ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Damir Fabijanić: Hitno treba mijenjati sustav međunarodne promidžbe kulture

29.01.2012.

Damir Fabijanić već desetljećima fotografiju pretvara u prvorazredna umjetnička djela. Fotograf koji je najbolje od svih znao snimati genij starohrvatske arhitekture, te u detalju kakve romaničke rozete, gotičkog prozora ili renesansnog zvona prikazati bit i duh vremena, snimajući i najfascinantije suvremene gradnje, stvorio je fotomonografije koje nisu samo povijesnoumjetničke studije, već i umjetnička djela.

Kao autor više od 40 izložaba u svijetu, Fabijanić je vrlo dobro upoznat sa svim teškoćama u promidžbi hrvatske kulture. Štoviše, bio je prvi hrvatski umjetnik koji je tijekom rata imao izložbu u inozemstvu, o bombardiranome Dubrovniku.

Dvadeseta godina od prve hrvatske izložbe u svijetu, prigoda je da Fabijanića pitamo koliko je hrvatska kultura doista poznata. Kada bi Hrvatska provela međunarodnu anketu koliko Europljani poznaju hrvatsku kulturu, rezultati bi vjerojatno bili poražavajući. Što o tome misli, zašto promidžba hrvatske kulture nikada nije doživjela ozbiljnu analizu, i koliko je propala fotografska struka pojasnio nam je Fabijanić.

Prije dvadeset godina Hrvatska je otvorila svoju prvu inozemnu izložbu, vašu »Dubrovnik, Patrimonio de la Humanidad« u Centro cultural de la villa u Madridu. Možete li nas podsjetiti kako je to izgledalo?
– U jesen 1991., nakon početka napada na dubrovačko područje, pokušavao sam na sve moguće privatne načine (jer su u Ministarstvu kulture bili »gluhi«) pokazati u inozemstvu fotografski materijal o hrvatskoj graditeljskoj baštini. Zahvaljujući Jagodi Lukavac i Tatjani Ribić u Madridu je organizirana moja izložba o devastacijama u Dubrovniku, otvorena 23.1.1992.

Uz izložbu je tiskana knjiga (u kojoj je predgovor napisao španjolski literarni nobelovac Camilo Jose Cela), od čije se prodaje (uz moje odricanje od honorara) skupilo 8.000 DM, uplaćeno kasnije kao prvi prilog u Fond za obnovu hrvatske baštine.

Senzacionalni osvrti u novinama, intervjui na radiju te sjajan prilog na madridskom TV-dnevniku zanemarivo malo su zanimali istovrsne medije u nas. Doprinos oficijelne Hrvatske toj izložbi bili su plaćanje transporta sanduka s fotografijama (i to tek u zadnji čas) od strane Ministarstva kulture, a »doprinos« (pazite ovo!) našeg Ministarstva vanjskih poslova bio je jedan nepotreban i nespretan protest, zbog čega izložbu nije otvorio gradonačelnik Madrida, već njegov izaslanik. Zbog istog razloga izbačen je već postavljeni video sa snimkama napada na Dubrovnik! Zanimljivo je da dvadesetogodišnjica izložbe TV nije zanimala.

Čini mi se da biste i danas imali potpuno iste teškoće u organizaciji svoje izložbe u inozemstvu. Je li to točno?
– Mogu sasvim vjerodostojno reći da se u zadnjih dvadeset godina u promociji hrvatske kulture odvijaju dva paralelna pravca. Prvi (koji zovem oficijelnim) realizira se unutar službenih institucija, skup je, neefikasan, slabog odziva i rezultata, ali zato od domaćih medija »predobro« popraćen, te drugi (»privatni«) gdje pojedinci uglavnom s privatnim vezama (i ponekad uz minoran doprinos oficijelnog sustava), ostvarenim projektima daleko učinkovitije, jeftinije i efikasnije predstavljaju Hrvatsku, ali uz potpuno neadekvatan odziv hrvatskih medija.

Taj paradoks (uz pokoju iznimku) karakterističan je i za ostale segmente kulture, gospodarstva i drugih. Prvi su oduvijek mogli »trošiti koliko se htjelo« (malo karikirano), a za druge »nikada nema (dosta) novaca«.

Dosljedno provođenje takvih »kriterija« izmučilo je i obeshrabrilo većinu pojedinaca pa i mene. Umjesto pojedinaca s jakim projektima, sustav je radio svoje. Pitam se koliko je vrijednih projekata stotine takvih pojedinaca Hrvatska propustila?

Tržište fotografija kod nas je potpuno devastirano. Oficijelni sustav je začahuren i ne odaziva se ni na jedan poziv za javni razgovor o kriterijima valorizacije fotografa i njihovih radova

 Što mislite o hrvatskim nastupima u okviru Ministarstva kulture od devedesetih do danas?
– Nedavno sam Viktoru Žmegaču rekao da te izložbe nazivam »zrcalnima«, jer one zapravo uopće nisu namijenjene javnosti u zemljama gdje se održavaju, već se rade isključivo zbog hrvatske javnosti! Zato su sve te oficijelno organizirane izložbe (unatoč minornom odzivu u mjestima održavanja) uvijek imale (pre)velik odziv u hrvatskim medijima.

Na web stranici Ministarstva kulture imate popis pod imenom »Projekti Ministarstva« na kojem se nalazi nekoliko izložbi koje kolaju svijetom. Nitko mi nikada nije htio odgovoriti kako su nastale te izložbe. Da li se Ministarstvo kulture javilo samo sebi na natječaj? Vjerovali ili ne, nedavna konferencija o kulturnoj diplomaciji u organizaciji Diplomatske akademije MVP-a i Zaklade Hans Seidel prvi je stručni javni skup o toj temi u 20 godina. Ta tema je bila doslovno zabranjena (neformalno, dakako) u medijima i, što je porazno, jednako u »oficijelnim« i »neovisnim«.

Evo koristim se prilikom da prvi put javno kažem jedan krucijalni podatak koji ilustrira svu tragičnost hrvatske »kulture«. Imao sam priliku 1999. g. za Croatia airlines fotografirati izložbu »Hrvati – vjera, kultura, umjetnost« održane u Vatikanskom muzeju. Budući da je tada skupljena na jednom mjestu većina najvrednijih artefakata iz hrvatske povijesti, predložio sam da besplatno snimim sve artefakte. Moja je ponuda glatko odbijena od ministra kulture, onoga najdugovječnijega uz svjdeoke. Treba li više?

Cijeli intervju možete pročitati na stranicama Vjesnik.hr

No comments yet.