ent.getElementById('fb-root').appendChild(e); }());

„Tulsamerican“ – izgubljeni bombarder iz Drugog svjetskog rata

14.07.2010.

Nakon što je u moru pokraj otoka Visa, po dojavi ronioca s Korčule pronađena i pregledana olupina američkog teškog bombardera B-24 Liberator, tim ronilaca Hrvatskog restauratorskog zavoda te suradnika, proveo je stručni uviđaj i točno utvrdio identitet olupine američkog bombardera koja još od Drugog svjetskog rata leži na morskome dnu nedaleko od otoka Visa.
.

.
Istraživačka ekipa na čelu sa Igorom Miholjekom, voditeljem Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda sastojala se od Vesne Zmaić, Danijela Frke, Željka Bočeka i Gabrijela Hrovata, dok je cijelu akciju zabilježio iskusni podvodni video snimatelj Marino Brzac. Ovo istraživanje je provedeno u organizaciji Kordinacije za zaštitu prava i interesa RH na moru, suradnja Ministarstva kulture i Hrvatskog restauratorskog zavoda, te Lučke kapetanije Split koja je stavila istraživačkoj ekipi na raspolaganje svoj brod POJIŠAN.
.
Nakon što je naša ronilačka ekipa još u ožujku pregledala olupinu koja leži na dubini od 39 metara utvrdili smo da je riječ o američkom teškom bombarderu tipa B-24 Liberator. Međutim, osim što je pouzdano utvrđen tip aviona, nismo pronašli nikakav čvrsti ključ za njegovu točniju identifikaciju. Zahvaljujući viškom aerodromu kojega su Saveznici sagradili u svibnju 1944. godine, više stotina oštećenih teških bombardera sa posadama spašeno je, a mnogi su avioni poslije popravka odletjeli sa Visa u svoje baze u Italiji. No znatan broj teško oštećenih bombardera nije se uspio dokopati viške poletno-sletne staze i posade su ih napuštale iskačući padobranima, a neki su se bombarderi i prinudno spuštali na more. Prema do sada prikupljenim podacima, na morskome dnu oko Visa leži desetak Liberatora, no kako njihove lokacije nisu do sada bile poznate, bilo je posebno važno utvrditi identitet novo pronađene olupine.
.
Trebalo je potražiti pločicu sa serijskim brojem u razbijenoj pilotskoj kabini, što je zbog debelih naslaga školjaka i morskog raslinja bilo gotovo nemoguće. No nakon što su iz Amerike primljene fotografije sa točnom lokacijom pločice, istraživanje je moglo biti nastavljeno. Tako je 31. svibnja organizirana akcija koja je, usprkos umjerenog juga i valova, okrunjena uspjehom jer su ronioci pretražili pilotsku kabinu i uspjeli pronaći pločicu sa serijskim brojem. Istraživačka ekipa imala je i ranije određene indicije temeljene na stanju olupine, koje su ukazivale da bi se moglo raditi o zaista posebnom nalazu – posljednjem proizvedenom Liberatoru u Douglasovoj tvornici u gradu Tulsa u saveznoj državi Oklahoma, koji je dobio nadimak „Tulsamerican“.
.
Na naše veliko zadovoljstvo, ubrzo se pokazalo da su naše indicije bile točne – kada je pločica očišćena, pokazalo se da je pronađen upravo „Tulsamerican“, zrakoplov B-24 J serijskog broja 42-51430 koji je još za svojega „života“ bio slavan i medijski praćen sve do svojeg posljednjeg zadatka.
.
„Tulsamerican“ se nalazio u sastavu 765. eskadrile 461. bombarderske grupe, a poletio je na svoj posljednji zadatak 17. prosinca 1944. godine. Toga su jutra saveznički teški bombarderi poletjeli iz baza u južnoj Italiji kako bi napali grad Odertal blizu poljsko-njemačke granice. Na njegovom je trupu u velikom crnom kvadratu bio upisan bijeli broj 24, a na nosu ispod pilotske kabine nosio je šareni amblem i natpis „Tulsamerican“. Ovaj avion bio je posljednji primjerak kojega je proizvela tvornica Douglas u gradu Tulsa u saveznoj državi Oklahoma, a plaćen je ratnim obveznicama što su ih kupili zaposlenici tvornice i građani. U znak zahvalnosti, na avionu su po napuštanju proizvodne trake po svim njegovim vanjskim površinama bili gusto ispisani potpisi svih radnika tvornice. Na njegovu nosu ispod pilotske kabine nacrtan je okrugli amblem u obliku globusa, na kojem je prikazan indijanac koji u jednoj ruci drži nož, a u drugoj američku zastavu. Iznad amblema bilo je napisano ime aviona – „Tulsamerican“, kojeg je po raspisanom natječaju smislio jedan od radnika tvornice. Tako “ukrašen”, nov novcati Liberator preletio je pola zemaljske kugle da bi nakon nekoliko međuslijetanja svoj put završio u Italiji na uzletištu Torretta. Na putu do Odertala formaciju su napali njemački lovci Messerschmitt 109 i Focke Wulf 190. Već u prvom napadu uspjeli su srušiti nekoliko bombardera. Lovci su oštetili jedan motor „Tulsamericana“ kojega je pilot morao zaustaviti. Zbog oštećenja avion je počeo zaostajati iza formacije, a prije nego što su bombe napokon ispuštene, njemački lovci napali su ga još nekoliko puta. Jedan je pogodak oštetio hidraulični sustav. Pilot poručnik Eugene P. Ford, dobio je od navigatora Russela C. Landryja najkraći kurs prema bazi Torretta u Italiji, a ujedno je zatražio podatke o najbližem savezničkom uzletištu ukoliko avion ne bude u stanju doletjeti do Italije.
.
Još prije negoli su dosegnuli hrvatsku obalu bilo je jasno da moraju sletjeti na Vis, koji im se nalazio nešto južnije od kursa prema Italiji. Uspostavljena je radio veza sa aerodromskom kontrolom leta. Nadomak Visa ustanovili su da zbog oštećenja ne mogu izvući podvozje, a kako je u prilazu aerodromu bilo još nekoliko aviona, aerodromska kontrola leta nije im dozvolila slijetanje „na trbuh“, jer bi veliki bombarder zakrčio poletno-sletnu stazu. Doletjevši u zonu aerodroma na Visu, teški bombarder počeo je kružiti iznad otvorenog mora južno od Visa, u području predviđenom za napuštanje aviona ili slijetanje na vodu. Usred postupka izvlačenja podvozja motori su odjednom stali i pilot se odlučio za jedini mogući manevar – slijetanje na morsku površinu. Udarac o površinu bio je toliko jak, da je snaga vode naprosto zdrobila prednji i donji dio trupa sa vratima prostora za bombe te otkinula rep. Kada je zdrobljeni trup aviona nakon koje minute nestao sa površine, u ledenome moru ostalo je plivati sedam zrakoplovaca. Sa „Tulsamericanom“ su u dubinama nestali pilot Ford, navigator Landry i mehaničar Priest, koji se nisu uspjeli na vrijeme izvući iz aviona. Preživjele članove posade spasio je britanski brodić i prebacio ih na Vis, odakle su nakon nekog vremena odletjeli u svoju bazu. Neki od njih bili su lakše ranjeni pa su potom upućeni u SAD na liječenje i oporavak, dok su ostali nastavili izvršavati borbene zadatke.
.
Priča o znamenitom Liberatoru i njegovoj posadi izgubila se uskoro među stotinama sličnih ratnih drama Drugoga svjetskog rata. Preživjeli članovi posade održavali su međusobnu vezu još neko vrijeme poslije sudbonosnog događaja, no s vremenom ratne su slike izblijedile, a život ih je odnesao u raznim smjerovima.
.
Pad i spašavanje posade „Tulsamericana“ ostali bi možda zauvijek pokopani velom zaborava da nije bilo Željka Bočeka iz Siska, koji se već niz godina bavi prikupljanjem podataka o avionima srušenim u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. Željku se još prije nekih šest godina javio Gerald Landry, nećak navigatora poručnika Landryja koji je izgubio život prilikom tragedije „Tulsamericana“. Gerald je dugo tražio vezu u Hrvatskoj ne bi li ušao u trag olupini bombardera i posmrtnim ostacima svojega strica. U tom istraživanju dobio je potporu više američkih institucija, koje su mu obećale i materijalnu pomoć. Objasnio je Željku da „Tulsamerican“ zauzima posebno mjesto u povijesti američkog zrakoplovstva kao jubilarni proizvedeni primjerak te je njegov ratni put bio detaljno dokumentiran i medijski popraćen, a u gradu Tulsa postoji i muzej posvećen ovom avionu.
.
Nevjerojatna slučajnost nedavnog pronalaska olupine „Tulsamericana“ otvara nove perspektive u istraživanju hrvatske novije ratne povijesti. Vijest o otkriću olupine „Tulsamericana“ oduševila je Geralda Landryja i voditelja muzeja u gradu Tulsa koji su najavili svoj skori dolazak u Hrvatsku.
.
Ovim primjerom još se jednom pokazalo koliko je korisna suradnja između ronilaca koji prijavljuju otkriće olupina i Ministarstva kulture odnosno Hrvatskog restauratorskog zavoda koji su zaduženi za njihovu zaštitu. Samo poštujući zakonsku proceduru i obvezu prijavljivanja svakog pronalaska, bilo antičkih ostataka brodoloma, bilo ostataka olupina brodova i aviona iz I i II svjetskog rata, možemo zaštititi i sačuvati našu kulturnu baštinu hrvatskog podmorja. Novootkrivena olupina nalazi se u zaštićenom području gdje je ronjenje dozvoljeno samo preko ovlaštenih ronilačkih centara, a dubina od 39 metara nalazi se unutar granica sportskog ronjenja, pa je dostupna većini ronilačkih kategorija. Trenutno je na olupini zabranjeno svako ronjenje, no nakon izrade kompletne dokumentacije i uspostavljanja pravne zaštite, nema sumnje da će olupina „Tulsamericana“ proširiti ponudu ronilačkih lokacija u podmorju otoka Visa.
.
Danijel Frka
.

  1. Bravo Danijel…odlična priča….nadam se da će ih biti još da nam da barem malo morske svježine u ove vruće Zagrebačke dane….pozz

    Komentar by goranmajor — srpanj 14, 2010 @ 1:53 pm

  2. Vrlo lijepo, također zabívám antena arheologiju Drugog svjetskog rata doba, posebno 1915 USAAF.Vykopali smo bilješku B-17G, koji se srušio u blizini mog stanovanja, 24. ožujka 1945, koji su se vraćali iz misije u Berlín.U vam u bivšoj Jugoslaviji, nekoliko od tih bombardéru.Snažíme je da su ti heroji nikad nezapomělo.Mějte je jako lijepo, i da li daří.Jirka

    Komentar by Jirka — siječanj 19, 2011 @ 10:45 am