ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

Andro Galinović

22.07.2014.

Andro Galinović – novo lice i nada zagrebačke fotografije

Andro Galinović
 
Povod ovog razgovora sa cijenjenim fotografom Androm Galinovićem, članom Fotokluba Zagreb, bila je Prva nagrada koju je osvojio na ovogodišnjem fotografskom međunarodnom natjecanju – Najfotografija Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’ Best za fotografiju “Jel’ došao” u kategoriji umjetničke fotografije.

Svako djelo obilježeno ovako visokom nagradom, zahtijeva autentičnu i primjerenu prezentaciju njenog autora, pogotovo ako je riječ o mladom čovjeku, kakav je Andro Galinović, kojeg krasi umjetnička nadarenost, stvaralaštvo i marljivost, pa s razlogom možemo govoriti o još jednoj nadi zagrebačke fotografije. (O izložbi i fotografskim nagradama festivala može se pogledati na: http://www.fotogard.com/najfotografija-18-medunarodnog-ulicnog-festivala-cest-is-d-best/).

Ovogodišnje natjecanje, izložba i uručenje nagrada neuspješnijim autorima Najfotografije osamnaestog po redu Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’ Best, koji je bila priređena krajem lipnja do sredine srpnja u Predvorju galerije Vladimir Filakovac, Narodnog sveučilišta u zagrebačkoj Dubravi, potvrdili su dosadašnju visoku reputaciju i opravdanost organizacije ove značajne izložbeno natjecateljske fotografske manifestacije.

Natječaj i izložba Najfotografije, već šestu godina zaredom otkrivaju fotografskoj javnosti, pored već poznatih i afirmiranih imena i posve nova imena iz svijeta fotografije. Smatramo, da su ta imena sa ranijih festivala i natječaja bila nedovoljno promovirana u sredstvima priopćavanja i na fotografskim internetskim stranicama.

Zato smo se odlučili da pobjednike ovogodišnjeg natječaja Najfotografija 18. Cesta posebno promoviramo u formi eseja ili intervjua i prikazom dijela njihovih stvaralačkih opusa u rubrici FOTOpredstavljanja.


 
Galinovićev stvaralački pristup u fotografiji je sistematičan, pa tako uz pojedinačne fotografije stvara serije i fotografske eseje, kao što su: obiteljska fotografija, fotografije pasa i životinja, pejzažna fotografija, ulična fotografija, fotografije prirode, makro fotografija i druge.

U njegovom autorskom opusu poseban prostor zauzima obiteljska fotografija. To je i razumljivo, jer je zanimanje za fotografiju u njemu probudio otac, koji se bavio fotografijom i otkrio mu svu ljepotu i neiscrpne kreativne mogućnosti fotografije. Kada je osnovao obitelj sadržaji njegovih fotografija često su vezani na razna obiteljska događaja, posebno na najuže članove obitelji – suprugu Vlatku i njihove kćerke Andreu i Mirelu.

Galinović često fotografira i razna natjecanja pasa u okviru kinološkog sporta Agility, a zatim fotografije objavljuje u službenom glasilu Hrvatskog kinološkog saveza i internetskom portalu. Ove njegove fotografije se odlikuju jednostavnošću i neposrednošću, što upućuje na autorovo poznavanje svijeta kinologije i kinološkog sporta. To nisu samo dokumentarne bilješke iz života i takmičenja pasa, već fotografije pune draži i umjetničkih intonacija. Tu valja spomenuti i fotografije iz zoološkog vrta, koje su također kvaliteta za sebe sa širokom tematikom i nastojanjem autora da snimi životinje u što prirodnijem okružju. Često se druženje sa djecom i psom pretvori u pravi mali foto session (evo kako izgleda jedan posjet Zagrebačkom zoo vrtu sa djetetom kad se dva fotografa uhvate fotografiranja, fotografija 2 je trenutak stvaranja, a fotografija 3 rezultat)

I u fotografijama krajolika i prirode Galinović pokazuje znalački osjećaj za motiv, dinamičnost slikovnih elemenata, za ritam i ljepotu oblika. On je zaljubljen u prirodu, pa otuda osjeća i reagira svojom kamerom na šarm drveća, vode, magle, na rađanja sunca…. Njegova tehnika je klasična, koja osigurava visoku kvalitetu fotografske slike, pune skladnosti i dinamičnosti prizora uz određenu dramatiku, pa za to veoma rijetko manipulira fotografskom slikom. Veliki je pobornik dokumentarnog u fotografskoj slici na račun njene estetizacije.

Isto tako Galinović se mnogo puta potvrdio u reporterskim serijama različitih motiva i prizora iz svijeta sporta, života ulice, a posebno fotografijama sa uličnog festivala Cest is d’ Best. Dio njegovog opusa može se pogledati ovdje u galeriji portala Fotogrard.com i na stranicama https://www.flickr.com/photos/andro_g.

A sada pređimo na pitanja i odgovore!

Recite nam nešto o Vama i Vašem životu.

Rođen sam u zimi, 13. siječnja 1982., u Zagrebu kao drugo dijete liječnice i arhitekta, te brat 20 mjeseci starije sestre (danas liječnik specijalist radiologije u Berlinu). Cijeli život sam živio i školovao se u Zagrebu, osim što sam 4. razred osnovne škole završio u Galveston, Texasu, SAD. 2000. godine. Završio sam X. Gimnaziju, 2005. godine i diplomirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu na smjeru računarstvo.

Nakon studija kratko vrijeme sam radio u istraživačkom odjelu Ericsson Nikola Tesle. Nakon toga, skoro 8 godina, radio sam u hrvatskoj IT tvrtki KING ICT, a od svibnja 2014. radim u Zagrebačkoj banci kao revizor za informacijske sustave.

Oženjen sam (supruga Vlatka) i otac sam dvoje male djece (Andrea 3 godine i Mirela 2 mjeseca) i vlasnik psa, bradatog kolija (Lucy, 8.5 godina).

Recite nam nešto o vašim počecima u fotografiranju i fotografskom stvaralaštvu.

Prvi susret s fotografijom je uz oca i njegovu Praktiku i 50 mm Carl Zeiss objektiv, ali to je više bila inženjerska znatiželja za mehaniku aparata nego pokušaj ozbiljnijeg fotografiranja. Kasnije fotografiram iz potrebe sa raznim „idiot“ aparatima. Tek za vrijeme studija, početak 2003. godine, nakon što sam kupio Olympus Camedia C-730 Ultra Zoom počinjem ozbiljnije i više fotografirati. Tada nisam ništa znao o estetici i kompoziciji fotografije, ali počeo sam zamjećivati zanimljive detalje iz prirode i društva koje bi htio fotografirati. Rijetko što je „ispalo“ tako dobro kao u mojoj glavi. Malo čitam o fotografiji, ali bez prevelikog utjecaja na moje stvaralaštvo. Većina fotografija nastaje kao rezultat turističkih putovanja.

Kasnije, zbog želje za boljim fotografiranjem, razmišljao sam o kupnji DSLR-a, ali zbog novaca i manjka entuzijazma da uđem u problematiku kupnje cijelog sustava opreme, opet kupujem Ultra Zoom (Olympus SP-570 UZ). U isto vrijeme sve intenzivnije se bavim kinološkim sportom Agility, koji je vrlo atraktivan za fotografiranje i svi moji pokušaji da isti ovjekovječim sa dotičnim aparatom ne daju željene rezultate. Tada za Božić 2010 uz pomoć dva prijatelja koji se već bave fotografijom odlučujem se za svoj prvi DSLR (Canon EOS 50D) i počinjem sa novim velikim hobijem. Prvo fotografiram agility i sve događaje vezane uz svoje prvo dijete, kćerku Andreu. Prve fotografije objavljujem na portalu za agility  i na zahtjev kolega iz Kluba za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” (KOSSP “Zagreb”) kao prilog reportažama sa agility natjecanja u časopisu Moj pas (službeno glasilo Hrvatskog kinološkog saveza). U dotičnom kinološkom klubu pokušavamo neuspješno oformiti neki tim fotografa, koji bi izmjenjivao iskustva i međusobno se poticao.

Kako je dalje išao vaš fotografski put?

Vrlo brzo kupujem knjige, upisujem prvi tečaj fotografije u Fotoklubu Zagreb i počinjem sustavno učiti o fotografiji. Fotografiram sport, pejzaže i „ulicu“. U ljeto 2011 tijekom uličnog festivala Cest is d’ Best prvi put se natječem na nekom fotografskom natječaju i dobivam prvo fotografsko priznanje. Dalje fotografiram sport, pejzaže, ulicu i razne događaje, natječem se na raznim natječajima, najčešće u Fotoklubu Zagreb.

Dali imate uzore u fotografiji i ako imate navedite ih koji su to i zašto?

Imam 2-3 knjige o našim fotografima i povijesti fotografije u Hrvatskoj, te tijekom raznih tečajeva učim malo i o toj povijesti, ali ne mogu reći da imam omiljenog fotografa ili uzor. Makar su me uvijek zanimale živopisne fotografije National Geographic časopisa (npr. Steve McCurry). Često kritički gledam druge fotografije i ponekad pokušavam kroz neku previzualizaciju napraviti nešto slično, ali generalno tražim neki vlastiti put.

Član ste Fotokluba Zagreb, što za Vas znači članstvo i djelovanje u tom klubu?

Članstvo Fotokluba Zagreb za mene znači priliku vidjeti i naučiti nove stvari i dobiti povratnu informaciju za svoje fotografsko stvaralaštvo. Do prije 4 mjeseca bio sam redoviti fotograf na sportskim događajima kinološkog sporta Agility te time onda i suradnik časopisa Moj pas (sad više zbog obiteljskih obaveza ne stižem!). Ali kako dotični nema fokus na fotografiju, nego na kinologiju te kako kao reporter sa dotičnih događaja nemam konkurenciju, nemam niti motivaciju za napredak i eksperimentiranje, osim vlastitih kreativnih pobuda.

Što Vam predstavlja fotografija i što Vas posebno nadahnjuje u Vašem stvaralaštvu?

Kako sam oduvijek bio vizualni tip i primjećujem ljepotu te posebice sklad stvari, meni fotografija omogućava da zarobim to „nešto“ što je meni pred očima i stvara osjećaj ugode. To je jedan od razloga zašto se više fokusiram na fotografiranje viđenog nego na stvaranje scene da bi prenio neku svoju misao ili poruku.

Naravno fotografirao sam i izrežirane kadrove, ali i onda želim pokazati neki sklad prirode ili društva. Osobno najviše volim vidjeti neki detalj koji nisam očekivao i onda kroz spoj tehnike i kompozicije pojačati taj doživljaj prilikom zabilježavanja na fotografski medij. Najviše volim fotografirati na otvorenom, jako volim kontrast, ritam, geometriju i uočavanje nekih pravilnosti. Najmanje volim modnu i portretu fotografiju.

Moji motivi dosta variraju od zaustavljene akcije, prikaz skrivenih lokacija, prizori velikog kontrasta, zanimljiva geometrija i slično. Moje najčešće teme su građevine, ljudi u pokretu i svojem prirodnom okruženju, događanja, agility, more, psi, životinjski svijet, mrtva priroda. Moji najčešći žanrovi su sportska fotografija, ulična fotografija i pejzaži.

Kako biste opisali Vaš pristup i stil u fotografiji?

Moj pristup fotografiji je promatranje svijeta, nastojanje uočavanja lijepih i nesvakodnevnih kadrova te momentalno reagiranje ili previzualizacija, slaganje priče i kadra u glavi te naknadna realizacija prema već stvorenoj slici u glavi. Kako sam inače u životu sklon planiranju i detaljima često stvorim vrlo jasnu sliku buduće fotografije i onda pristupim realizaciji. Naravno ne ispadne uvijek po planu, ali to je dio života. Za mene sadržaj fotografije nije toliko bitan koliko emocije koje ista izaziva. Ne tražim i svjesno ne potičem neku alegoriju u svojim fotografijama jer kao inženjer ne volim dvosmislenost i interpretaciju. Želim da gledatelj zna što gleda i da fotografija u njemu pobudi neki „planirani“ osjećaj te da upravo taj osjećaj pročita kao naslov fotografije.

Kako je fotografija jedan od tri hobija kojima se bavim (druga dva su trčanje na duge pruge i agility) uz poslovne ambicije, dvoje male djece, ženu i želju za održavanjem nekih prijateljstva, fotografija često pada u peti plan, pa jedini način bavljenja istom je nastojanje spajanje fotografije sa drugim aktivnostima. Jedan oblik sam već naveo, bavim se agility-jem i fotografiram agility. Drugi način spajanja fotografije sa osobnim interesima je kroz zajednički interes žene (također član Fotokluba Zagreb) i time je fotografija nešto što nas spaja umjesto da nas razdvaja. Na taj način žena i ja koristimo obiteljske trenutke, putovanja i izlete za svoje fotografsko stvaralaštvo. Često se druženje sa djecom i psom pretvori u pravi mali foto session (u prilogu primjer kako izgleda jedan posjet Zagrebačkom zoo vrtu sa djetetom kad se dva fotografa uhvate fotografiranja, zajedno sa rezultatom upravo tih trenutaka prikazanih prvom slikom). Fotografiranje uz psa i djecu je često dosta ograničavajuće, ali ujedno često upravo oni postanu idealni motivi, ili kompozicijski element koji su pod našom kontrolom.

Što se tehničkih mogućnosti suvremene tehnike, naravno za neke vrste stvaralaštva je to iznimno bitno, ali ne i presudno. Primjerice za fotografiranje agility-a vremenom se pokazalo znatno bitnije poznavanje sporta, mogućnosti ili nemogućnosti pojedinih natjecatelja, što može fotografski dobro izgledati te spuštanje sve niže i niže na pseću razinu i rakurs, nego tehničke mogućnosti aparata.

Koji fotoaparat i fotografsku opremu koristite?

Primarni aparat mi je Canon EOS 50D, a sekundarni je Canon EOS 600D. Od opreme imam: jedan standardni zoom Canon L klase (24-105mm F4), koji koristim kao objektiv kad mogu nositi samo jedan; jedan EF-S Canon širokokutni objektiv (10-22mm F/3.5-4.5) kojega obožavam koristiti za sve svoje kreativne pobude od fotografiranja pejzaža, događaja, sporta pa čak i ljudi; jedan uskokutni objektiv Canon L klase (70-100mm F/4) koji koristim za sport, ulicu i detalje (nekoć koristio puno više nego danas); jedan Canon 85mm (F/1.8) koji obožavam koristi za ljude, ulicu, sport u loše osvijetljenim uvjetima; te 50 mm manualni Carl Zeiss sa stare Praktike, kojega baš i ne koristim često. Dodatno posjedujem makro tube, koje rijeko koristim jer je makro jedan tip fotografije koji me ne privlači previše. Naravno tu je pokoji i filtar, razni okidači, blic (Canon Speedlite 580EX II) te stativ koji koristim za vatromete, pejzaže i slične kadrove.

Navedite rezultate vašeg rada i djelovanja kroz sudjelovanje na izložbama fotografije!

Do sada sam sudjelovao na dvije skupne izložbe fotografija Fotokluba Zagreb: Fotonaut 2011 (izložba polaznika tečajeva u Fotoklubu Zagreb) sa 3 fotografije; Hrvatski krajolici u Finskoj (izložbu organizirao Fotoklub Zagreb), sa 1 fotografijom.

Navedite podatke vašeg sudjelovanje na natječajima i žiriranim izložbama fotografije.

Sudjelovao sam na natjecateljskim izložbama Fotokluba Zagreb: Zagreb i Zagrepčani 2012., gdje je primljena jedna fotografija; Fotografija godine 2011., primljena1 fotografija; Fotografija godine 2012., primljene 2 fotografije i 1 nagrađena – treće mjesto za makro fotografiju; Fotografija godine 2013., primljene 2 fotografije; Kolekcija godine 2013., primljene 4 fotografije; Međunarodna izložbe: Cest is d’ Best 2011., primljene 3 fotografije (jedna pohvala); Cest is d’ Best 2012., primljene 2 fotografije (jedna pohvala); Cest is d’ Best 2013., primljena 1 fotografija i Cest is d’ Best 2014., primljene 2 fotografije . od kojih je jedna nagrađena sa prvom nagradom u kategoriji umjetničke fotografije.
Popis naziva primljenih i nagrađenih fotografija:

Ime fotografije Godina nastanka  Izložena   Nagrada/pohvala
 
Pet bivših galeba 2010. Fotografija godine 2011., FKZ    
Rosa 2012. Fotografija godine 2012., FKZ   3. nagrada
Ružičastoleđi pelikan 2012. Fotografija godine 2012., FKZ    
In the spotlight 2013. Fotografija godine 2013., FKZ    
In dog’s footsteps 2013. Fotografija godine 2013., FKZ    
Pritajena vatra 2011. Fotonaut 1 – 2011., FKZ    
Bonaca 2012. Hrvatski krajolici u Finskoj    
Krošnja 4 2012. Kolekcija godine 2013., FKZ    
Koga ti izazivaš?  2011. Najfotografija Cest is d’ Best 2011.   Pohvala
Aaa, svi me gledaju! 2012. Najfotografija Cest is d’ Best 2012.    
Ima dobrovoljaca? 2012. Najfotografija Cest is d’ Best 2012.   Pohvala
Hop 2014. Najfotografija Cest is d’ Best 2014.    
Je l’ došao? 2014. Najfotografija Cest is d’ Best 2014.   1. nagrada
Naporom do zdravlja 2012. Zagreb i Zagrepčani 2012., FKZ    

 

Dali ste sudjelovali na prijašnjim natječajima – Najfotografija zagrebačkog uličnog festivala?

Da, sudjelovao sam 2011. kad sam imao 3 primljene od čega jednu pohvaljenu fotografiju; 2012. kad sam imao dvije primljene od čega jednu pohvaljenu fotografiju; 2013. kad sam imao jednu primljenu fotografiju te 2014. kad sam imamo dvije primljene, od čega jednu fotografiju nagrađenu prvom nagradom u konkurenciji umjetničke fotografije.

Što Vas je najviše fasciniralo na ovogodišnjem uličnom festivalu?

Na ovogodišnjem festivalu kao i na svim prethodim najviše su me fascinirali sami zabavljači i njihova „borba“ tj. nastojanje aktivacije publike u navijanju i sudjelovanju. Nekako mi se čini da Hrvati vole biti pasivni promatrači, dok svi zabavljači žele suradnju bilo da je to pljesak, doskočice, zviždanje ili bilo što. Meni osobni izazov je dovoljno „uči u akciju“ bez da smetam zabavljačima tj. volio bi imati interakciju za zabavljačima, što je mi je samo dva puta uspjelo.

Kako je nastala nagrađena fotografija, gdje i kada?

Nagrađena fotografija „Je l’ došao?“ je nastala u četvrtak na dan otvaranja ovogodišnjeg festivala, kad sam nakon posla i posjete ženi koja je dva dana prije rodila, otišao sa starijom kćeri na festival da se malo družimo. Ciljano smo došli gledati i fotografirati zabavljača na „trgu Bana“ nakon čega kad smo već krenuli doma, prešli prugu na trgu i zatekli se ravno ispred pantomimičara. Mislio sam: „za danas gotovo“, sve je sve spremljeno, nosim 13 kg teško dijete u jednoj ruci u drugoj 1.5m dugu, upravo kupljenu plišanu zmiju. Ali onda jednostavno taj kadar, taj kontrast, me očarao i odlučio sam ne biti lijen i uzeo širokokutni objektiv (Canon EF-S 10-22mm) koji je već bio montiran na jedan od dva aparata (Canon 600D) koji sam taj dan nosio. Okinuo jedan kadar i nije mi bio dovoljno atraktivan i naglašen. Onda sam se pomaknuo sa torbom, djetetom i zmijom malo u lijevo smanjio žarišnu udaljenost pričekao da neki ljudi doniraju novac, čime su se pantomimičari pomakli u novi položaj i onda okinuo par fotki novog kadra i to je bilo to. U konačnici fotografija je nastala u 20:30, u deblom hladu na 10mm, sa ISO 800, pri 1/125s, sa otvorom blende F/4 sa približno 2-3m udaljenosti.

Kakav je doživljaj dobiti ovakvo prestižno priznanje, što ono znači za Vas i vaše buduće fotografsko stvaralaštvo?

Meni je osobno svako fotografsko priznanje velika čast i potvrda stvaralaštva. Kako mi fotografija predstavlja hobi, a ne izbor svakodnevnog opstanka, ne ovisim o priznanjima i eventualnim nagradama, samo priznanje mi je najveća nagrada. Osobno jako volim priznanja za fotografije koje su nastale upravo onim postupkom koji me osobno najviše veseli – primjećivanje i bilježenje kadra. Ova nagrada me motivira na daljnji osobni fotografski razvoj i potiče da nastavim živjeti pod motom „dobra fotka uvijek može nastati“.

Što nakon prestižne nagrade Najfotografije Cesta?

Gdje će me fotografija odvesti ovisi ponajprije o slobodnom vremenu i drugim životnim putevima, ali jedno znam sigurno, gdje god bio i čime se god bavio, fotografija će biti sveprisutni element i koristi ću sinergijski učinak drugih djelatnosti sa fotografijom za još kompletnije stvaralaštvo.

Čini se da je nakon ovako iscrpnih i sadržajnih odgovora svaki komentar suvišan. U svakom slučaju Galinović se svojim stvaralaštvom kao i koncepcijom izloženih radova potvrdio kao autor široke kulture i široke lepeze vizualnih i umjetničkih interesa, raznovrsnih sadržaja, koji govore o njegovom dozrijevanju ne samo u likovno estetskom pogledu, već i u smislu osobnog odnosa prema svijetu i stvarnosti, što je neophodni uvjet za fotografsko stvaralaštvo.

Pripremio, razgovor vodio i uredio:
Vinko Šebrek, AFIAP, ESFIAP
Počasni predsjednik Fotokluba Zagreb

No comments yet.