Brian Rašić: ‘First three – no flash’ – to je moje ime i prezime

Brian Rašić, poznati srpski fotograf sa stalnom adresom u Londonu, nedavno je u Zagrebu predstavio izložbu fotografija Keitha Richardsa povodom izlaska njegove autobiografije “Život”. Tim povodom govori o svojim fotografskim počecima, o Keefu, Davidu Gilmouru, fotografiji i ostalim zanimljivostima.

Rođeni ste u bivšoj Jugoslaviji u vrijeme kad je u Memphisu rođen rock’n'roll…
To je svojevremeno napisao moj prijatelj Hrvoje Horvat, ali ne da bih ja krio godine. Tu ideju mi je dao jedan prijatelj, legendarni Fleka s beogradske scene, koji je znao da sam rođen 1954. Radili smo neke fotke za omladinski list i rekao je: “Znaš, imaš dobru foru. Rodio si se iste godine kao i rock’n'roll. Tko ne zna kad je to bilo – njega ti ni ne interesiraš. Tko zna – on je naš!”.

I kroz što ste prošli od tada do Keitha Richardsa, od Jugoslavije do Londona?
Prošao sam doslovno kroz čitav jedan život. Taj moj život – koji je sada interesantan i drugima – običan je put jednog običnog čovjeka. Nema tu nikakvih formula ili savjeta… Moja priča je lijepa zato što nisam ostavio ništa da bih otišao negdje. Ja sam odlazio da bih vidio, saznao… Što više putuješ, više se osjećaš kao dio planete. Kad staneš ispred piramide, ispred Taj Mahala…

Je li teže nekom mladom fotografu danas početi i doći do glazbenika koje ste vi fotografirali?
Apsolutno mu je teže. Teže je zato što ima previše svega, ponuda je prevelika. Najiskrenije, kad bi me netko pitao za savjet da bude fotograf ili ne, ja bih mu rekao ne. Ali problem je širi: danas što god da radiš nailaziš na sličnu stvar – ludilo da svi sve znaju. Ja imam podatke da zbog neograničenog pristupa informacijama i neprestanog tipkanja djeca u Engleskoj sve teže pričaju. Ne mora se više ništa pamtiti, imaš Wikipediju. Ne moraš učiti – ali to ne vodi dobrom. Gotovo ako se ovako nastavi kao da će doći do mutacije, ljudi više neće trebati pričati. Naravno da je teže mladom fotografu koji u startu zna da ima velik broj fotografa koji svi dobro rade.

Je li Vam draža digitalna ili analogna fotografija?
Ja sam stara škola. Ja sam ovakve fotke koje su ovdje izložene pravio i s filmom u aparatu. Jedino što film ima 36 snimaka i moralo se paziti, štedjeti, čekati trenutak da napraviš fotku i da s dvije role filma napraviš posao, a to su 72 snimke. Danas, mlađi fotografi dođu, pritisnu okidač i za prve dvije pjesme ispucaju 400-500 snimaka – normalno da ćeš imati dobru fotku kad si snimio film! Ali kad imaš 36 snimaka, onda sasvim drukčije razmišljaš, pristup je skroz drukčiji.

Koliko je ograničavajuće kad Vam je dozvoljeno slikati samo prve tri pjesme naspram dopuštenju da slikate cjelokupan koncert?
Većina mog posla vezana je za prve tri pjesme. Na engleskom se kaže ‘first three – no flash’. To je moje ime i prezime. To je ok, to je dovoljno. Početkom osamdesetih kad sam počeo profesionalno raditi ideja se, čini mi se, rodila kod grupe The Police i Erica Claptona, da se fotografima ne dopusti raditi cijeli koncert nego tri pjesme. Tako da sam ja do tada gledao, primjerice, Thin Lizzy i Grateful Dead i fotografirao cijeli koncert. Ponekad sam u situaciji da slikam cijeli koncert i dosadno mi je, jer sam posao napravio u prvih deset minuta. To zavisi što ti izvođač nudi tijekom koncerta. Ako slikaš Rihannu, a ona promijeni nekoliko kostima, onda je bolje da imaš cijeli koncert. Ali ako na pozornici stoji, ne znam…

Balašević? 
Eto, recimo Balašević. Volim i poštujem Balaševića. Ali čovjek stoji, pjeva i to dobro radi. I tebi treba nekoliko pjesama da napraviš fotku i uživaš u koncertu.

Koji je Vaš stav o ugovorima koji se daju fotografima na potpis prije fotografiranja koncerata? 
Užas! To je nešto vrlo popularno u zadnje vrijeme i mi se maksimalno borimo protiv toga. S njihove strane doslovno je došlo do bezobrazluka. Od nas očekuju da potpišemo ugovor u kojem piše da sva prava na naš rad pripadaju njima. Znači, moraš se odreći svih svojih prava za dozvolu za slikanje. Postoje ugovori koji ti dopuštaju da prodaješ fotke samo mjesec dana, ili da ih koristiš samo za izvještaj s tog koncerta… Sve češće dolazimo u situaciju da nam ne daju da živimo od toga. To je bezobrazluk! Ali, ja sam u tom poslu preko tri desetljeća i jedan sam od prvih koji će se okrenuti i ne potpisati to. I ima mnogo fotografa koji bi napravili istu stvar. Ali onda se pojavi netko tko nema muda nego kaže da mora to potpisati zato što ga je poslala novina i sve pada u vodu zbog njega. Po meni je u redu da kažu da uopće nema fotografiranja, ali ovo je bezobrazno. Dobro pitanje, dobro pitanje.

Ostatak intervjua pročitajte na Muzika.hr