad se takav trenutak dogodi, njegov kreativni nerv proradi punom snagom. Kao svojevrsni klasičar, koji je ostao vjeran crno-bijeloj fotografiji, on ne eksperimentira medijem, ne aranžira scenu, ne uređuje modele/manekene, niti ne namješta efekte. Njegov scenograf je priroda, a suradnik „sretni trenutak“, uz koje on „režira“ bez namještanja, bez popravljanja i bez ponavljanja likovno čvrstu priču punu vizualnog bogatstva. Likovnu priču koja se ipak ne rađa slučajno, već u njemu raste i dozrijeva, oblikuje se i izoštruje. A onda se, u jednom trenutku jednostavno prepozna. Prepozna je oko, nerv, mozak i utroba, aktivirajući cijelu lavinu kreativnosti. Upravo kao tog posebnog, dugo čekanog pariškog dana, kad su se, pred oluju, upalile „nebeske reflektorice“, a svjetlo i sjena nemirno zaigrale po krovovima, krošnjama, unutar snažne konstrukcije Eiffelova tornja i među kontraforima Notre Damea. Potaknut upečatljivom impresijom trenutka, Damir Nehyba snimio je tada, u dahu, seriju fotografija „Pariški kôd“. Jer tad je, nakon dugog prikupljanja dojmova i upijanja ozračja ovoga grada, iskoristio ponuđeni „slučaj“ i scenu složenu rukom prirode, pokazavši kako se može gledati Pariz i na jedan drukčiji način: istodobno lirski-emotivno, ali i unutar svog osobnog, strogo posloženog i kodiranog vizualnog poretka, kod kojeg je važno ne samo ono što se gleda, nego i kako se gleda. Pogotovo ovo potonje, budući je Damiru Nehybi izuzetno važna estetika pristupa i rada gdje se u fotografiji znalački uranotežuje kompozicija (još u oku), dinamički ujednačavaju odnosi svjetla i sjene, te uvode pogledi iz takvih očišta koja otvaraju nove i uzbudljive perspektive. A sve to nekako se poklapa i s estetikom koju ovaj grad već nosi u sebi.
.
Premda se može činiti da Damir Nehyba ovdje fotografira tek „ono što vidi“ – Pariz kakav je realno pred njim, ipak on taj svoj pogled na Pariz, bez obzira na neobičnost trenutka, „prilagođava“ sebi i svojoj likovnoj percepciji, promatrajući nerijetko total kroz detalj i privlačeći naše oko na neku naizgled nevažnu sitnicu, kako bi nas uvukao u cjelinu likovne problematike. A onda nas na kraju fascinira osjećajem kako smo dio cijele priče i nalazimo se u žiži vizualnog doživljaja – kao na vrhu Eiffelova tornja.
.
Višnja Slavica Gabout
.

No comments yet.