ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Dalibor Talajić – Vodnjanska priča

09.11.2011.

Premda sam u Vodnjanu bio često u posljednjih 15-ak godina, tek mi se prije dvije godine dogodilo da sam ga zapravo otkrio. Atmosfera grada, stare ruševne kuće, zagonetne uličice, mračni kameni prolazi te ljudi koji, pokrenuti meni nepoznatim poslovima i zadaćama, troše ulice i trgove, žive i koriste svoj grad, začarali su me. Čarobnu egzotiku najčešće dalekih destinacija pronašao sam tako nadohvat ruke.
.

.
Ono što Vodnjan dodatno čini posebnim i drugačijim od ostalih istarskih gradova i naselja, njegova je iznimno naglašena multietničnost: u tom su se malom prostoru stisnuli i pod istim nebom žive ljudi mnogih nacionalnosti, kultura i običaja. Sreća je u nesreći i to što Vodnjan još uvijek nije postao žrtvom stranog kapitala i turističkog vampirizma, koji u tradicijskom i kulturnom smislu doslovce ubija cijelo hrvatsko priobalje. Vodnjanski su prazni prostori svjedoci i učitelji povijesti, zaborava i prolaznosti, za razliku od luksuznih i mrtvih ‘šupljina’ stvorenih posvuda za dvomjesečnu zaradu tijekom ljetnih mjeseci.
.
Vodnjan je bučna pozornica života: djeca se zabavljaju na ulicama; ljudi se susreću na gradskom trgu i satima pričaju o koječemu; trgovine, mesnice i kavane odišu nekadašnjim bojama i mirisima; traktori u povratku s polja prolaze središtem grada, a susreti s kozama ili magarcima uobičajeni su.
.
U takvom sam okruženju pronašao neiscrpan izvor fotografskih motiva i priča, ali i životnih iskustava i upoznavanja, te sam unatrag dvije godine ondje redovan gost: nekima prijatelj, nekima smetnja, stranac ili čudak koji kao da bez cilja luta ‘njihovim’ prostorima. Jer u Vodnjanu, kao u svakome malom mjestu, ne može se proći nezamijećeno. Ulična fotografija gužve u metropolama – jednoga Erwitta, Winogranda, Moriyame ili Meyerowitza, gdje fotograf neprimjetno bilježi nepoznate prolaznike – ovdje ne može nastati. Ovdje ulazite u intiman i ograđen prostor koji traži otvorene ruke i poštovanje, tu je svaka fotografija iznenađenje i dar čije se poruke iščitavaju u nagovještajima i slutnjama.
.
Vodnjanska priča moj je prvi dugoročan dokumentarni projekt. Nakon dugih godina tijekom kojih sam na fotografiju gledao kao na likovnu sliku, odnosno predmet koji sam sebi mora biti dovoljan, svršen i za oko privlačan, u posljednje me vrijeme sve više privlači i izaziva oblik fotografskog eseja, u kojemu veći broj fotografija iz različitih kutova, raspoloženja i vremenskih razdoblja pričaju priču o određenoj temi koja me izaziva, zanima, plaši ili privlači. To je osobniji i intimniji način otkrivanja svijeta koji me okružuje; na neki način traži od mene strpljenje, (us)trajnost i predanost, a konačni rezultat omogućuje slojevitost i višeznačje koje puku dokumentarnost katkad može uresiti ukrasima onoga nečeg ‘drugog’, riječima neobjašnjivog.
.
Dalibor Talajić rođen je 1973. u Rijeci, a živi i radi u Rovinju. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Bologni 1999. godine. U početcima ga, kao slikara, fotografija nije nimalo interesirala, međutim slikarstvom se prestajao baviti. Zbog posla kupuje prvi digitalac i počinje fotografirati. Prvih nekoliko godina fotografiranje mu je bilo čisto odrađivanje posla da bi se polako pretvorilo u ono što mu je danas glavni interes i ljubav.
.
Izložba ‘Vodnjanska priča’ može se pogledati do 14. studenog 2011. u Galeriji Vladimira Horvata, Trg žrtava fašizma 14, Zagreb.
.

  1. Odlicno, odlicno, odlicno, zbog ovakvih radova koji inspiriraju posjecujem ovu stranicu…bravo autoru i Fotogardu

    Komentar by Tosho — studeni 9, 2011 @ 9:36 pm