ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

D-SLR ili kompaktni fotoaparat

18.05.2010.

Kod mnogih se fotoamatera, prije kupovine novog fotoaparata, pojavljuje dilema nabaviti D-SLR ili kompaktni fotoaparat. Pri donošenju odluke najčešće se vodimo tehničkim razlikama, odnosno prednostima jedne vrste nad drugom i/ili cijenom. Iz osobnog iskustva mislim kako se kod odlučivanja valja voditi i još nečim.
.
D-SLR ili kompaktni fotoaparat
.
Čitajući napise u domaćim, ali i stranim časopisima, kao i na web stranicama o fotografiji i svemu u vezi s fotografiranjem, često nailazimo na usporedbu D-SLR i kompaktnih fotoaparata. Pri tome se najčešće iznose prednosti jednih nad drugima uspoređujući tehničke značajke i mogućnosti koje jedna vrsta ima nad drugom. Ponekad se, nekritički, uspoređuju fotoaparati neodgovarajućih generacija tih dviju skupina. Rjeđi su oni autori koji uspoređuju fotoaparate iste generacije i naravno, takvi su autori korektniji, objektivniji i, obično, nepristrani. Pri takvim usporedbama najčešće se uspoređuju senzori po broju piksela, ali i njegovoj fizičkoj veličini, rasponu ISO osjetljivosti, po mogućim režimima snimanja fotoaparata, po dodatnoj opremi, izvorima napajanja i mnogim drugim važnim, ali i manje važnim značajkama. Najčešći je zaključak takvih napisa kako D-SLR fotoaparati imaju više tehničkih mogućnosti, veće mogućnosti izražavanja autora fotografija, veće mogućnosti daljnje nadogradnje sustava, bolje fotografije i slično. Sve to nije daleko od istine i uglavnom se ne bi moglo, argumentirano, osporavati. Malo ili nimalo je napisa i usporedbi dviju vrsta fotoaparata po njihovom psihološkom djelovanju na promatrače ili objekte snimanja. Upravo stoga ovaj napis ima za cilj iznijeti autorova zapažanja, iskustva i osvrt na takvu usporedbu dviju kategorija fotoaparata.
.
Čitajući brojne napise o usporedbama i imajući dosta veliko iskustvo sa fotografiranjem analognim fotoaparatima, prije nekoliko godina nabavio sam novi, tada najmoderniji, D-SLR fotoaparat srednje klase, dogradio ga grip dodatkom, kvalitetnijim (čitaj i skupljim) objektivima razne namijene, bljeskalicom i drugom odgovarajućom opremom. Naravno i odmah ga počeo intenzivno koristiti. Nakon kraćeg vremena uočio sam nepraktičnost stalnog mijenjanja objektiva posebno ako se fotografira priroda u kojoj se, obično iznenada, pojave primamljivi novi objekti, primjerice životinje. Naravno, uslijedila je nabavka još jednog, novijeg, sličnog tijela fotoaparata. Sada je na novijem bio ”normalni” objektiv, a na nešto starijem moćan teleobjektiv. Bila je to dobitna kombinacija za snimanja prirode. Postojeća oprema, vjerojatno je od samog početka izazivala radoznale, pa i zavidne poglede.
.
Baveći se hobijem kojeg iznimno volim nisam niti primjećivao druge ljude oko sebe jer me u tom razdoblju zaokupljalo snimanje pejzaža, izvorne prirode, životinja, dakle fotografija na kojima se ljudi ili ne pojavljuju ili su nebitni u cijeloj priči. No ubrzo se dogodio nešto što me iznenadilo. Snimajući prekrasan Trakošćan, tog trenutka dekoriran predivnom proljetnom vegetacijom i zanimljivim nebom punim kumulusnih oblaka, upotrijebio sam jedan od spomenutih fotoaparata sa stalka. Nedaleko od mene skupila se grupa od pet ljudi, očito obitelj, i zainteresirala se za moju aktivnost. U početku ih nisam primjećivao, ali su mi prišli nakon nekog vremena i zapodjenuli razgovor. Kako sam i sam pričljiv, prihvatio sam razgovor s vrlo pristojnim i dobronamjernim ljudima. Uskoro sam, kroz razgovor, saznao da me promatraju više od pola sata, zbog čega su odgodili, na neko vrijeme, obilazak lokacije, te kako me drže za profesionalnog fotografa. Na upit zašto misle da sam profesionalac odgovor je bio kako ih je oprema dojmila pa su stoga zaključili da fotografiram za potrebe institucije koja upravlja dvorcem. Premda sam ih pokušao razuvjeriti, nisu mi povjerovali nakon čega sam, smatrajući to nebitnim, odustao od daljnjeg uvjeravanja, okrenuvši razgovor na ljepote okolne prirode. Događaj me dojmio i natjerao na često razmišljanje o percepciji o hobiju ljudi koji se ne bave ovakvim hobijem.
.
Drugi događaj zbio se, prije oko godinu dana, u jednom od povijesnih muzeja s eksponatima i pričama koje su moj drugi hobi. U muzeju, koji nije u mom gradu, sam se našao sasvim slučajno, ali bez foto opreme. Možete zamisliti koliko sam bio radostan vidjevši izložene eksponate i čitajući odgovarajuće legende uz njih, ali i žalostan što neke od njih ne mogu fotografirati premda je to bilo dopušteno. Događaj me natjerao da materiju koju muzej obrađuje bolje proučim i ponovo, prije dva mjeseca obiđem taj muzej. Ali kad sam izvadio opremu čuvar je zaključio da sam profesionalac i rekao da za takvo snimanje moram imati posebno dopuštenje uprave, ali koja radi tek sutra.
.
No događaji koji su se nedavno zbili natjerali su me na pisanje ovog osvrta. Unazad oko pola godine počeo sam češće snimati i druge, poglavito ulične, prizore. Sa svojom opremom sam se našao u tramvaju i uočio predivnu scenu – prepun tramvaj ljudi koji su, u kasnim večernjim satima odlazili kući. Izvadio sam svoj fotoaparat u namjeri da snimim tu gužvu, ali kao odraz u staklu tramvaja što bi, procijenio sam, bila predivna fotografija u kojoj nisu bitna, pa se i ne bi izrazito prepoznavala, lica ljudi, nego atmosfera prepunog tramvaja. Pokušaj je izazvao burno reagiranje nekolicine putnika i opet su me smatrali profesionalcem koji, tko zna zbog čega i za koga snima. Premda sam se pokušao opravdati i ostvariti naum, atmosfera je postala dosta napeta te sam odustao od namjere spremivši foto opremu. I pored toga, na slijedećoj tramvajskoj stanici, dosta ljudi je izašlo, mnogi su se premjestili u druge dijelove tramvaja gdje je nastala još veća gužva. Od druge stanice čak sam imao i mjesto za sjedenje. Premda mi nije to bila namjera prvo što mi je palo napamet bila je poslovica: ”Nijedno zlo bez koristi”.
.
Nakon ova tri i nekoliko manje značajnih, sličnih događaja, počeo sam ozbiljno razmišljati o reagiranjima koja kod promatrača ili potencijalnih objekata snimanja izaziva foto oprema koja im se čini profesionalnom. Ti događaji su me natjerali razmišljati i o općem stavu o medijima, o frustriranosti nekih građana, o povodljivosti nekih drugih koji burno reagiraju ponukani ”prvom” reakcijom, ali i o mnogim drugim pitanjima. Primjerice možemo li, uz takvu reakciju razmišljati o turizmu, pa turistima je fotoaparat glavni rekvizit. Ako slično doživljavaju i drugi slični meni, pitam se je li uopće moguće ”rađanje” novog genija kao što je to bio, primjerice, Tošo Dabac, pri tome mi nije niti u primisli uspoređivati se s tim velikanom fotografije, no netko će ga, ili bi trebao, naslijediti. Uz ovakvo reagiranje građana, teško.
.
Ja sam ipak riješio svoj ”problem”. Nedavno sam nabavio vrjedniji kompaktni fotoaparat. Njime sam uspio, prigodom druge posjete povijesnom muzeju iz priče, fotografirati sve eksponate pri čemu nisam bio ometan od strane osoblja muzeja, premda su me vidjeli dok sam fotografirao. Istim fotoaparatom sam fotografirao sličnu scenu u tramvaju, no da bih to postigao nekoliko sam se večeri vozio tramvajem očekujući svoju prigodu, snimio željenu scenu, ali je ona, nažalost, neusporedivo slabija od one koju sam uočio prve večeri.
Od nabavljanja novog, kompaktnog fotoaparata više se od njega ne rastajem. Mali, nezamjetljiv, dovoljnih mogućnosti za moje potrebe kada ne mogu koristiti D-SLR fotoaparat, prikladan za nošenje, ma gdje išao, kompaktni fotoaparat je postao moj nerazdvojni pratitelj.
.
Zato za mene više ne postoji dilema D-SLR ili kompaktni. Odgovor je i jedan i drugi, pa makar ne bili najnovije generacije i najskuplji. Kompaktni je uvijek samnom; D-SLR kad idem fotografirati ciljano ili jednostavno lutam u nadi da će nešto iskrsnuti, nešto zanimljivo.
.

Vladimir Superina
vladimir.superina@fotogard.com

.

No comments yet.