ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Antonio Bronić – Lovac na spontane trenutke

30.05.2011.

Antonio Bronić rodio se 1984. godine u Zagrebu gdje je završio srednju fotografsku školu. Nekoliko godina radio je u Večernjem listu kao fotoreporter, a kasnije, preustrojem firme postao je fotograf foto agencije Pixell, koja je nastala spajanjem fotografa iz Večernjaka i 24sata.
.
Antonio Bronić
.
Njegov rad usko je vezan uz novinsku fotografiju, te je prošle godine dobio i nagradu za najbolju hrvatsku novinsku fotografiju za 2009. godinu za fotografiju pod nazivom ‘Manekenka’. Ista fotografija, koja prikazuje djevojčicu s fotoaparatom kako prati izlazak manekenke na pistu dobila je i nagradu ‘Ivo Fabijan’ u kategoriji ‘Zabava i Umjetnost’.
.
.
.

.
Kako si se počeo baviti fotografijom?
Nisam jedan od onih koji je sa 15 godina imao viziju što će biti kad odraste. Nisam znao koju srednju školu bi upisao, pa su mi roditelji predložili par škola, među kojima je bila i srednja fotografska. To mi se učinilo zanimljivim. Međutim nije me odmah toliko zanimala fotografija. Tek u drugom razredu me profesor Vladimir Šimunić uspio zainteresirati i od tad sam totalni luđak za fotografijom.
.
Gdje si stjecao fotografsku praksu?
Imao sam sreće. Prije nego sam završio školu dobio sam priliku da radim u foto studiju Badrov. Nakon tri godine provedenih u foto studiju prijatelj me pozvao da dođem raditi u Večernji list. Poklopio mi se godišnji u foto studiju s probnim rokom. U Večernjaku su bili zadovoljni s mojim radom i ponudili mi da ostanem.
.
Koja je razlika između rada u foto studiju i foto agenciji?
Razlika je jako velika. U foto studiju jedino što slikaš su fotografije za dokumente. Uglavnom radiš sa ljudima koji dođu razvijati fotografije. Oni su u najbolju ruku fotoamateri, dok su sad, u agenciji, svi moji kolege profesionalci.
.
Imaš li fotografske uzore?
Ne mogu reći da sam ikad imao uzore, više sam volio fotografije. Imena mi nikad nisu bila bitna, fotografije su te koje mi ostaju u sjećanju.
.
Posjećuješ li izložbe fotografija, da li možeš izdvojiti neku?
Jedna od boljih što sam vidio bila je izložba Henrija Cartier-Bressona u Galeriji Klovićevi dvori.
.
Što te se najviše dojmilo kod Bressona?
Volim tu njegovu life fotografiju, jer tu nema namještanja, ili si snimio ili nisi.
.
Da li ti je neko od kolega pomogao u tvom fotografskom razvoju?
U samom početku Patrik Macek je najviše komentirao moje fotografije. To je jako bitno kad si mladi fotograf i kad ulaziš u posao. On bi poslije svakog mog snimanja pregledao fotografije i rekao mi što valja, a što ne valja. Bilo je tu i grubih komentara, ali kasnije se na to navikneš. To je sve normalno. Kad sam došao u Večernjak mislio sam da znam raditi, a kad sam počeo raditi shvatio sam da pojma nemam, iako sam i prije toga ispucao barem 500 filmova.
.
Ti si znači u fotografiju krenuo još dok se radilo na filmu. Kako danas gledaš na ovu promjenu što se dogodila? Koje su prednosti analogne u odnosu na digitalnu fotografiju?
Prednost analogne fotografije je što se više razmišljalo prije okidanja fotografije, nije se pucalo kao danas. Zna mi se dogoditi da se sa ‘pressice’ vratim sa 120 fotografija, a u sistem ubacim samo 5, da sam to radio na filmu ispucao bi maksimum 15 fotografija.
.
A prednost digitalne u odnosu na analognu fotografiju?
Kod digitalne fotografije najveća prednost je brzina. Možeš odmah vidjeti fotografiju i poslati je internetom. U fotonovinarstvu ta brzina je jako bitna.
.
A kolika je razlika u količini stresa?
Iako, kad sam počinjao raditi u agenciji već se prelazilo na digitalnu fotografiju, ali po pričama starijih kolega znam da je velika razlika. Oni su išli na put sa 20-30 kg opreme, jer su morali nositi cijelu tamnu komoru, to je i fizički bilo dosta naporno.
.
Kako izgleda jedan radni dan u agenciji Pixell?
U jutarnju smjenu dolazimo između 8 i 9 sati, popijemo kavu, pogledamo ‘knjigu snimanja’ i onda svako na svoj zadatak. Dnevno možemo imati od 1 do 5 snimanja, ovisi o danu.
.
Da li ti se dogodi da imaš više snimanja u isto vrijeme?
Događa se to, iako u zadnje vrijeme sve rjeđe. Udarni termin je između 10 i 12 sati i zna se dogoditi da jednog fotografa dopadnu dva snimanja u isto vrijeme. Tada na prvom lupiš par fotki i trčiš na drugi.
.
Da li odmah šaljete fotografije u redakciju?
Ako imaš vremena onda je to poželjno.
.
Koji je tvoj najdraži objektiv?
Najviše volim snimati širokokutnim objektivom, jer mogu uhvatiti osobu i cijeli ambijent u kojem se ona nalazi.
.
Što nosiš od opreme u torbi?
Aparat, dva do tri objektiva i laptop. Bez laptopa nikuda. Gdje idem ja ide i laptop.
.
Koliko je teška tvoja torba?
Minimum 8 kg.
.
To je poprilično teško nositi cijeli dan. Koliki je rok trajanja jednih fotografskih leđa?
Kratak, vrlo kratak…danas je sreća što postoje razne vrste foto torbi, pa nismo osuđeni na onu tzv. poštarsku torbu. Zbog nje mnogi stariji kolege imaju problema sa leđima.
.
Kakav raspon snimanja obuhvaća agencijski fotograf?
Od reportažnih snimanja, sportske fotografije pa sve do visoke politike.
.
Koji je tebi tip snimanja najdraži, a koji najteži?
Najdraže su mi definitivno reportaže, gdje ne moram namještati fotografiju nego je samo bilježim. Najteža snimanja, meni osobno, su modni editorijali, gdje moram odrediti svjetlo, postaviti modela, utjecati apsolutno na sve. Tu se ne osjećam baš najbolje.
.
Dakle, nisi redatelj, nego promatrač?
Više volim biti promatrač, kad me niko ne primjećuje i ne zna da sam tamo. Volim kad su ljudi opušteni.
.
Kako to postižeš?
U biti, što si više s ljudima to te oni manje primjećuju. Ako provedeš samo pet minuta s njima uvijek će te gledati. S ljudima treba dosta pričati da bi se opustili. Tek nakon pola sata počinjem snimati, a i onda se neki počnu namještati. Međutim nakon kratkog perioda poziranja više me ne primjećuju. Tada krene prava reportaža i dođu oni prirodni trenutci koje volim hvatati.
.
Postoji neki period prilagođavanja i opuštanja ljudi. Koliko on traje?
Tu nema pravila. S nekim je to dvije minute, a s nekim je to dva sata.
.
Vidim da dosta radiš sportske fotografije, voliš li fotografirat sport?
Da, volim snimati sport, kad odem na sportski događaj to me opušta, to više ne doživljavam kao posao.
.
S koliko fotografa agencija prati jedan sportski događaj?
Prvo se ocjeni koliko je bitan događaj. Dok je npr. Dinamo igrao u ligi prvaka znali smo ići sa 3-4 fotografa. HNL ligu smo pratili sa jednim ili eventualno dva fotoreportera ako je bio nekakav derbi.
.
Kako ste raspoređeni na stadionu?
Uvijek se dogovorimo prije utakmice ko će što odraditi. Svatko ide u svoje korner, a onaj koji nosi 400mm objektiv ide najbliže treneru, da može snimiti i njegove reakcije. Ako je fotograf sam, prvo poluvrijeme fotografira najčešće iza gola gdje napada jača momčad. Od nas se još očekuje da do 30. minute pošaljemo nekoliko fotografija u redakciju.
.
Kakve su to fotografije?
To mora biti akcija, najčešće je to duel. Nešto što će ilustrirati da je utakmica počela.
.
Dobio si nagradu za najbolju hrvatsku novinsku fotografiju za 2009. godinu, što ti ona znači?
Tu samu nagradu dobio od struke, od svojih kolega, a to znači da sam nešto naučio i da fotografije koje radim imaju smisla. Dobio sam veliko samopouzdanje i sad je sve lakše.
.
Kako je nastala pobjednička fotografija?
To je bila modna revija donjeg rublja u hotelu Esplanade, prije početka revije jedna curica se šetala oko bine i ja sam si u glavi već zamislio što bi mogao snimiti. Najnormalnije sam slikao reviju ali sam jednim okom promatrao tu djevojčicu i čekao da priđe bliže pisti da je mogu snimiti sa manekenkom. Tek pred kraj modne revije ona se zaista približila i onda sam vidio svoju priliku. Propustio sam otprilike dvije manekenke da bi snimio tu fotografiju, koja je na kraju pobijedila.
.
Kakvu si priču vidio u tom trenutku?
Kod te djevojčice najviše me privukao način kako ona gleda manekenke. Moj dojam je bio da ona u njima vidi sebe za 20-tak godina. Ona je htjela biti jedna od njih.
.
Reci nam, za kraj, koji ti je najljepši dio posla fotoreportera i koliko se dugo još misliš njime baviti?
Najljepši dio je to što ni jedan dan u ovom poslu nije isti, svaki dan nosi nova snimanja i nove situacije. To je definitivno posao koji želim raditi do mirovine.
.

Sa g. Antoniom Bronićem razgovarao Goran Matošević
Glavni urednik
goran@fotogard.com

.

No comments yet.