ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Boris Topličanec

16.07.2014.

Boris Topličanec – laureat najviše fotografske nagrade zagrebačkog uličnog festivala.

Boris Topličanec
 
….Planirao svaki rizičan potez,
Kretao se opreznim koracima,
dalje od sporednog puta,
I više, mnogo više od toga,
radio na svoj način………….

Frank Sinatra – Moj put (My Way 1969)

U predvorju Galerije Vladimir Filakovac, Narodnog sveučilišta Dubrava, Zagreb, krajem lipnja, 2014. godine otvorena je izložba i dodijelene nagrade najuspješnijim autorima fotografija natječaja Najfotografija 18. Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’ Best Zagreb.
Najvišu fotografsku nagradu – Grand prix festivala Cest is d’ Best za najuspješniju fotoreportažu dobio je Boris Topličanec iz Zagreba, za fotografije: Ruža za damu, U zanosu, Otpravnik vlakova, čijem fotografskom stvaralaštvu posvećujemo ovu kolumnu.
Podsjetimo, nagrade za najbolja fotografska ostvarenja na međunarodnom uličnom festivalu Cest is d’ Best, utemeljene su 2009. godine zajedničkom inicijativom I organizacijom Kraljeva ulice i Fotokluba Zagreb u sklopu natječaja Najfotografije i izložbe festivala.

U početku nagrade su dodjeljivane samo za najbolje pojedinačne fotografije u kategoriji dokumentarne i umjetničke fotografije, a u poslijednje dvije godine ovim nagradama su dodane – posebne, odnosno specijalne nagrade za najbolja tematske sklopove, posebnih estetika i dojmljivih kompozicijskih rješenja. Svakako Gran prix za najbolju fotoreportažu spada u rang najviše i najprestižnije fotografske nagrade festivala.

Ova nagrada je bila je povod za intervju s njenim dobitnikom, cijenjenim autorom Topličanec Borisom (r.1963). Pokušali smo dublje proniknuti u njegovu fotografiju, i prezentirati njegovu zanimljivu stvaralačku osobnost u kojoj se prepliću fotografija i poezija. Riječ je o novom licu koje u svom fotografskom stvaralaštvu izrađuje svoju osobnu poetiku, svoj osobni put u mediju fotografije, oslobođen pomodarstva i dopadljivosti. To je simbolično izrazio u svom blogu kroz stihove Franka Sinatre: Moj put.


 

Ono što je bitno za Topličaneca jest to da on svoje poslanstvo unutor autorske fotografije shvaća kao moto modernog intelektualca, dakle autora koji samokritčki promišlja razloge svog osobnog djelovanja, osobnu potrebu za fotografskim stvaranjem i djelovanjem.

Iako se autorskom (izložbenom) fotografijom ozbiljnije bavi tek posljednjih pet godina, fotografija je njegova dugogodišnja ljubav i strast, započeta u još gimnazijskim danima (Matematička gimnazija u Zagrebu – 1977.) i intezivirana u studenskim (Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu – 1982.). Ljubav prema matematici i fizici gdje je učio i o fizikalnim karakteristikama svjetla, leća, stakla, dovela ga je do fotografije. Reći će: “Tu se javila intrigiranost igrom sa svjetlom, osvjetljenošću, valnim duljinama, frekvencijama svjetlosnih valova, svjetlosnoj energiji ( kasnije sam i diplomirao na smjeru procesno-energetskom na Fakultetu strojarstva i brodogradnje). Učili smo i o primarnim, sekundarnim i tercijalnim bojama,…. međutim kasnije sam se okrenuo tonalitetu sive”.

Prvi njegov foto-aparat bio je ruski Zenit, koji mu je poklonio otac, a kasnije je nabavio Canon A1, najpopularniji fotografski aparat u to vrijeme u svojoj kategoriji. S njima je napravio svoje prve snimke, intezivno je učio i ekspementirao, izmjenjivao iskustva sa sve brojnijim istomišljenicima i otkrivao draži i izazove fotografije. Sam je razvijao filmove, izrađivao i povećavao fotografije na poznatom aparatu tipa Durst u svom improviziranom laboratoriju u stanu. U tim počecima fotografirao je različite motive, prizore i događanja, kako bi mogao putovati, a kasnije je fotografirao plesne skupine i modnu fotografiju za svog prijatelja fotografa ( tada popularni aerobic) u zamjenu za poduku iz fotografije.

Prije pet godina (2011.) odlučio se ozbiljnije baviti fotografijom, učlanivši se u Fotoklub Zagreb i Fotografsku udrugu Fotogard. O tome će reći: “Sve što znam o fotografiji sakupio sam iz raznih izvora, knjiga, priručnika, stručnih časopisa, kataloga, čitajući lijepu knjževnost, poeziju i slušajući kritike i savjete mojih prijatelja. Glavni prelom u mom stvaralaštvu i u meni dogodio se, kad sam detaljnije proučio knjigu On Photography, Susan Sontag. Pročitao sam je u jednom dahu i naravno nisam baš puno zapamtio i shvatio sam da je to knjiga koju treba polako čitati, pa razmišljati, pa ponovo čitati. To je knjiga koja se nikada ne prestaje čitati, to je Biblija i abeceda fotografije. U svom promišljanju i oblikovanju stava, redovito uzimam tu knjigu, pa čitam. Paralelno sa time, vrlo često i ponovno pregledavam monografiju Milana Pavića (autor Josip Depolo ), iščitavam Opću povijest umjetnosti ( Storia universale dell’arte ; Gina Pischel ) i knjigu Fotografija – teorija/praksa/kreacija ( autor Milan Fizi )”.

Henri Cartier-Bresson, jedan od najznačajnijih fotografa 20. stoljeća i jedan od Borisovih uzora, jednom je prigodom rekao da uspjeh u fotografiji i fotografskom stvaranju zavisi prije svega od toga kolika je čija opća kultura, koliko se poznaje svijet umjetnosti, od stručnog znanja svakog tko želi uspjeti i kakvo shvaćanje vrijednosti i jasnoće uma i lucidnosti ima . Najviše se treba čuvati, smatra Bresson, izmišljnanja i onoga što je suprotno životu. Bresson je dokazao da nije važan fotografski aparat koji promatra objektivno, već oko i srce fotografa koji subjektivno proživljava i bilježi trenutak života i stvarnosti.

Iz rečenog nije teško ustvrditi da je Topličanec kao autor, kao fotograf formiran na praksi i iskustvima fotografije sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, kojima je ostao vjeran i danas. On u sebi nosi nešto od onog dječakog, koje je usvojio u gimnazijskim i studentskim danima, nešto novog iz umjetnosti, iz fotografskog zanata i umjetničkog stila, od klasične fotografije i fotografije današnjice, ponenešto i od pjesnika i pjesnika u sebi i stvaranja osobnog i prepoznatljivog izraza svoje – autorske fotografije.

Taj njegov osobni put, koji je oslobođen, dopadljivosti, lažne realnosti nastale kroz razna retuširanja i digitalne manipulacije, lako prepoznajemo u njegovim najnovijim tematskim i motivskim opredelenjima i fotografskim ostvarenjiama u kojima sinteza estetskog i dokumentarnog postaju njegov stvaralački ideal.

“Ne dozvoljavam, da se kroz moju fotografiju osjete trenutna pomodarska kretanja u fotografiji. Jednom sam negdje pročitao da je fotografija melankolična umjetnost. Upravo radi toga nikako ne koristim raznorazne kompjuterske programe i duboku manipulaciju, jer želim dati prikaz osobe, situacije, prizora, sliku pejzaža iz točno određenog trenutka i tijeka vremena. Ne želim i ne cijenim namještanje i stvaranje nemogućih situacija, koje se u prirodi ne mogu dogoditi.To spada u neku drugu umjetnost i poštujem ljude koji to rade, ali u mom životu toga neće biti”, reći će Topličanec.

U fotografskom stvaralaštvu, Topličaneca najviše okupiraju teme i motivi iz života (life i ulična fotografija), krajobrazna fotografija (prirodni krajolici i urbani krajobrazi) i portreti, koji je najčešće oblikuje u sadržajne cjeline, u foto eseje, ali i kao pojedinačne fotografije.

Krajobraznu fotografiju Topličanec je pokazao na nekoliko svojih samostalnih izložbi fotografije, a posebno na izložbama: “Topličkim krajem”, “Ani od mene” (katalog izložbe) i “Aquae Iasae”.

U estetskom pogledu, njegova krajobrazna fotografija bliska je rješenjima impresionističkog slikarstva. Riječ je o potpunim i kozistetnim cjelinama, koje su jako dobro osmišljene kompozicijski i tematski. Pored toga odlikuje ih jednostavnost elaboracije i iskrenost autora, pa tako iz svake fotografije zrači zanimljiva i poetska priča.

U fotografiji urbanog pejzaža u seriji “627 koraka oko Zdenca života” Topličanec se potvrdio kao fotograf trenutka: Reći će: “Klikom aparata zaustaviti trenutak… kažu zaljubljenici u fotografiju. Istina… fizikalna. Za mene je fotografija izričaj proizišao iz života i čitanja i proučavanja raznih književnih i umjetničkih djela i poezije. U poeziji tražim način kako ljepotu riječi i stihova pretočiti u vizualno.Volim fotografirati na mjestima gdje treba previzualizirati, instiktivno očekivati neki događaj uz spoznaju da će se moći okinuti samo jednom, kao nekada sa analognim aparatima na filmove. Zato nastojim, da iza svake fotografije postoji priča”.

Topličanec je i fotograf svakodnevnog života, običnih, svakodnevnih i malih stvari koje čine život običnih ljudi. U tom sklopu nalazi se i njegova portrtetna fotografija. On portretira običnog čovjeka, pri čemu ga ne izvlači iz zatečenih situacija, već ga prati u prolaznosti trenutka, koje čini njegovu stvarnost, njegovu zbilju u kontekstu sa njegovom osobnošću.

Ove portrete Topličanec naziva – atipični portreti. Reći će: “Upoznajući različite ljude na raznim mjestima i prostorima nikada ne vadim foto-aparat. Čekam pogodan trenutak, a onda kontaktiram sa osobom koju želim portretirati i razgovaram o svrsi i razlozima moje želje za njegovim portretom. Vrlo često se dešava da mnogi od tih ljudi iza sebe imaju ne tako lijepu životnu priču. Redovito uspostavim divan ljudski kontakt, tek tada fotografiram. Fotografiram tako da portret iskaže zarobljene emocije i trenutni životno stanje i raspoloženje. Ne koristim Photoshop i fleš. Igram se sa ISO vrijednostima, blendom i ekspozicijom”.

I na kraju par riječi fotografiji nastalih na uličnom festivalu Cest is d best. Za ovu fotografiju potrebno je puno znanja i vještine fotografa, kako bi se napravila fotografija, koja će na najbolji način oslikavati sadržaj i atmosferu na festivalu. Reći će: “Budući da fotografija ne može izraziti riječi, glazbu, igru i prostor, koje su prisutne u festivalskoj zbilji, morao sam se usredotočiti na snagu sadržaja priredbe, prizora i motiva, posebno izraza izvođača programa i publike, odnosno, u pravom trenutku i sa pravog mjesta valjalo je zabilježiti izraz izvođača, prisutne publike i festivalskog programa u kontekstu konkretne situacije”.

Valja reći i to, da serija fotografija, kojom je Topličanec osvojio najvišu fotografsku nagradu, slovi za fotoreportažu na zavidnoj dokumentarnoj i artističkoj razini, čija estetska i dokumentarna vrijednost održava znanja, vještinu, lucidnost i maštu autora.

Čuveni američki fotograf Edward Steichen (1879-1973), jednom prigodom je napisao: “Jedna fotografija može zamjeniti deset tisuća riječi, pod uvjetom da bude praćena sa deset riječi”. Ovog pravila se držao i Topličanec u svom fotoreporterskom bilježenju festivalskih priredbi, shvaćajući, da izbor ovih deset riječi postaje pitanje i zahtjev od prvorazredne važnosti.

Topličanec pored sudjelovanje na natječaju Cest is d’ besta, sudjeluje na raznim domaćim i međunarodnim natječajima i izložbama žirirane fotografije. Reći će: “Što se tiče nastupanja na žiriranim fotografijama, uglavnom sam počeo izlagati u suradnji s nekim klupskim kolegama i kolegicama. Sudjelovanje na natječajima je izazov, jer na taj način provjeravaš svoja znanja i svoje pristupe, pred žirijem, dakle pred stručnim ljudima koji te ne poznaju. Kada Vam je fotografija prošla na žiriranju, a posebno, ako je nagrađena, sretan si što su stručni ljudi prepoznali i uvažili tvoja gledanja, otkrivanja i preokupacije”.

Mnoge od fotografija iz rečenih tematskih cjelina Topličanec je izlagao I na skupnim izložbama u organizaciji: CroArtPhoto Kluba, Fotogard udruge, Zagi foto kluba, te u okviru Udruge Fijaker.

Topličanec svoje fotografije objavljuje na raznim internetskim portalima ( http://www.inyourpocket.com/croatia/zagreb/Photo-Gallery/Zagreb-In-Your-Pocket-Photo-Contributors/Boris-Toplicanec_119133v ; http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104218; ), a počeo je uređivati i svoj blog.

Na stranicama Fotosofije prezentirao je zanimljiv izbor fotografija iz svog šireg opusa.

Na natječaju spomenutog portala, uz žiriranje Gaelle Gottwald, ravnateljice HDLU, likovne umjetnice i povjesničarke umjetnosti, Nieka Biegmana, fotografa, člana savjetodavnog odbora World Press Photo i Damira Hoyke, fotografa, prihvaćena mu je serija fotografija pod nazivom „Nemirne ruke“.

Za kraj valja reći i to, da raduje činjenica da danas u ovom vremenu, kada se mnogi fotografi okreću fotografiji napravljenoj u posprodukciji raznim digitalnim manipulacijama i doradama sa modernom digitalnom tehnikom i programima, ima i onih koji se vraćaju iskonskim vrijednostima fotografije, razmišljaju i promišljaju fotografiju na klasičan način, šire svoja znanja i fotografsku kulturu, tražeći među ostalim i uzore među pionirima fotografije i znamenitim klasičnim fotografima. Jedan od njih svakako je i Boris Topličanec, ovogodišnji laureat natječaja Nafotografija 18. Međunarodnog uličnog festivala – Cest is d’ best.

Vinko Šebrek, AFIAP, ESFIAP
počasni predsjednik Fotokluba Zagreb

No comments yet.