ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Damir Fabijanić – Sažimanje galerije

22.08.2010.

Od petka, 20. 08. u Galeriji Rigo u Novigradu otvorena je izložba crno-bijelih fotografija “Sažimanje galerije” kojima Fabijanić radi svojevrsnu petnaestogodišnju “inventuru” te minijaturne galerije i njezinih izlagača koji su se tu predstavljali tih godina.
.
Damir Fabijanić - Sažimanje galerije
.
Sve fotografije snimljene su ove godine, a u njima autor ujedinjuje svoja razmišljanja i stavove o samome galerijskom prostoru, ali i o ljudima koji su taj prostor programski usmjeravali od osnutka 1995. godine.
.
Prema riječima povjesničarke umjetnosti dr. Jasne Galjer, Fabijanić umjesto neutralne, anonimne “bijele kutije” izložbenog prostora fotografijom i posebnim kadriranjem u kvadratičnom formatu ističe konotativno značenje.
.
U mnoštvu mogućih odgovora na pitanje o razlozima sveprisutnosti fotografije u današnjoj vizualnoj kulturi, radovi Damira Fabijanića osebujan su primjer metajezika zasnovanog na sintezi gramatike elementarne jednostavnosti znakova i kompleksnosti značenja. Naizgled lapidarni, uvijek odmjereni i precizni u izričaju indeksnih i ikoničkih slika, oni izmiču formalnoj analizi koja ne dopire do mreže semantičkih kodova. Nije stoga slučajno što je prostor okosnica Fabijanićevih fotografija. On je subjekt i objekt od odlučujućeg značenja za konceptualnu cjelovitost ovog autorskog opusa, u rasponu od dokumentarne i ilustrativne do umjetničke fotografije, ishodišta u tradiciji arhitektonske fotografije do iskustava minimalne i konceptualne umjetnosti, a nerijetko i hibridnih žanrova kao što su slike-objekti, statementi, kritički iskazi koji promatrača pretvaraju u sudionika socijalne i kulturalne interakcije. Neovisno o temi: urbane krajolike, napuštene ljetnikovce, devastirane interijere, javne prostore u nedostatku boljih definicija možemo opisati sintagmom „psihologija socijalne arhitekture“.
Otkako su šezdesete godine donijele prvi val radikalnih umjetničkih praksi kritičkog preispitivanja institucionaliziranih prostora umjetničkog djelovanja došlo je do drastičnih promjena u odnosu na ranije modele predstavljanja umjetničke produkcije. Najznačajniji među njima je iskorak iz muzejskog i galerijskog u javni prostor. Istovremeno odvijali su se i procesi redefiniranja umjetničkog djela i koncepcija, koji dotadašnjoj ulozi izložbe kao medija dodaju i svojstva diskurzivnog izraza. Ta je tendencija omogućila sve izrazitije naglašavanje samosvijesti, otvorenosti i transparentnosti koje uključuje i osobnu dimenziju u problematiziranju izložbe.
Time je započet proces dekonstrukcije čvrsto zadanog estetskog sistema, u kojem se umjetnost distancira od same sebe. Uvriježeni odnosi pojedinih činilaca tog sustava, poput originala i kopije izokrenuti su, a granice između tzv. visoke umjetnosti i popularne kulture definitivno su poništene. U tom kontekstu diskurzivni prostor fotografije kao medija postajao je sve složeniji, postajući sve manje „odrazivnim“ u smislu prozora u realnost ili zrcalne slike nekog doživljaja. Umjesto modernističkog mita estetskog objekta kao autonomne činjenice, fotografija je radikalnije od svih ostalih vizualnih medija afirmirala serijalnost, repetitivnost, aproprijaciju, intertekstualnost, simulaciju i pastiš kao odlike nove umjetničke prakse.
.
Radovi Damira Fabijanića izloženi u Galeriji Rigo na najbolji način reprezentiraju autorovu dosljednu opredijeljenost za istraživanje komunikacijskih potencijala fotografije. Izložena je cjelina koju čini pet strukturalno povezanih fotografija gdje se prostor galerije pojavljuje u višestrukim ulogama pozornice i protagonista, pri čemu je koncept ujedno i kontekst.
Riječima autora, ova je serija fotografija hommage svim prethodnicima koji su sudjelovali u profiliranju njezinog stvarnog i imaginarnog prostora, kako umjetnicima koji su dosad izlagali u galeriji Rigo tako i onima koji su odabirali autore i djela. Tako već na nultoj razini postaje očit sraz dimenzijama nevelikog prostora galerije veličine svega 4,6 x 4,2 m i njegove osebujne memorije. Na svakom od četiri zida izložena je crno-bijela fotografija tog istog zida veličine 75 x 75 cm s crnim rubom. Njima je u eksterijeru pridodana i peta fotografija ulaznog pročelja ovješena u maniri cimera na natpis galerije. Parafrazirajući glasovitu modernističku sintagmu „manje je više“ .
.
Fabijanić umjesto neutralne, anonimne „bijele kutije“ izložbenog prostora ističe njegovo konotativno značenje. To čini kadriranjem isječaka praznine, superponiranjem i interioriziranjem prikazanog i realnog prostora.
.
„Prazno“ se time pretvara u vlastitu suprotnost; u genius loci koji je ujedno i najveći izazov kreativne interpretacije, dijaloga s prethodnicima čiji su tragovi i utjecaji u njemu trajno zabilježeni, ali i poziv budućim izlagačima. Naime, otkako je Roland Barthes ustvrdio da autorstvo i originalnost u smislu uporišne točke, izvora, fokusa značenja i mjerila vrijednosti umjetničkog djela više ne postoje, suočeni smo s činjenicom da djelo ne donosi poruku koju bismo mogli jednoznačno dešifrirati. Analogno tome, Fabijanićeve fotografije u galeriji Rigo usprkos ikonografskom sistemu koji asocira renesansne slikarske kompozicije i nepogrešivom senzibilitetu za isticanje detalja poput fakture i svjetla, ne predstavljaju pokušaj konstruiranja umjetničkog predmeta, određenog stilskog obrasca, pohvale ljepoti. To su prije svega slike-objekti koji konstituiraju samosvjesni čin, intertekstualnu igru značenja, pomicanje onkraj objektivne datosti pojedinačnog pogleda kroz objektiv fotografskog aparata. Intervencija se odvija u višestruko kodiranom sustavu koji uključuje i odnose izložbe kao modela prikazivanja i događaja u smislu prostorno-vremenske dispozicije s obzirom na autoreferencijalno polje fotografije.
Prihvatimo li polazišta poststrukturalističkog tumačenja prema kojem je realnost efekt simulirane sličnosti, te da je svijet kojim smo okruženi zapravo simulakrum, fotografija kao replicirana slika tog labirinta znakova nalik dvorani s beskonačno mnogo zrcala dobiva dodatnu težinu.
Gledajući Fabijanićeve fotografije potaknuti smo vidjeti prostor u kojem su postavljene kao mjesto zbivanja koje ne iscrpljuje svoju funkciju trenutnom izlagačkom namjenom. I zapitati se, koje je pravo značenje tih fotografija.

.
dr. Jasna Galjer
.
.
.
Izložba će biti popraćena autorovim tematskim predavanjem pod nazivom „O fotografiji – konkretno“ koje će se održati u prostorima Muzeja – Museo Lapidarium u Novigradu, 15. rujna, s početkom u 20 h.
.
O autoru
.
Rođen 1955. u Zagrebu. Samostani umjetnik – slobodni fotograf od 1987., u početku specijaliziran za arhitekturu i pejzaže. Za vrijeme Domovinskog rata snima razorenu kulturnu baštinu, posebno Dubrovnik i okolicu. Fotografski materijal na tu temu objavio je u knjizi «Dubrovnik…». Istoimena izložba, zajedno s drugim autorovim izložbama, obišla je Europu i Južnu Ameriku. Godine 1992. sudjelovao (kao jedini hrvatski fotograf do danas) na najznačajnijem europskom festivalu fotografije u Arlesu. Glavni je fotograf i urednik fotografije u časopisima CROATIA/Croatia airlines (od 1993.), ORIS (1999-2008) i IĆE&PIĆE (od 2007.).
.

No comments yet.