ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Bernard Kotlar – Arbanaška vjenčanja iz prašnih albuma

24.11.2010.

Arbanasi su naselje u jugoistočnom dijelu zadarskog poluotoka. Naseljeno je početkom 18. stoljeća inicijativom zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića naseljavanjem stanovništva (Arbanasi-Šestana) iz područja iznad Skadarskog jezera u tri seobe (1726., 1727. i 1733.). Arbanasi su danas sastavni dio grada Zadra.
.

.
Ove stare, većinom crno-bijele fotografije prikazuju četrdesetak arbanaških obitelji u njihovom najsvečanijem izdanju te svjedoče o tome kako se nekad vjenčavalo i pirovalo u Arbanasima. Nešto više o tadašnjim običajima saznali smo iz prve ruke, u razgovoru sa 78-godišnjim Petrom Učijem Perović, kojeg Arbanasi s poštovanjem zovu lala Uči (lala=barba, stric).
.
Lala Uči nam je prenio svoje dojmove sa starih arbanaških vjenčanja na kojima je nerijetko bio i kum. Mnogo se toga od tada promjenilo, počevši od samog upoznavanja i zaljubljivanja.
.
–  Mladi su se uglavnom upoznavali na plesu, uz laganu glazbu, valcer ili tango. Onda se uz glazbu moglo razgovarati i upoznavati, danas je to preglasno – priča lala Uči.
.
Kako kaže, u još starija doba upoznavali su se kod bunara.
.
– U to vrijeme se voda u kuće nosila iz bunara, što su najčešće radile djevojke. Praznu kantu bi nosile pod rukom, a punu na glavi. Sa strane bi momci gledali, ali su toliko poštovanja prema njima uvijek imali da im ni slučajno ne bi „ulećivali“. I one su uvije bile ponosne pa bi ih pogledavale potajno. Nekad su vodu koju su uzele iz bunara prolijevale iza ugla kako bi se opet mogle prošetati momcima ispred nosa –  kaže lala Uči – sve bi ostalo samo na pogledavanju dok se ne bi službeno upoznali preko susjeda, prijatelja ili rođaka.
.
Tada su se, po riječima lala Učija, zaista vjenčavali iz ljubavi, a ne iz interesa. Mladi su sami birali svoje bračne drugove, ali su isto bili pod pritiskom roditelja da se što prije vjenčaju jer „bolje se udaj dok je svekrva živa da ti čuva djecu dok radiš u polju“, govorili su djevojkama.
.
– Tad su se vjenčavali mlađi nego u danjašnje vrijeme. Znalo se reći „Marendati i oženiti se, nikad nije rano“. Moj djed se na primjer oženio sa 17, dok je baba imala 18 godina. Ipak, starom curom su se smatrale tek one koje se nisu udale prije tridesete.
.
I dok danas mladenci isključuju roditelje iz mnogih stvari vezanih za najvažniji dan u njihovom životu, posebice iz čina zaruka, onda je to bilo sasvim suprotno.
.
– Djevojke se išlo prositi zajedno s roditeljima kod njezine obitelji. Tada bi se odmah odredio datum vjenčanja. Svaku nedjelju tri tjedna prije tog datuma, župnik bi za vrijeme mise u napovijedi obavijestio puk da se taj par ženi i rekao bi svima da su, ako znaju kakve prepreke tom vjenčanju, to dužni reći. Rijetko se to događalo, više je to bila najava jednog lijepog događanja – objašnjava lala Uči.
.
Na vjenčanjima je bilo uglavnom pedesetak ljudi, a kad bi netko imao osamdeset uzvanika, s tim bi se pompozno hvalio. Kao i danas, onda su vjenčanja bila odraz ekonomskog statusa mladenaca. Ipak, sve je bilo puno skromnije. Primjerice, neki su vjenčano prstenje sami izrađivali od srebrne kovanice od 5 lira.
.
– Oni najsiromašniji, što je bilo puno rjeđe, vjenčali bi se samo pred roditeljima i kumovima, prsten bi posuđivali samo za tu priliku, kao i odjeću. No takvih vjenčanja je bilo manje – kaže lala Uči. – U češćim slučajevima, mladenci bi nosili novu odjeću.
.
– Mladenac bi kupio odijelo i smatralo se da mu je to odijelo za cijeli život. Govorilo se da će ga i pokopati u njemu. Svatovi bi se odjenuli što je svečanije moguće. Darovi su bili vrlo skromni. Kumovi bi kupili prstenje, a ostali svatovi torte, i to ako su dvoje ili više iz jedne obitelji. Ako ide samo jedan iz obitelji, ne bi donio ništa. Nisu se darivali novci i to je bilo sve.
.
Svatovi bi se skupili prvo u kući od mladoženje te bi krenuli pješice kod mladenke. Kako kaže lala Uči, malo karikirajući, nije bilo kolone automobila, limuzina i helikoptera. Kod mladenke bi svatove dočekali puni stolovi pršuta, sira, vina i likera koje su uglavnom sami radili jer ih nisu imali gdje kupiti. Ako se trebalo ići kod mladenke van Arbanasa, što je bilo rijetko, išlo bi se karovima.
.
– Kod mladenke su svatovi dobili cvjetove koje su stavljali na rever, a u pijat bi stavili novce. To je zapravio bio jedini trošak koji su gosti na vjenčanjima prije osamdesetak godina imali. Nakon što su se svi svatovi spojili, išli bi u povorci do crkve. Običaj je bio da se nikad ne ide u crkvu istim putem kojim se došlo do mladenke. To je vjerojatno bilo povezano s nekim praznovjerjem.
.
U crkvi bi mladenku do oltara otpratio kum, a nakon čina vjenčanja bi na čelu povorke bili mladenci. Crkva se nije ukrašavala mašnama i cvijećem ovako bogato kao danas. Eventualno bi ju krasio jedan cvijet, ali se posebna pozornost stavljala na klupu na kojoj su klačali mladenci. Prekrila bi se izvezanim prekrivačem i sve oko klupe bi se okitilo, a kumovi bi ispod jastučića, na koje su mladenci naslanjali ruke, ostavili nešto novaca za osobu koja je za tu prigodu uredila crkvu. Po završetku obreda, na izlazu iz crkve, kumovi bi bacali bijele bombone, konfete, koje bi nakon Drugog svjetskog rata jako teško nabavljali iz Italije. To bi djeca supljala, sva sretna jer su rijetko jela bombone. Nakon obreda uslijedio je pir i to kod mladoženje u kući. Nije bilo novaca za restorane. Ono što je danas isto rijetkost, na pir bi obavezno došao župnik koji ih je vjenčao, no otišao bi ranije jer nije želio biti prepreka zabavi i slobodnijem ponašanju.
.
– Nekad bi se svatovi nagurali u dvije prostorije, pa bi se oni koji su bili smješteni u prostoriju s mladencima, osjećali važnijima. Nije bilo puno mjesta, nije bilo ni istrumenata, ni plesanja, a opet je bilo veselije. Puno se pjevalo. Karakteristično za Arbanase, svi su dosta dobro pjevali. Bilo je i puno smjeha, pričali su se vicevi, šalilo se i sve skupa je bilo puno intimnije no danas – istiće lala Uči te dodaje – pirevi su trajali najduže do dva sata poslije ponoći.
.
Mladence nisu pratili kamerman i fotograf. Uspomene su dobro čuvali u srcima, a nekoliko dana nakon vjenčanja otišli bi u foto studio, jednako odjeveni, da dobiju tu jednu fotografiju za uspomenu. Kako kaže lala Uči, vjenčanja po drugim djelovima grada su bila vrlo slična.
.
– Ipak, ono što nas Arbanase razlikuje od drugih jest to da smo uvijek poštivali žene. Muškarac je glava kuće, treba štititi obitelj, ali u smislu poštivanja, ona je iznad njega. Drugdje se ženama dobacivalo, uletavalo, a negdje su čak žene hodale nekoliko koraka iza svojih muževa. Ovdje je to bilo nazamislivo – govori on i dodaje –   i kumski su se odnosi jako poštivali, a za kumove bi se birali najbliži prijatelji. Nije postojalo kumstvo iz interesa.
.
Kako priča lala Uči, brak je za njega oduvijek bio svetinja, a vjenčanje čin u kojem obećaješ da ćeš s tom osobom dijeliti dobro i zlo.
.
– Vjenčanja su se s vremenom mijenjala kako se mijenjao standard, prilike i okolnosti. Promjenilo se i poimanje braka. Danas ljudi ulaze u brak svjesni da to i ne mora biti zauvijek, danas malo mogu trpjeti, razumjeti i oprostiti. Prije se u brak ulazilo malo opreznije jer se znalo da rastave nema. Nije ni to uvijek dobro, ako si na primjer u jako lošem braku. Ali danas se ide u drugu krajnost, kao da imaju generalnu probu – zaključuje lala Uči.
.
.
Bernard Kotlar rođen je 1956. godine u Zadru gdje i danas živi i djeluje.
.
Zaljubljenik je u Zadar i svoje Arbanase te kao takav već godinama sakuplja kako stare fotografije tako i stare audio i video zapise pa danas njegova arhiva broji preko 40.000 jedinica koje je spasio za buduće generacije koje dolaze. I dalje neumorno radi na prikupljanju nove građe, te ga mnogi s pravom smatraju kroničarem zadarskih Arbanasa.
.
Za svoj prvi multimedijski CD “Zadarski Arbanasi”, 2002. godine dobio “Grb Grada Zadra” za zapažene rezultate i postignuća u području kulture.
.
Multimedijski CD „Zadar“ 2003. godine je zbog svoje kulturološke vrijednosti arhiviran u Vatikanskom arhivu zašto je dobio i zahvalnicu svetog Oca Ivana Pavla II.
.
Na 19. festivalu vojno dokumentarnog filma 2008. godine u talijanskom Braccianu, a u konkurenciji 52 zemalje svijeta, nagrađen prvom nagradom u kategoriji povijesti. Radi se o filmu “Zadar – Maslenica, 1993”.
.
Više o autoru ove izložbe starih fotografija možete vidjeti na http://www.bernardkotlar.com/
.

No comments yet.